U izdanju Frakture nedavno je objavljena nova knjiga riječkog pisca Zorana Žmirića, "Hotel Wartburg", topla, intimistička oda djetinjstvu i davno izgubljenom vremenu u priči o obitelji i odrastanju u 70-im godinama prošlog stoljeća. Romanu je naslov dao automobil istoimene marke, čiji će dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektati ponovno u memoriji pripovjedača i poslužiti mu kao prostor fiktivnog naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik tog Wartburga nego otac svojem sinu. Kolumnist, pisac i glazbenik, Žmirić (1969.) nagrađivani je autor mnogih romana, od kojih su najzapaženiji "Blockbuster" (2009.), "Putovanje desnom hemisferom" (2017.) te "Pacijent iz sobe 19" (2018.). Na književnu je scenu stupio 2002., zbirkom priča "Kazalište sjena". Objavio je još knjige "Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man" (kolumne, 2005.), "Riječke rock himne" (publicistika, 2011.), "Snoputnik" (roman, 2014.), "Zapisano metkom" (pjesme, 2015.) i "Kaleidoskop" (proza, 2019.). U povodu izlaska njegova najnovijeg romana, s piscem razgovaramo o tome što motivira njegove likove, kako pronalazi svoje priče i koja je veza između književnosti i oprosta.
Express: "Hotel Wartburg" knjiga je o obitelji, o odnosu oca i sina, emocionalnom obračunu s djetinjstvom, razumijevanju i oprostu, ali i knjiga koja na vrlo precizan i nepretenciozan način prenosi Zeitgeist jednog specifičnog doba na ovim prostorima, i to iz perspektive djeteta. Kako ste pronašli ovu priču? Kako općenito pronalazite svoje priče i kako birate kako ćete ih uobličiti?
Uvijek krećem od ideje. Oprost kao trenutak bez kojeg ni pojedinac ni društvo ne mogu naprijed držao me već neko vrijeme; provlačio sam ga i kroz roman "Pacijent iz sobe 19", gdje glavni lik razmišlja o tome kako je nebrojeno mnogo puta čuo rečenicu "Oprostio sam, ali nisam zaboravio", pa tragom toga zaključuje kako to nema nikakvog smisla, jer – ako nekome nešto oprostiš, zašto bi to onda pamtio i uopće ikad više spominjao? Temu sam, dakle, imao odavno, samo sam čekao okvir u koji ću je smjestiti, a pojavio se u razgovoru s urednicom koja je u jednoj kraćoj crtici iz mog djetinjstva prepoznala materijal za roman. Kad pronađem temu, tražim glas i odvagujem je li uvjerljivije prvo ili treće lice. Kad sam s tim zadovoljan, počinjem pisati. Priču gradim metodom Frankensteinova čudovišta: dio uzimam iz svoje ili tuđe biografije, a dio izmislim. Jednako je i s likovima. U liku Vanje Kovačevića iz "Pacijenta iz sobe 19" desetak je različitih likova, takva osoba jednostavno ne može postojati, stvorena je isključivo kako bi se u njoj zrcalila dijagnoza hrvatskog društva.
Lik oca iz "Hotela Wartburg" kreiran je od nekoliko ljudi; djelomično se oslanja na mog oca i većinom na nekoliko susjeda generacije mojih roditelja koje pamtim iz mladosti. Samo pisanje ide mi glatko i bez zapinjanja, zato što prije pisanja radim mnoge pripreme, što mi olakšava nošenje s tekstom. Mnogo mi je teži onaj dio nakon objave knjige, kad me čitatelj poistovjeti s naratorom, pa krenu pitanja zbog kojih se moram braniti od fikcije, objašnjavati kako nisam protagonist svojih priča.
Express: Jednom ste rekli da su sve vaše knjige pokušaj pronalaska odgovora na pitanje tko smo mi i što uvjetuje naše odluke. Kako se ovaj roman nadovezuje na vaše prethodne knjige? Na koji način odgovara na to temeljno pitanje? Jeste li pronašli odgovor na to tko ste i što uvjetuje vaše odluke?
Vjerujem da sam pronašao odgovor, samo što on nije univerzalan jer ni naša iskustva nisu univerzalna nego duboko osobna. Tako je i odgovor na to pitanje, kad ga pronađemo, bezvrijedan bilo kome osim nama. "Hotel Wartburg" idejno je svakako dio te cjeline jer doista se u svim knjigama bavim pitanjima o tome što uvjetuje naše odluke i imamo li snage oduprijeti se i djelovati suprotno od onoga što nas je formiralo. No, za razliku od likova u "Blockbusteru" i "Pacijentu", liku iz "Hotela Wartburg" polazi za rukom nadrasti okolnosti koje su ga stvorile takvim kakav jest. On iz te priče izlazi kao pobjednik.
