Darvinistička borba cvijeća belgijskog pisca nobelovca

Esej “Inteligencija cvijeća” belgijski pisac Maurice Maeterlinck napisao je 1907. godine, četiri godine prije nego što će osvojiti Nobelovu nagradu za književnost. Maeterlinck je bio botaničar amater, strpljiv i pedantan promatrač, a za svoje vrijeme na neki način i vizionar. Zaljubljenik je u prirodu, biljke, cvjetnu mehaniku koja poput sata funkcionira tisućama godina, prije nego što je čovjek uopće izmislio ikakvu mehaniku. Biljke uspoređuje s ljudima i ljudskim napretkom te kaže da i ljudi i biljke imaju iste razborite i pomne metode. Svojim stajalištem izaziva općeprihvaćenu teoriju: biljke nemaju osjećaje ni dušu. Kako onda nadmudruju okolnosti i održavaju vrstu čak i kad im okolina nije naklonjena? Ova kratka knjiga prije svega je poetska kontemplacija o instinktivnoj mudrosti biljaka koje se pedalj po pedalj bore za svoj prostor, koje se nevjerojatnom domišljatošću štite od nametljivaca, a umijećem uspijevaju primorati pčele ili leptire da učine točno ono što se od njih traži. Spoj tučka i prašnika Maeterlinck naziva svadbom, a piše da bi ovom knjigom “želio samo privući pažnju na neka zanimljiva zbivanja koja se odvijaju pored nas, u svijetu u kojem suviše nadmeno vjerujemo kako smo povlašteni”. Izdvaja mnoštvo biljnih primjera, od kadulje u svom vrtu, brnistre koja raste uzduž puteva na jugu, pa do vodenih biljaka poput lopoča. Kao najsavršenije očitanje biljne inteligencije izdvaja orhideju, kićeni cvijet čiji je biljni genij dosegao vrhunac u privlačenju kukaca. Iako sanjar i idealist, Maeterlinck je istinski darvinist. U preciznoj mehanici bilja ni u jednom trenutku ne spominje boga niti da je njihova mehanika božje djelo. Sve svodi na njihov trud i evolucijsku bitku. Za cvijeće zaključuje: “Čini se da posjeduje našu strpljivost, ustrajnost, taštinu, istu profinjenu i mnogostranu inteligenciju, gotovo istu nadu i isti ideal”.