Ako je netko kultni pisac s kraja 20. i početka 21. stoljeća, onda je to sigurno čileanski autor sa španjolskom adresom Roberto Bolano. Iako je doživio samo 50 ljeta (nije dočekao transplantaciju jetre), njegov je opus impozantan i po kvaliteti i po kvantiteti, a interes za njega u svijetu, pa i u nas ne jenjava. Stoga treba pozdraviti odluku Edicija Božičević koje su nakon Bolanovih romana "Amulet" i "Udaljena zvijezda" (ranije se o Bolanu izdašno skrbila nakladnička kuća Vuković&Runjić) objavile i njegov romaneskni prvijenac "Antwerpen", u prijevodu Ele Varošanec Krsnik i pod uredničkom paskom Josipa Ivanovića.
"Ovu sam knjigu napisao za sebe, a ni u to nisam sasvim siguran", posvjedočio je u predgovoru prvog izdanja "Antwerpena" iz 2002. godine sam Bolano. Pa navodi da je taj roman napisao s 27 godina (dakle 1980. što znači da je roman čekao 22 godine na objavu), kad je živio u Španjolskoj bez boravišne dozvole, na vjetrometini. Rukopis nije odnio na ogled ni jednoj izdavačkoj kući, pa ga nije ni prepisao u čisto. Tih je mjeseci noću radio, a danju strastveno pisao i čitao. Spavao, tvrdi, uopće nije, a održavao se budnim kavom i cigaretama. Pišući "Antwerpen" bio je ponosan i nagao, osjećajući veliki prijezir prema takozvanoj službenoj književnosti, a tek nešto manji prema onoj marginalnoj. Ali te zadnje godine boravka u Barceloni nije izgubio vjeru u književnost, a još je čitao više poeziju nego prozu.
Antwerpen, Roberto Bolaño, Edicije Božičević. Prijevod: Ela Varošanec Krsnik
A ta strast prema poeziji osjeća se i u proznom rastresitom slogu "Antwerpena", romana sastavljenog od 56 proznih minijatura u kojima Bolano povremeno koketira s pjesmama u prozi namjerno izbjegavajući klasično linearno pripovijedanje i bilo kakav kauzalitet. Sam naziv ovog kratkog romana referira se na belgijski grad Antwerpen i groteskni sudar osobnog automobila s kamionom koji je prevozio svinje, a roman je prepun kriminalističkih motiva o pronalasku šestero mrtve djece, ubojstvu muškarca izrešetanog u gradskom parku ili nestanku crvenokose djevojke. No Antwerpen nije jedina poveznica ovoga romana s Belgijom. Tu je i belgijska pjesnikinja i grafička umjetnica Sophie Podolski, koja se mlada ubila, a koju Bolano spominje i u drugim svojim djelima. Sličnih umjetničkih, napose filmskih i slikarskih referenci u ovom romanu ima još, baš kao što je autor i ovo djelo napunio likovima iz mračnog podzemnog svijeta kao što su to korumpirani policajci snažnog libida, prostitutke koje prodaju drogu te sumnjivi i siromašni stranci koji se šuljaju oko precizno opisanog kampa te teniskih i konjičkih terena.
Otvoreno Bolano spominje i turistički katalonski grad Castelldefels, u kojem je doista i živio, kad se iz Meksika preselio u Europu, a u "Antwerpen" je ugradio i likove iz svoje meksičke umjetničke epizode (sveprisutni grbavac), pri čemu je ipak bio krajnje tajanstven. Za ovaj je roman ustvrdio da je "jedini kojega se ne srami" što se može objasniti i činjenicom da je prozu zapravo počeo pisati iz ekonomske nužde. Poezija je i tad, kao i danas, bila manje unosna nego proza, pa je jedno vrijeme španjolskog egzila Bolano čak pisao i kratke priče te ih slao i na neugledne natječaje kako bi došao do novca.
Naravno, u ovom autobiografskom i donekle ispovjednom, dnevničkom, iznimno osobnom romanu (posvetio ga je kćeri i sinu), u kojemu se tek nagoviješta veliki prozni pisac, ima mjesta i za lik samoga Bolana. U ovom slučaju sumnjivog pjesnika čija je inspiracija još na klimavim nogama, ali i nesretnog ljubavnika čiju ljubav onemogućuje dramatično siromaštvo, ali i postapokaliptična Costa Brava, u kojoj se policija bori s migrantima još tih davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