Express: Imate prilično raznoliku biografiju – pisac, novinar, glazbenik, fotograf, pokretač portala za računalne igre pa filmskog portala… Nedavno ste se vratili iz Irske, gdje ste se neko vrijeme okušali kao radnik migrant. Što ste vi, ponajprije? Što vas pokreće, koja je vaša strast?
Treba biti pošten i kazati kako uz gotovo sve nabrojeno treba dodati – bivši. Odavno nisam ni novinar niti glazbenik, a fotografijom sam se neko vrijeme bavio iz hobija. No uvijek sam ono što u tom trenutku radim, a ponajviše od toga sam ipak pisac jer time se najdulje i najintenzivnije bavim i izražavanje kroz tu formu najviše me definira. U pisanju me pokreće propitkivanje odnosa s drugi ljudima jer mi se čini kako je većina naših emocija uvjetovana međuljudskim odnosima. Ako ste u dobrom odnosu s partnerom, kolegama s posla, s obitelji…, iz toga proizlazi zadovoljstvo, kako samim sobom tako i drugima. Ako nismo u mogućnosti iskomunicirati odnos između sebe i okoline, tada dolazi do fatalnih zastoja i nezadovoljstvo raste. Ako ne možemo prihvatiti drugačije od nas, ako im neprekidno nešto zamjeramo, mjerimo ih i uspoređujemo sa sobom, uvjereni kako smo mi osnovno mjerilo svijeta, tad raste ljutnja. Time se ponajviše bavim i u tome nalazim inspiraciju, u načinu na koji promatramo i prihvaćamo sebe i okolinu.
Express: U ovom romanu razlažete generacijski kod socijalističke obitelji 70-ih godina prošlog stoljeća. U kojoj mjeri vremenska distanca izoštrava optiku kojom promatramo društvene odnose u nekom davnom vremenu?
Odmak nam daje priliku da usporedimo prije i poslije i, bez te distance, tapkali bismo u mjestu. U generaciji mojih djedova i baka djeca su bila neki sporedni likovi na koje se čekalo da odrastu i krenu raditi rame uz rame s roditeljima. To je vrijeme u kojem djeca nisu ni prilazila stolu tijekom ručka; dobila bi obrok nakon što bi stariji završili s ručkom ili bi jela u kakvom kutku. Svaki neposluh se kažnjavao, djecu se batinalo počesto nemilosrdno i slalo ih se bez večere na spavanje. Zamislite kako funkcionira obitelj u kojoj se djetetu uskraćuje obrok, gdje se djetetu ne dopušta biti dijete? Danas je to nezamislivo, ali to je bila njihova stvarnost i njihova normalnost. Kad su ta djeca odrasla, svoju su djecu odgajala malo civiliziranije, no i dalje je komunikacija između roditelja i djece postojala uglavnom da bi se pokazala dominacija ili izrekla kazna. Moju generaciju također su često fizički kažnjavali, djecu se pod normalno šamaralo, a najlošije u tome je to što nitko to nije vidio kao problem. Dapače, nakon fizičkoga kažnjavanja uslijedilo bi i psihičko; dijete dobije batine pa mu zabranjuju plakati. Samo rijetki nastavnici koji su na djeci primjećivali tragove fizičkog nasilja pozvali bi roditelje na razgovor. Većina ih se u to nije petljala, dobrim dijelom i zato što je bilo i učitelja kojima nije bilo mrsko na učenika zamahnuti rukom. Danas toga nema uopće. I neka nema. Jednom će valjda nestati i ostale anomalije. To je ono na što oslanjam odnose u "Hotelu Wartburg".
Express: Svoje likove i njihovo vrijeme promatrate s toplom, gotovo nostalgičnom naklonošću. Između njih onda i nas danas zjapi golema provalija raspada Jugoslavije i ratova na Balkanu. Ima li ipak nešto po čemu smo i dalje ostali isti? Je li ostalo nešto što nas povezuje s njima? Ako postoji u vama nostalgija, za čim najviše žalite?
Nisam nostalgičan tip više nego što je to uobičajeno. Rado se sjetim djetinjstva, zavirim tamo i zbog pisanja, ali me prošlost kao takva ne fascinira i ne dajem joj prednost osim da je usporedim sa sadašnjošću i odmjerim jesmo li i, ako jesmo, koliko smo napredovali kao društvo. Ljudskost i neljudskost svojstvene su svakom vremenu. Političari se na ovim prostorima oduvijek trude da ljudi što ozbiljnije shvate njihove ideje i sustave, no ljudi su sve to preživjeli, a s nekima od njih preživjela je i ljudskost. Rijeka je u manje od 80 godina bila pod sedam država, od kojih je svaka imala svoju posebnost, no svim tim sustavima zajedničko je to što ih je čovječnost nekako nadživjela. Sjetimo se samo strašnih poplava otprije 7−8 godina, kad su se ljudi samoinicijativno organizirali i krenuli prikupljati pomoć za stradale, kako u Slavoniji tako i u BiH i Srbiji, a od političara istodobno nije bilo ni glasa. Kad je ta epizoda završila, političari su, kao žohari kad ugasiš svijetlo, opet izmiljeli iz svojih mrakova i nastavili potpaljivati strasti i njegovati kult žrtve. Čini mi se kako se ljudi i nevolje svako malo nađu u zajedničkoj vreći, koju netko odozgo trese, pa se međusobno kao kamenje sudaramo i tako zajednički brusimo sve dok se do kraja ne izbrusimo i ne postanemo svoja najbolja verzija.
