To što je Miljenko Smoje bio najznačajniji kroničar Splita i jedan od najprepoznatljivijih autora u tom gradu u drugoj polovici prošlog stoljeća, ne znači i kako je on, Smoje, u Splitu pokopan, da u Splitu ima spomenik i da mu je u istom tome Splitu spomen-soba. Nije mu u Splitu čak niti spomen vitrina: ona je tamo gdje je iseljena redakcija Slobodne Dalmacije, dakle u Dugopolju.
Gdje je i zašto Smoje pokopan, stvar je privatne naravi, pa se o njoj nema što pričati i pisati. No sve drugo je važno jer, prvo, govori o današnjem Splitu kao takvom, pa o njegovu odnosu prema Smoji, te pokazuje kako se u gradu čiji je gradonačelnik snivao status europske kulturne prijestolnice pisca može izjednačiti s hidrantom.
O spomen-sobi Miljenka Smoje gradonačelnik i Kuko izjavili su kako je ideja dobra, no skidanje sredstava s financiranja hidranta u Park šumi Marjan kako bi se to realiziralo, nije moguće. No ideja kao takva ostaje", piše, pored ostaloga, u izvještaju s posljednje sjednice Gradskog vijeća Splita, na kojoj je usvojen gradski proračun - uz uobičajeno odbijanje amandmana oporbe.
Uzgred, gradonačelnik je Andro Krstulović Opara, čovjek koji je Miljenka Smoju nazvao "korifej lijevog Splita", dok je Kuko pročelnik za kulturu i zove se Siniša. Nije me iznenadilo neprihvaćanje Smojine spomen sobe, ali sam očekivao otvorenu raspravu a ne izgovor. Na koji je pala većina vijećnika Pametnog i Mosta.
"Nije istina da su sredstva potrebna za projektiranje hidrantske mreže na Marjanu, jer to kao dio vodoopskrbne mreže mora platiti Vodovod i kanalizacija. Ipak, ne odustajem, Smoje je jedan od kreatora splitskog identiteta i njegovoj spomen sobi mjesto je u Splitu", kaže Goran Kotur iz splitskog SDP-a, inače autor amandmana kojim se tražilo da se iz proračuna za kulturu – a on iznosi trinaest posto od ukupnog, što je više nego ranije - izdvoji nešto novca kako bi u gradu ostao trag da je tu jednom živio, pisao i Split glorificirao Miljenko Smoje.
Fotograf Feđa Klarić, osim što je prijateljevao s Miljenkom Smojom, nasljednik je većine piščeve ostavštine kojoj je sredinom kolovoza našao mjesto u Kaštelima. "Sve je fotografirano i dokumentirano, a spremili smo radni stol, postelju, makinju, police, knjige, slike Tina Ujevića autora Mome Kapora i 'Jedra' iz Krila Jesenica slikara Olivera Tihija, čak i koltrine", kazao je Klarić za Slobodnu Dalmaciju.
Kaštela kao mjesto Smojinih stvari nisu, naravno, odabrana slučajno, niti je pogodan prostor nađen preko oglasa. Zamjensku spomen sobu osigurao je poduzetnik Joško Berket, koji je u svojoj marini još 1996. krstio i brod nazvan po Smoji. Ostala tri imala su druga, za mjesto važna imena, ali je sve obavljeno bez struje, koju je trebalo sprovesti iz obližnje crkve. Lokalnom je župniku, naime, Smojino ime zasmetalo, pa je cijela ta epizoda izgledala kao da ju je napisao autor "Malog mista".
"Za prvu ruku naći ćemo suh prostor u marini, gdje ćemo uskladištiti namještaj i predmete iz Smojine radne sobe. U međuvremenu ćemo čekati kakav glas iz Splita ili neke druge sredine koja bi na reprezentativnoj lokaciji mogla po pravilima struke prezentirati spomen-sobu i omogućiti posjete. Smoju doista ne bi trebalo micati iz njegova grada, bilo bi idealno da je taj prostor u Splitu, ali vidjet ćemo kakav će biti interes struke, lokalnih vlasti i javnosti", izjavio je Berket.
Svaka priča o odnosu Splita i Miljenka Smoje, točnije Smojinu naspram Splita i splitskom naspram Smoje, do pola govori o jednom gradu, a od pola o jednom autoru koji je, ma što tvrdili njegovi kritičari, bio, kako to kaže pisac Ivica Ivanišević, "majstor pile naopako".
U Splitu je od kraja Drugog svjetskog rata do početka Domovinskog za najmanje tri puta povećan broj stanovnika. Na miks industrijalizacije i razvoja pratećih djelatnosti, praćen doseljavanjem umirovljenih oficira Jugoslavenske narodne armije, koji su, nakon kraja službe, mogli birati gdje će starjeti – i znali su izabrati, ako između Splita i, recimo, Surdulice izbor uopće postoji – stari Splićani, inače stariji i od starih štediša Ljubljanske banke, nisu gledali blagonaklono, ali jesu, kao i svi, uživali plodove razvoja. I to nemalog.
Recimo, sva današnja trgovina – a ona je, uz omasovljeni "zimmer frei", jedina grana gospodarstva s perspektivom duljom od dva tjedna – nije ni deseti dio one iz vremena kad je Jugoplastika imala 13.000 zaposlenih i 1000 dućana u Jugoslaviji, Dalma 350 trgovačkih lokala u Dalmaciji, Koteks prvu robnu kuću u Moskvi...
Bilo je to, je li, doba u kojem je Pipi kao najpoznatiji proizvod Dalmacijavina na starije maloljetnike, zahvaljujući industriji oglašavanja, djelovao afrodizijački, dok su škverani na posao išli da rade za budućnost svoje djece, a ne vlasnikovu... Tad, nekada davno, potkraj sedamdesetih prošloga stoljeća, za Mediteranske igre održane 1979. posljednji je put naveliko investirano u gradsku infrastrukturu.
