Posljednje, sedmo izdanje Tuzla film festivala nametnulo se ne samo kao dobra platforma za dugometražne i dokumentarne filmove iz regije, nego i kao prostor na kojem su zaživjeli i animirani filmovi. Od ukupno osam prikazanih filmova, šest je hrvatske produkcije, dok su dva makedonske, odnosno bosanskohercegovačke produkcije. Možda najuspješniji i najambiciozniji projekt među ovima je makedonski film “The Monk”, koji je režirao Žarko Ivanov, a bavi se svjetovnim iskušenjima jednog redovnika odcijepljenog od civilizacije.
Film za koji je bilo potrebno 15.000 crteža ima melankoličnu atmosferu, a crnobijeli krajolik i lik redovnika iscrtani su grubim potezima olovke, nejasnih kontura koje se prelijevaju iz kadra u kadar. Bosanskohercegovački film “Trick chicken”, koji je režirao Sadko Hadžihasanović, traje svega minutu i dvadeset sekundi, a bavi se djevojčicom koja na svoj vlastiti užas iz pištolja ubija kokoš u dvorištu. Ovaj film nalik je na kratku i grozničavu noćnu moru, psihodeličnu dionicu straha i nemira, koja završi gotovo prije nego što i počne.
Od prikazanih hrvatskih filmova osobito su upečatljivi “Bijela vrana” redatelja Mirana Miošića i “Bobo” Andreja Rehaka. Oba filma u fokusu imaju bivanje drugačijim, suočavanje s preprekama u društvu i naposljetku prihvaćanje svoje različitosti, s tim izuzetkom što se prvi bavi životinjskom zajednicom koju autor antropomorfizira, dok je drugi priča o pravom ljudskom dječaku. “Bijela vrana” namijenjena je djeci, edukativnog je karaktera i zapravo je klasična priča o “crnom pačetu”.
Radi se o mladoj vrani koja se okotila bijela i svojom pojavom u zajednici vrana izazvala grohotan podsmijeh. No uslijed devastacije okoliša, bijela ptica se iskazuje i junački odvodi jato u bolji svijet. Krajolik i životinje Miošić crta pojednostavljeno, nalik na skice, prizori obiluju jarkim tonovima i vedrinom, a u devet minuta, koliko traje film, utkano je nevjerojatno mnogo simbolike i poruka.
“Bobo” je nešto dulja priča (13 minuta) i ovdje se, iako se kao i “Bijela vrana” usko dotiče različitosti, radi o poniranju u vlastitu svijest i promišljanju vlastitog tijela u prostoru koje ono nastanjuje. Film se ne bavi društvenom porugom, nego vlastitim osjećajem manje vrijednosti. U svijetu jednakih, Bobo se osjeća malenim. Štoviše, toliko je malen da su roditelji za njega u vratima probili druga mala vrata kroz koja on prolazi, a koja nisu veća od mačjih vratašaca.
U skladu s onim “pazi što ćeš poželjeti”, Bobi se ostvari želja i on naraste, no naraste neumjesno mnogo te je ubrzo veći od planeta i pluta svemirom kao divovski balon. Rehak, koji je kipar po zanimanju, godinama se bavi animacijom, a i strastveni je ljubitelj fizike. Ovaj sjajni 3D film lako može gledatelja uvući u svoj bajkoviti i šareni svijet koji nastanjuju simpatično debeli ljudi, a poruka da se ne treba bojati biti drugačiji gradi se usporedo s Bobinim rastom. Jedino što donekle kvari dojam je patetična muzika koja u jednom trenutku krene melodramatično nadirati i davati ovom lijepom filmu auru nekog pretjeranog holivudskog blockbustera.
Film Ane Horvat “Crvena jabučica” nastao je prema istoimenoj knjizi Nine Vađić, a tematski se naslanja na “Bijelu vranu” i “Bobu” svojim pokušajem da senzibilizira gledatelja na ono što je izvan okvira uvriježenoga. Film na topao način progovara o drugačijoj obitelji, koja je načinjena od mame, tate i posvojenog djeteta. Još se mogao vidjeti film “Eutanazija” autora Joška Marušića, “Egzodus” Martine Lexi Vizec i “Paranoja paranoje” Katarine Jukić.
“Eutanazija” je crnohumoran film o umiranju, točnije pacijentovo preklinjanje doktora da mu skrati muke, ali i liječnikovo preispitivanje kad zaista nastupa smrt čovjeka. Poznati animator već iza sebe ima film “Zašto su došli vlakom”, koji se bavi pobačajem, konkretnije vizijom pobačene djece koja jedne nedjelje dolaze na ručak svojih roditelja.
Film je izazvao kontroverze, a Marušić je naknadno izjavio da je scenom s kraja filma htio usporediti pobačaje s holokaustom, no da je njegov film doživio veliki otpor od strane neformalnih skupina koje se kriju iza ljudskih i ženskih prava. Što se tiče teme eutanazije, Marušić kaže da mu je poticaj bila njegova 94-godišnja majka koja mu se požalila kako nije lako umrijeti.
No za razliku od dugometražnih igranih filmova “Južni vetar” Miloša Avramovića, “Mali” Antonija Nuića i “Meso” Saše Hajdukovića, koji su igrali na Tuzla film festivalu i u kojima je dominantna poetika nasilje, korupcija, bezizlaznost i život na rubu, domaći animirani film odmiče dijametralno suprotno od toga te nudi gledatelju ljepšu i pozitivniju viziju budućnosti.
Hrvatski animirani film narativno se učvrstio, bježi od fragmentarnosti, nedorečenosti i hermetičnosti te nudi gledateljima klasičnu priču u kojoj ne izostaje poanta. I dok će iza tri navedena dugometražna filma ostati ružan i tjeskoban osjećaj da na ovim prostorima ništa ne valja i da srljamo u propast, domaći animirani film se osvrće na tople ljudske osobine i nudi pozitivnu viziju svijeta.