Express: Za mnoge rođene i stasale prije raspada Jugoslavije vrijeme se dijeli na 'prije' i 'poslije'. Je li tako i za vas? Opterećuje li vas ta vrsta raspolućenosti, ta neka vrsta dualnoga iskustva koje održava na životu začarani krug određenosti prošlošću?
Od prošlosti ne treba bježati nego je treba promatrati u kontekstu kojem pripada i unutar kojeg ima svoje značenje. Ne treba je idolizirati kao niti plakati za njom. Prošlost služi tome da vidimo što danas možemo bolje i to bi joj trebala biti primarna uloga.
Express: Kao invalida Domovinskog rata moram vas pitati jeste li zadovoljni današnjom Hrvatskom. Što bi na nju rekao otac iz vašeg romana, da je poživio?
Današnjom Hrvatskom može biti zadovoljan samo onaj tko je blizak vlasti, a otac iz mog romana nije oportunist. Tako da bi višestranačkom Hrvatskom bio zadovoljan u jednakoj mjeri u kojoj je u mojem romanu bio zadovoljan jugoslavenskim jednopartijskim sustavom, za koji kaže: "To ti je k'o nogomet. Za dobru partiju trebaš dobre igrače. Nema toga kod nas odavno".
Express: Prije malo više od dvije godine dogodila se pandemija, na koju se nadovezala ruska invazija na Ukrajinu, iz čega je proizašla globalna kriza bez presedana. Ima li ova situacija potencijal da izazove neke nužne promjene u našem načinu razmišljanja?
Ova situacija već izaziva promjene u razmišljanju. Nekako mi se čini da ljudi opreznije i mudrije biraju prioritete. Nešto će se svakako morati dogoditi; u prošlosti su ovakve situacije uvijek uvjetovale promjene, a čini mi se kako promjene nikad nisu bile nužnije nego što je to danas. Možda se te promjene i neće dogoditi prirodno nego će na neki način biti nametnute, no možda nas ta kriza nagna da se okrenemo sebi, ne u sebičnom smislu nego da pounutrimo i pozabavimo se svojim malim svjetovima, da iznova podesimo svoju unutarnju navigaciju. Zapravo, sad kad razmišljam o vašem pitanju, mislim da nam ništa drugo neće ni preostati.
Express: Pandemija je razotkrila jedan novi fenomen – pad povjerenja u znanost. Vjerujete li vi da znanost može imati odgovore na aktualne probleme današnjice? Ako ih nema znanost, tko ima?
Upravo tako, ako ih nema znanost, tko ih ima? Jer znanost možda i nije uvijek imala odgovore, ali se jedina uvijek trudila pronaći ih. Oni koji nastoje potkopati nastojanja znanosti nisu nimalo dobronamjerni i daleko su od humanizma. No treba biti pošten i kazati kako smo pandemiju i ostale promjene dočekali odavno živeći u svijetu u kojem je sve vijest, sve je važno i svi su pametni i stručni, a tamo gdje je sve vijest i sve je važno i gdje su svi pametni i stručni, na kraju ništa nije ni vijest ni važno, a pametne i stručne možda bi svijećom pronašao neki novi Diogen. Dostupnost svega stvara zaglušujuću buku i prosječnom čovjeku se u tome nije lako snaći, i tek rijetki uspijevaju ostati fokusirani. U novije doba nisu internet preplavili jedino samoprozvani stručnjaci; tijekom cijele ove pandemije u javnosti su se pojavljivali i potvrđeni stručnjaci koji su mnogo puta imali oprečne stavove o bazičnim stvarima. Također, mnogi su znanstveni stavovi dolazili od stručnjaka bez trunke morala, iza kojih je stajao profit. Uvijek je dovoljno pogledati tko od određene krizne situacije ima korist da bi ti bilo jasno zašto se neka ideja gura više od druge. Gdje god se okrenete, vidjet ćete kako je sustav zdravstvene zaštite gotovo isključivo usmjeren na zaradu. Kako se onda čuditi laicima koji su se u šumi informacija osvrtali čas tamo, čas ovamo, pokušavajući pronaći nešto za što bi se uhvatili i na tome dugoročno zadržali?