Dok je, dakle, Split rastao, mijenjao se i postajao ozbiljan regionalni centar – u okvirima koji prelaze hrvatske granice – Miljenko Smoje je pisao nešto sasvim drugo. Njegove su priče dolazile iz toverni i od težaka, radničke klase, ribara, iz zaleđa Splita i svih onih mjesta do kojih se moglo doći barem na magarcu.
Pri tome je brižljivo čuvao jezik kojim se nije govorilo na televiziji i u izvješćima o uspjesima samoupravnog socijalizma, ali jest u životu koji je njega, Smoju, zanimao i u kojem nije bilo mjesta za dosadnu statistiku i suhoparne brojke. Znao je kasnije, kad je već uživao u zarađenom i zasluženom statusu redakcijske ikone, mlađim kolegama savjetovati da, kad već nekamo odu, ne svraćaju do općinskih načelnika, jer od njih ništa o stvarnosti svakako neće čuti.
Smoje nije bio pisac nego novinar koji je proizvodio literaturu i, po potrebi, scenarije za dramske serije, građene, opet, na osnovi onoga što je ili doživio ili obožavao. Pod drugim se misli na njegovu pokojnu suprugu Lepu i na Hajduk iz vremena u kojem taj klub nije svakih petnaest dana pokušavao izbrisati komadić svoje partizanske povijesti.
Sve, ali sve drugo, kod Smoje je bilo vrijedno kritike, mudro ispisivane kroz riječi njegovih sugovornika, humor i hinjenu naivnost, koju, jer za to ipak treba imati nešto pameti, nisu razumjeli oni što su ga devedesetih godina prošlog stoljeća označili kao metu, a sad, pokojnog, ispratili su ga u progonstvo u kojem će se, što zvuči paradokslalno koliko je istinito, osjećati kao doma.
Za sve ove godine otkad je od gradskoga kroničara postao neprijatelj, o Smoji su, i za života i poslije smrti, računa vodili oni koji su razumjeli to što je pisao, ali nisu da, uz ostalo, netko može u jednom koraku prijeći put od nadrkanog partijskog sekretara do jednako nadrkanog hrvatskog nacionalista.
Zahvaljujući prvima i pokojnoj Lepoj, postojala je Smojina spomen soba, samo što je bila u njegovu stanu, na čijem novom vlasniku nije, niti na to ima zakonsko pravo, čuvati ono što je iza pisca ostalo. Među svim tim stvarima, od pisaćeg stroja do bilješki, i jedan je neobjavljeni rukopis: kronika početka rata, čiji je izlazak planiran za Valentinovo iduće godine. Tad je, naime, Smoji rođendan.
Blagoglagoljiv kakav je bio, Miljenko Smoje bi svakoga tko bi mu rekao da će jednoga dana, nakon što eventualno umre, u Splitu imati spomenik, spomen sobu i vitrinu, poslao u kurac. Istina, iz sasvim drugih razloga od onih zbog kojih je, u biti, prirodno da za njega i sve njegovo - osim vitrine u Dugopolju - danas ne postoji mjesto u Splitu. Nemaju, naime, ovaj današnji Split i Miljenko Smoje puno veze.
Misli se, naravno, na većinski Split, onaj što može reanimirati političku karijeru Željka Keruma i izabrati Andru Krstulovića Oparu, kojem je Ante Tomić četnik i u kojem bi Marko Mate Mišo, kako li se već zove, Skejo krojio kazališni repertoar. Od njega su Kaštela bolja, a svakako će u njih doći oni što im ne treba objašnjavati da Miljenko Smoje nikad nije volio niti jednu vlast. Ni drugarsku, ni tuđmanovsku niti ovu koja pisca podređuje hidrantu i klanja se spomeniku na kojem je ime Rafaela Bobana.
"Ja se držin toga da nema nedodirljivosti, ali mislin da je moj humor blag, ironičan. Bidnome, jadnome, glupome, sitnome čoviku koji se koprca po ovoj baloti zemaljskoj sve ću oprostit. Osim krvološtva. A vlast, vlast zajebajen. Svaku. Nije mi draga nikakva vlast, sama po sebi. Ona je gruba, surova, šaje grube befele, zapovida, priti, moraš to i to, tu i tu, moraš u soldate, pucat, ubijat.
Isprid vlasti moran se ispovidat, ko san, ča san, ko mi je bija otac, mater, dida, oklen san, kad san rođen, koje vire, koje nacionalnosti... Teško je čoviku to izdržat, a kamoli volit", napisao je Miljenko Smoje u "Dnevniku jednog penzionera". Eto zašto ga Opara i njegov Split ne vole u istoj mjeri u kojoj su ga voljeli oni što vrijeme provedeno u njegovoj blizini smatraju nagradom za životno djelo.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Smoje je sam sebe odredio kao metu, nisu "oni". Sam je, u tako poznim godinama nekome rekao kako se "zajeba". A zajeba se jer je davao za pravo zločincima koji su s brodova tukli topovima po civilima u Splitu. Čovjek ... prikaži još!k u poznim godinama trebao je već imati dovoljno mudrosti i izgrađen životni stav, pa prepoznati da se radi o agresiji i ratnom zločinu. Ali, "kroničaru" je bila prejaka fiks ideja očuvanja Jugoslavije i socijalizma, pa i po cijenu krvavog rata i bezbrojnih žrtava.
pa ovi večinski split ionako vikendon iđe doma,pa su slobodni tamo i ostat,kad su bili oficiri na blatine nije ovoliko treštala cajka ka sad kad su ih zaminili ovi dinaroidi