Raznovrsne glumačke afinitete Natalije Đorđević prepoznaju različite generacije: djeca je pamte po glasu u sinkroniziranim crtićima, radiofili po radiodramama ili čemugod poetično-glasovnom, teatri izvan Zagreba po komornim predstavama koje itekako ispadaju iz kolosijeka eskapističkog teatra. Kako razmišlja o svom pozivu? Kakve su joj profesionalne želje i eventualne sumnje? O tome razgovaramo u pauzi nekoliko njezinih projekata. Nesklona premijernim foto sessionima i sitnom čavrljanju o koječemu, Natalija Đorđević posvećena je glumica par excellence.
Osim ulogom u 'Kiklopu' u matičnom kazalištu, igrate 'Šteficu Cvek u raljama života' u režiji Borne Armaninija, ali kažete da se posebno veselite obnovi igre s Markom Torjancem u komadu 'Tko je ovdje lud: kroz šest koraka i jedan uvid do potpune sreće'. Riječ je o intrigantnoj predstavi, istodobno duhovitoj i vrlo ozbiljne tematike: burleska, crni humor i drama o mogućnosti 'apsolutne sreće'? Ako je mjesto igre psihijatrijska ordinacija, svaki motiv o 'moći negativnog mišljenja' može odvesti na neslućene adrese? Zašto vam je baš ova predstava, koja je dobila i odlične kritike, važna? U čemu je njezina poanta? I autor komada ima zanimljivu biografiju…
Sretna sam što igram u tako važnom naslovu kao što je 'Kiklop'. Ovo mi je prva suradnja sa Sašom Anočićem, iako sam gledala vjerojatno sve njegove predstave. On je redatelj koji na probe donosi nevjerojatne količine zarazne pozitivne energije. Koliko je važno da se 'Kiklop' izvodi ponovno, nakon legendarnog Spajićeva uprizorenja, govori i činjenica da smo konstantno rasprodani mjesec dana unaprijed. A 'Tko je ovdje lud' je jedino djelo D. R. Sandersona koje je napisao prije nego što je, nitko ne zna kako - nestao u Tibetu. Marko i ja glumimo nekoliko uloga, pa je potrebna velika preciznost. Ekvilibrirati između fine komike što u trenu zaokreće u dramske momente. Kroz priču o pacijentima i liječnicima u psihijatrijskoj klinici, Sanderson nudi presliku svijeta u kojem živimo. Izvan bolnice, eto, divlja terorizam. Ruše se vlade. I postavlja se logično pitanje: kako u takvom svijetu ostati normalan. A što je to zapravo 'normalno', izgleda kao svevremensko ključno pitanje.
Posebno je zanimljiva vaša monodrama 'Potrošeni snovi', koju ste napisali po motivima Čehovljeva 'Višnjika', a izvodili ste je u sklopu projekta 'Umjetnošću do mentalnog zdravlja' Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja. Takva monoigra kao rijetkokad u domaćem teatru posiže u temu samoće, gubitka, tuge. Kažete da je publika, koja je nakon te predstave ostajala slušati razgovore koji povezuju profesionalce psihijatrije, poput vašeg oca Veljka Đorđevića, i umjetnike, bila emocionalno potresena, riječ je o 'teškoj' stvari...
