Kultura
2486 prikaza

Današnje društvo ogleda se kroz ženske erotske fantazije

Rade Jarak
1/4
Sandra Šimunović/PIXSELL
S Dubrovčaninom, akademskim slikarom, prvenstveno poznatim kao književnikom i to vrlo plodonosnim, razgovaramo povodom novog krimića ‘Doći će jednom klizati’

Rade Jarak je ime već duboko ukorijenjeno u hrvatsku književnost, od ranih dvijetisućitih naovamo. Rođeni Dubrovčanin, po obrazovanju akademski slikar, Jarak je prvenstveno poznat kao književnik, i to vrlo plodonosan, s 22 naslova iza sebe. Prošle godine je u VBZ-u objavio roman “Suha palma”, ljubavnu priču koja je istodobno presjek atmosfere u društvu u drugoj polovini 20. stoljeća, dok je godinu prije toga objavio roman “Emigranti”, o fenomenu jugoslavenskih gastarbajtera. 

Autor je naslova “Crna svila”, “Enciklopedija očaja: triptih o nestajanju”, “Duša od krumpira”, “Yu puzzle”, “Japanski dnevnik”, a niz bi se mogao još nastaviti. Njegov najnoviji roman “Doći će jednom klizati” kriminalističkog je predznaka, a u njemu se Jarak bavi nestankom poznate domaće glumice Martine Čižmešije, čijim likom postane opsjednut jedan od inspektora koji rade na njezinu slučaju.

Roman je to bez pretjerane drame i pompe, tih, sa suptilnim izletima u promišljanje života i društva, dok autor najviše polaže u atmosferu, koja u sebi ima izraženu notu melankolije. Povodom objave novog Jarkova romana, s autorom smo zapodjenuli razgovor o nekoliko tema koje se tiču njegova pogleda na svijet. 

Express: Vaš novi roman ‘Doći će jednom klizati’ izlet je u žanrovsku književnost, no vrlo blag, s jasnim konturama vašeg prijašnjeg književnog senzibiliteta. Kako se rodio interes da napišete kriminalistički roman? 

Volim kriminalističke romane, intrige, ‘suspense’, napetost koju čitatelj osjeća, to je najveći čar kriminalističkih romana. Uzmete knjigu i ne možete je ispustiti dok ne dođete do kraja, dok ne saznate rješenje. Koristeći žanr napravio sam književni portret jedne glumice srednjih godina, vrlo atraktivne, u kontekstu suvremenog hrvatskog društva. Iz daljine prizivajući filmove ‘Sunset Boulevard’ i ‘Mulholland Drive’. Uradio sam književni portret glumice, s njezinim usponima i padovima, nadama i željama, pa i erotskim fantazijama. Za mene je to bila vrlo ozbiljna stvar, u kojoj se ogleda današnje društvo, u kojemu su ženske erotske fantazije iznimno važne. Također, ne izgleda mi bezazleno danas, kad su jedine referentne točke mladima ‘reality programi’ i slično. Pojaviti se u medijima pod svaku cijenu. Živimo nevjerojatnu estradizaciju društva, takozvano društvo spektakla. Kako se ljudi ponašaju u tim uvjetima tema je romana ‘Doći će jednom klizati’. Osim toga, sindrom hrvatskog društva danas je da uspijevaju glupi, ružni i netalentirani. Ako ste imalo talentirani, gotovi ste.

Rade Jarak | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Protagonist romana od društva je otuđen tip, autsajder. I u drugim knjigama imate sklonost ovakvom tipu protagonista. Što vas privlači takvim likovima? Je li samotna pozicija autsajdera? Ima li i neke čari u njoj? 

Autsajder ima sposobnost promatranja situacije iz svojeg posebnog kuta. Često vidi stvari koje drugi ne vide. Takvi su uglavnom i policijski inspektori, marginalci koji se iz nekih svojih ‘naivnih’ ideala bore za pravdu. Reklo bi se ‘igraju se žandara i lopova’. Na kraju, društvo je dostiglo takav stupanj cinizma da se marginalac koji se borio za pravdu na kraju ismije i proglasi ludim. Kako i kamo dalje? 

Express: Kažete: ‘Za ljubav je potrebna sljepoća. Moraš biti slijep, da vidiš onog drugog na poseban način, kao nekoga tko ti odgovara’. Ili: ‘Što je ljubav? Da iziđeš iz onog što trenutačno jesi i da postaneš nešto drugo, ono što stvarno jesi. Da budeš to drugo, novo. I da se daješ i uzimaš’. Kakvo je vaše poimanje ljubavi? Jednom ste spomenuli da ljubav može biti ‘obećanje slobode’. Koliko dugo može trajati taj osjećaj? 

Ljubav je ključ života. Mogućnost da se izađe iz jedne dimenzije i uđe u drugu. Da se razumije drugi, da se iziđe iz skučenog i uskog svijeta, koji svakog dana sve više steže obruč oko nas. Dugotrajnost i postojanost ljubavi je drugi par rukava - ljubav se često može ostvariti samo u kratkim intervalima, ali i to je dovoljno. Netko proživi čitav život i nikad ne osjeti snagu ljubavi. S druge strane, ljubav je najsnažniji osjećaj, jača je i od mržnje. Ljubav vas može ubiti. S ljubavlju treba oprezno rukovati. Jer ljubav je u srži realnosti i srži istine. Politika je nebitna za ljubav. Kad se usporede sa snagom ljubavi, potpuno je krivi fokus na političku ljevicu i desnicu, njihovi programi praktički ne znače ništa. To je danas potpuno vidljivo. ‘Doktor Živago’, ljubavni roman, tri puta više je rekao o stanju socijalizma u Sovjetskom Savezu, nego metri i metri dosadnih teorijskih knjiga ili nekakvih takozvanih analitičkih romana, koji su lišeni ljudske suštine. 