Express: Razdoblja velikih kriza dodatno naglašavaju ulogu umjetnosti kao prijeko potrebnoga katalizatora stvarnosti; umjetnost nam pomaže bolje razumjeti neshvatljive stvari. Kako vi doživljavate svoju ulogu umjetnika? Nalazite li ikakvu kreativnu inspiraciju u tom smislu u suvremenom (post)pandemijskom trenutku?
Dok pišem, otvaram pitanja na koja sam sebi dajem dogovore, a ako to i ne uspijem, zadovoljan sam time što sam uopće postavio pitanje i eventualno ostavio prazno mjesto za neki budući odgovor. Konačno, kao ljudi rastemo zato što propitkujemo stvari, a umjetnost je tu važna zato što govori univerzalnim jezikom koji ostavlja i prostor za interpretaciju, daje nam mogućnost da praznine popunjavamo na način koji nas čini boljima, zadovoljnijima, i na kraju iskusnijima…
Express: Koliko vam je važna "političnost" teksta koji pišete?
Nimalo. Da mi je važna, ne bih nikad objavio ni "Blockbuster" niti "Pacijenta". Dok pišem, ne razmišljam o tome kako će moj tekst rezonirati s kritikom ili publikom, ulazim u njega iskreno i bez kalkulacije.
Express: Rođeni ste i živite u Rijeci, koja je imala sreću biti proglašena europskim gradom kulture. Realizaciju izvedbenog dijela programa nakon petogodišnjih priprema, nažalost, omela je pandemija, no tragovi EPK – Rijeka 2020. ipak bi trebali biti vidljivi. Jesu li? Je li taj projekt donio gradu očekivan vidljiv napredak ili se pokazao kao katastrofa?
Tijekom pripreme za kandidaturu Rijeke za EPK bio sam na javnim raspravama na kojima je većina riječkih kulturnjaka mozgala o konceptu s kojim se na kraju Rijeka i kandidirala za taj naslov. No kad je grad proglašen europskom prijestolnicom kulture, većina tih ljudi naprosto je nestala, a na mjesta voditelja pojedinih projekata dovedeni su ljudi izvan Rijeke. Koliko znam, Riječanima to nije dobro sjelo jer su bili mišljenja da nova ekipa ne razumije ni Rijeku niti Riječane, no meni je to bio logičan potez jer netko tko stvara kulturu nema nužno organizacijske i provedbene vještine, pa mi se činilo kako će taj prijelazni period u kojem će ljudi s iskustvom, ruku pod ruku s riječkim umjetnicima, Rijeku na najbolji mogući način pozicionirati na mapu europske kulture. S tim sam uvjerenjem u tom periodu napustio Rijeku i nisam imao uvid u to što se s cijelom tom pričom događa. Bio sam tek jedan od sudionika na jednoj zbirci pripovijedaka koja je nastala unutar jednog od EPK projekata i taj angažman pamtim po tvrdoj komunikaciji, teškoj i hermetičnoj. Tad sam se konkretnije zainteresirao za ukupnost rada EPK tima i razgovarao s nekoliko riječkih umjetnika, čiji je zaključak bio kako je Rijeka doista imala sreću biti proglašena europskom prijestolnicom kulture, no da je imala još i veću sreću što je pandemija sve zaustavila i time spriječila da na vidjelo izađu sve manjkavosti takvog rada. Na stranu kolege koji ne žele o tome javno govoriti, a čemu ne odmaže ni to što nitko iz EPK nije dovoljno vidljivo rekapitulirao svoj minuli rad, no meni se čini kako je postojala odlična ideja koja se ipak na kraju materijalizirala u neku dugoročnu korist. U prvom redu tu mislim na realizaciju projekta Dječja kuća, zatim na Muzej Grada, kao i na Gradsku knjižnicu i MMSU, te svakako na stalni postav Muzeja Grada u Palači šećera.
Express: Pišete li možda već neku novu knjigu?
Upravo pišem nešto novo. Ja u biti uvijek pišem, čak i kad pred sobom nemam kompjutor. Pišem u glavi, upalim misaoni ekran i tipkam.
Express: Veliki narativi stvorili su narode i skicirali povijest. Što možemo iz priča saznati o našem svijetu danas? Kako će neke buduće generacije gledati na početak trećeg desetljeća 21. stoljeća?
Čini se da se još samo umjetnici ne boje baviti se osjetljivim pitanjima na kojima temelje dio svoga kreativnog rada i, da nije njih, vjerujem kako bi u budućnosti ljudi mislili da danas među nama nije bilo slobodnomislećih jedinki nego smo svi bili dio istog misaonog pudinga. Zato cijenim svakoga tko je odabrao kroz umjetnost postavljati pitanja važna za društvo.