Da. Davne 2006. poželjela sam odigrati monodramu o ženi koja, na neki način, čeka svoju smrtnu presudu. Čeka jutro u kojem će izgubiti sve. Višnjik je tu simbol njena svijeta, koji naočigled nestaje. Međutim, do samoga kraja, pa možda ni tada, ona ne želi priznati da gubi. Žena sazdana od suprotnosti - naizgled zrela i nevjerojatno jaka, a opet krhka i djetinjasta. Željela sam pokušati odgovoriti na pitanje što je s nama kad se nađemo u situaciji iz koje nema izlaza. To je monodrama o samoći, nostalgiji i raspršenim iluzijama. O tome da svatko ima svoj izgubljeni raj i svatko se s gubitkom nosi drugačije. Ili možda ne? Posegnula sam za meni najdražom Čehovljevom dramom 'Višnjik' i preradila je u monodramu dodajući Ranjevskoj tekstove iz drugih Čehovljevih djela, uz pjesme redateljice Natalije Vorobjove Hržić. Tako sam 'dobila'ženu s erupcijom emocija. Bujicom misli i sjećanja. Pokušala sam proživjeti čitav život u 55 minuta, što nije lak zadatak. Usput, materijal monodrame u igri je s vremenom postao sličniji Dostojevskom, zanimljivo. Publika je reagirala vrlo emotivno, a uspjeh predstave potvrdile su dvije međunarodne nagrade i izvedba u Čehovljevoj kući u Taganrogu. Danas monodramu igram u nešto izmijenjenom obliku u Galeriji Kranjčar.
Ta monodrama podsjeća na bergmanovski, klasičnomodernistički tip dramske glumice i atmosfere Bergmanove 'Jesenje sonate', primjerice. S jedne strane, kažete, vaš glumački habitus oblikovao je čehovljanski spleen, s druge - možda bergmanovska 'dramatika potisnutoga'? Glumački je poziv onda privilegij, za razliku od ostalih, jer omogućuje katarzičan 'obračun' s vlastitim strahovima? Je li tako kod vas?
Slažem se, posve. Iako sam u početku dobivala komične uloge, uvijek sam htjela pokazati da mogu odigrati i 'ozbiljne', dramske. U Čehova sam se zaljubila na prvo čitanje. Odmah mi je bila bliska ta atmosfera, prepoznavala sam se u njegovim likovima. S druge strane, Bergman je zaista pravi primjer, ako tako mogu reći, na koji način uopće shvaćam glumu kao poziv i posao. Otprilike ovako: svaki lik ima duboko skrivene razloge, motivaciju. Vlastite razloge kojih možda nije svjestan. A moje je, kao glumice, da ih pronađem . U 'Jesenjoj sonati', recimo, mnoštvo je krupnih kadrova Liv i Ingrid. Njihove šutnje i pogledi 'govore'. Uzmimo kadar gdje Ingrid pokazuje Liv kako je trebala odsvirati, čini mi se, Chopina. Obje sjede za klavirom.
Liv gleda u majčine prste, zatim dugo u Ingrid, koja ju ne gleda, pa spušta pogled prema tipkama. U tom pogledu ispričan je čitav život obilježen čežnjom za majčinom ljubavlju. A glumački put do tog pogleda je dug. I moja monodrama 'Potrošeni snovi' sazdana je jedino od emocija, što u brzim rezovima variraju od agonije do ekstaze. Da bih ih odigrala, moram biti u povišenom emotivnom stanju. Naravno da uvijek unosim vlastite emocije u ulogu, u kojoj, na neki način, ponovno proživljavam vlastitu sreću i vlastitu tugu. Težak je to, ali oslobađajući rad. I duboko vjerujem da ništa ne pogađa gledatelja kao taj jedan trenutak emocije, koja ponekad izlazi tek kroz moj pogled.
Ali nije monodrama 'Potrošeni snovi' jedino što ste napisali - iako jest jedino što ste objavili. Velite, imate pun ormar tekica ispunjenih raznim žanrom: drame, poezija, kratka priča. Pišete rukom, pišete noću, ali nikome niste pokazali? Zašto? Pa nema smisla da pretrpavate ormar…
E da. Puno pišem, već od srednje škole. Ponekad pišem noćima, i to vrlo brzo, a onda mjesecima ništa. I ne, nisam nikad nikome pokazala svoje tekstove. Nekako mi se činilo da bi ljudi saznali sve o meni kad bi ih pročitali: iako ondje baš i nema autobiografskih elemenata. Svejedno, čovjek se pisanjem posve ogoljuje.
Prvo iskustvo pred kamerama imali ste već kao petogodišnjakinja: reklo bi se da je za vas profesionalna trema posve nepoznata stvar. Ipak, kažete da je kod vas obrnuto. Što zapravo znači, kako se stječe 'glumačka zrelost'? O čemu sve ovisi?