Rade Jarak | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Na književnoj sceni ste dugo, često ste je i kritizirali, no iza vas je više od dvadeset knjiga, što znači da niste izgubili vjeru u književnost i objavljivanje. Kad razmišljate o svom spisateljskom putu, koje misli vam se vrzmaju po glavi? Kako vam se danas čini ta književna scena? 

O književnoj sceni sam prestao misliti, da bih se manje nervirao. Pišem i objavljujem knjige, jer je to moj posao i jer ga volim raditi. Smatram da kod nas ima mnogo dobrih autorica i autora, ali da smo podbacili kao kultura, kao cjelina, kao logistika. Ministarstvo kulture daje određena sredstva za knjige, ali na kraju ispadne da od toga imaju vajde samo izdavači. Novac ide u njihov džep. Ne bih imao ništa protiv toga, neka i oni nešto zarade, ali propadaju knjižare i na kraju najveću štetu snose pisci. Ministarstvo kulture mora preciznije usmjeriti sredstva, nizom manjih zakona i odredbi, najviše prema knjižarama, koje iz dana u dan umiru. S druge strane, za nešto su krivi i sami pisci, previše je podmetanja i bacanja klipova pod noge. Nema kolegijalnosti i sve je manje objektivnih kriterija. Ja pišem za sebe, što je dobra pozicija, ne obazirem se na stereotipe i očekivanja okolnog književnog svijeta i vladajućeg mentaliteta. Na taj način dobivam slobodu. Tražim svoje teme i pišem o onome što me zaintrigira. 

Express: Vaš Knjigomat je bio kultno mjesto i nezaobilazna stanica za sve domaće ljubitelje književnosti. Zašto ste ga ugasili? Ponovno ste ga pokrenuli pod nazivom Pikolo knjigomat, no je li isti koncept? Koji je plan? 

Koncept je vrlo sličan, ali vremena su se promijenila. Vremena se mijenjaju vrtoglavom brzinom. Sam koncept Pikolo knjigomata je sličan kao i njegova prethodnika, lijepo je imati stranicu otvorenu za književnost, za nove, mlade autore i nova umjetnička poznanstva. Na internetu nedostaje još dobrih portala na kojima će objavljivati značajni pisci, kritičari, novinari... 

Express: ‘Suha palma’ je ljubavni roman, u koji ste prema svojim riječima dali puno sebe. Jeste li nostalgični za sedamdesetima i osamdesetima prošlog stoljeća, za Dubrovnikom? 

‘Suha palma’ na neki način, s ‘Doći će jednom klizati“, tvori određenu cjelinu. Druga knjiga je još jedna poanta prve. Dubrovnik sam opisao u nekoliko knjiga, naročito sedamdesete i rane osamdesete, jer su to bile moje afirmativne godine, godine sazrijevanja. To je prostor i vrijeme koje savršeno poznajem. Osim toga, estetika sedamdesetih je bila izvanredna. Sjetite se filmova, slikarstva i književnosti iz tih godina. 

Rade Jarak | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Prije dvije godine objavili ste roman ‘Emigranti’, koji se, kao što naslov možda sugerira, ne bavi recentnom izbjegličkom krizom, nego našim jugoslavenskim gastarbajterima koji su odlazili u Njemačku u potrazi za boljim životom. Što se tiče teme emigracije u književnosti, čini se da je ona najviše zastupljena u Americi, gdje brojni emigranti pišu o svojem iskustvu u matičnim zemljama. Čini se da emigrantska kriza u Europi još ipak nije iznjedrila glasne i kvalitetne romane na tu temu. O tome uglavnom pišu oni koji su bili tek promatrači krize. Hoće li se dogoditi veliki i važni romani na ovu temu, od strane onih koji su bili subjektom emigrantskih kretanja?

Tema emigracije je jako kompleksna. Budući da sam se bavio Jugoslavijom, palo mi je na pamet da obradim i njezino naličje, emigrante, što je bilo izuzetno teško. Dakle, postojala je politička emigracija, kolokvijalno rečeno radilo se o ustašama i četnicima, zatim ekonomska emigracija, čuveni gastarbajteri, pa kriminalci koji su pobjegli preko granice i na kraju mreža tajnih službi koja je regrutirala te iste kriminalce. Pisati o toj temi bilo je kao dirnuti u zmijsko klupko. Što se tiče novih emigranata, koji iz Azije i Afrike idu prema Europi u, da tako kažem, biblijskim razmjerima, sigurno je da će se razviti vrlo moćna književnost na tu temu. Samo kako se radi o jako velikom i stresnom događaju na globalnom planu, trebat će vremena da se tema obradi i sazre. Mislim da će najbolji autori biti upravo oni emigranti koji su tijekom migracije imali šest, sedam godina i koji su kroz migraciju spoznali svijet. Kad oni sazru, napravit će vrlo snažna i epska djela. 

Express: Pišete u novom romanu: ‘Boriti se za pravdu fraza je koja katkad tako jadno i otrcano zvuči’. Je li moguće prakticirati pravdu u svakodnevnom životu, kad se doima da se toliko toga oko nas raspada, da sustav puca po šavovima? Što vam se čini? 

Nije moguće i nema smisla. Treba se boriti za nepravdu..., da parafraziram jednog aktualnog predsjedničkog kandidata, ha, ha. Šalim se, naravno da dobro uvijek pobjeđuje, stvari će doći na svoje same od sebe, barem se nadam tome. Postoji vrlo razgranati sustav i metode relativiziranja i čak ismijavanja nekoga tko je uradio nešto dobro, ali smatram da istina uvijek pobjeđuje i da će dobro pobijediti na kraju.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.