Vrlo sam rano došla u Dječji program HRT-a. Odrasla sam u televizijskim studijima. Kamermani su me zvali 'ona mala koja sve snimi od prve'. Uživala sam u svojoj 'slavi' i u vrtiću i kroz dobar dio osnovne škole. Ali glumačka zrelost? Dobro, bilo bi logično da se ona stječe radom i iskustvom. Iako ne znam koliko logika i umjetnost idu zajedno. Uvijek sam bila pažljiva promatračica ljudi s kojima sam radila. Promatračica svijeta oko sebe, reklo bi se možda. Naravno da je teško analizirati sebe. Ali možda si, velim možda, nešto zreliji kad bolje znaš kako pokrenuti taj fragilni aparat vlastitih emocija. Kad si svjesniji sebe, u svakom trenutku na pozornici. Dok radim na ulozi, analiziram svaku riječ i svaku kretnju. Znam da postoji bezbroj mogućnosti kako se što može odigrati, ali jednako tako znam da ponekad stvari 'dođu' same od sebe: i tad se treba prepustiti. U ovih dvadesetak godina, koliko radim, doista pokušavam živjeti na sceni. Pokušavam proživjeti svaki trenutak: jer su trenuci jedino što imam. Dok sam bila mlada, uopće nisam znala za tremu. A danas… Prije svake izvedbe osjećam veliku odgovornost i, što sam starija, shvaćam kako još zapravo puno toga moram naučiti. Svakom novom ulogom krećem doslovno ispočetka.
Iz nekog su vas razloga mimoilazile filmske, ali i televizijske uloge: čak ste tek jednom 'skoro snimili' sapunicu? To vam je profesionalna želja, to biste jako željeli? A u teatru, imate li kakvih, točno određenih, neostvarenih uloga i ambicija?
Istina je da nisam snimala onoliko koliko sam željela. Veliki sam filmofil i zbog toga mi je još više žao što me se, naprosto, rijetko sjete. A što se kazališta tiče, i tu imam želja. Voljela bih igrati Ibsena i Strindberga. Baš Heddu Gabler ili Gospođicu Juliju.
Otvoreno govorite o nečemu što, u racionalističkom (medijskom) registru, rijetko dolazi do pojma: nostalgija, sjećanja, romantika djetinjstva. A i kad pričate ovako preliminarno, jake su vaše obiteljske slike odrastanja. Kažete da je vaš djed, političar Jure Bilić, obožavao teatar i detaljizirao svaku vašu predstavu, s obitelji ste ljetovali na Azurnoj obali… Uz to, vaše glumačke kreacije kao da najizravnije potkopavaju stereotip 'jakih ženskih dramskih likova' u teatru, koji su navodni antipod 'običnima' . Što kažete?
Zaista sam imala neobično djetinjstvo. Puno sam putovala, upoznala ljude koje možda nikad ne bih da sam živjela u drugom okruženju. Ljeta sam provodila u Francuskoj. Ili na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa na Splitskom ljetu. I sve se to duboko urezalo u mene i, očito, vrlo rano formiralo moju estetiku. I doista dvojim o kategorizaciji ženskih likova, a li i 'jakih ' i 'običnih' žena. Što misliti o kategorizaciji u kojoj su tobože jakim ženama antipod obične, vjerojatno slabe? Zašto bi 'slabe' bile 'obične'? Možda osjetljive, ali osjetljivi ljudi su često jaki, jedino su sazdani od drugog materijala. Primjerice, moju Ranjevsku iz monodrame zamislili smo kao 'jaku ženu'. Opet, nalazimo je u trenutku u kojem je ranjiva poput djevojčice. A ako ćemo po mome, najradije bih likove - ali i ljude općenito - podijelila onako kako su 'podijeljeni' u 'Dramaturgiji' ruskog dramatičara Nikolaja Vladimiroviča Koljade: na zle, blažene i umjetnike. Pa neka se svatko pronađe prema vlastitom uvjerenju.
