Slično je i u ostatku Europe. Naravno da su se u političkoj sferi pojavile organizirane grupacije zainteresirane za parazitiranje na ljudskoj niskosti, bez osvrtanja na dugoročne štetne posljedice svojeg javnog pregalaštva. Mislim da su te grupacije trenutačno najveća prijetnja Europi.
Demokratske institucije diljem svijeta proživljavaju krizu - u mnogim zemljama demokratski izabrani čelnici aktivno rade na urušavanju liberalnih vrijednosti i snižavanju standarda ljudskih prava. Primjera je puno, od susjedne Mađarske, preko Poljske i Turske, pa do Sjedinjenih Američkih Država. Što je dovelo do krize demokracije? Je li sve u što smo vjerovali pogrešno?
Nikako ne mislim da je pogrešno sve u što smo vjerovali ili u što vjerujemo, ali važno je shvatiti da ništa od onoga u što smo vjerovali ili u što vjerujemo nije sasvim bezgrešno, i važno je da to shvaćanje ne preraste u relativizaciju, u cinizam, u apatiju, u nihilizam: to je, po mojem mišljenju, kompleksna formula za suzbijanje fanatizma, koji raste na niskim strastima i na nuđenju jednostavnih rješenja za komplicirane probleme. Primjeri koje ste spomenuli govore o tome do čega može dovesti besramno sijanje mržnje i straha te šarlatansko podilaženje najgorem u ljudskom biću i u kolektivitetu.
Aktualna kriza s koncernom Agrokorom koja se, kako se čini, približava kraju jer je postignuta nagodba vjerovnika, na prvi pogled izgleda kao još jedna elaborirana shema u kojoj će veliki iznosi promijeniti vlasnike. Mediji su opsežno pratili cijeli slučaj, razotkrili brojne sumnjive procese, označili glavne negativce. No je li riječ o tipičnoj manipulaciji medijima kako bi se prikrili pravi motivi koji stoje iza operacije spašavanja Agrokora?
Sve što dosad znamo o pravim motivima spašavanja Agrokora doznali smo iz medija, koliko god bio uzak krug medija koji su se upuštali u istraživanje i analiziranje tog vrlo dubioznog procesa. Mislim da je važno da to imamo na umu, odnosno mislim da je važno da ne trpamo sve medije u isti koš, kao što je važno da ne trpamo u isti koš sve političare ili sve poduzetnike ili sve liječnike. Žalosno je i potencijalno pogubno to što veliki broj srednjostrujaških medija iznevjerava profesiju zbog služenja izvanmedijskim interesima svojih vlasnika, ali to ne bismo znali ili ne bismo znali u dovoljnoj mjeri da nije novinara i medija koji ustrajavaju u kritici, propitivanju i istraživanju, u suprotstavljanju službenim istinama, otvaranju razgovora o temama o kojima bi se ovdje najradije šutjelo. Važno je širiti svijest o nezamjenjivosti tog džepa otpora u demokratskom društvu i o potrebi njegova širenja.
U posljednje vrijeme svjedočimo organiziranim naporima hrvatskih ultrakonzervativaca da, između ostaloga, opstruiraju ratifikaciju Istanbulske konvencije, umanje biračka prava nacionalnih manjina te onemoguće obrazovnu reformu. Građanska Hrvatska se s manje ili više uspjeha pokušava suprotstaviti tim desničarskim operacijama. Postoji li stvarna opasnost da konzervativna desnica zaustavi razvoj hrvatskog društva?
Konzervativna desnica, bez sumnje, želi zaustaviti razvoj hrvatskog društva u smjeru modernosti i društvenog napretka: ne mogu predvidjeti hoće li u tome definitivno uspjeti, jer to ovisi o mnogim faktorima, ali je sigurno da nas ti krugovi, u najmanju ruku, jako usporavaju u hvatanju koraka s naprednim svijetom i pritom se obilato služe manipulacijama te buđenjem najnižih strasti i konstruiranjem strahova. Dobar je primjer Istanbulska konvencija. Najkorišteniji 'argument' konzervativaca protiv tog dokumenta sastojao se u onoj priglupoj tezi da će ratifikacija konvencije otvoriti prostor muškarcima da se rodno izjašnjavaju kao žene pa da onda 'legalno' ulaze u ženske javne zahode i napastuju korisnice tog prostora. A valjda može i obrnuto. Naša bijeda i naša zapuštenost sastoje se u tome što je tu budalaštinu izumio, ili je za njom među prvima posegnuo, jedan javno sveprisutni sveučilišni profesor mlađe generacije. Ne, dakle, neki seoski župnik ili uvozni vjerski fundamentalist, nego zagrebački doktor znanosti. Ne znam samo budi li veći pesimizam i očaj pomisao da taj doktor znanosti svjesno obmanjuje ljude zbog privatnih političkih i aktivističkih aranžmana ili mogućnost da zaista vjeruje u zahodske opasnosti primjene Istanbulske konvencije.
I na kraju, jedna ugodna tema: Netflix je nedavno otkupio prava na prikazivanje prve sezone dramske serije 'Novine'. Je li to nekakva konačna potvrda ozbiljnosti i kvalitete hrvatske filmske produkcije te što to konkretno znači za vas osobno? Kad ćemo gledati drugu sezonu, hoće li joj ponovno biti mediji u fokusu? Možemo li očekivati i treću sezonu?
To što je prva sezona 'Novina' na Netflixu i što će ondje od siječnja 2019. biti i druga sezona, koja će prethodno biti emitirana na Hrvatskoj televiziji, više je dokaz nego potvrda: dokaz da se ovdje može napraviti nešto vrlo kompleksno, poput televizijske dramske serije, što će biti dovoljno univerzalno da nađe svoje kupce i publiku širom svijeta. Zanimljivo je, primjerice, da naša serija vrlo ozbiljan i pozitivan odjek doživljava u latinoameričkim državama: Brazilu, Argentini, Meksiku... I nije da se ne bi moglo objasniti zašto je tako. Što se tiče mene osobno, činjenica međunarodnog uspjeha 'Novina' znači ponajprije injekciju samopouzdanja i unutrašnje sigurnosti, a to je bitan preduvjet za slobodnije eksperimentiranje, za hrabrije istraživanje, odnosno za moj razvoj kao scenarista i pisca. Bez eksperimenta nema napretka. Vjerujem da će se barem mali korak naprijed vidjeti već u drugoj sezoni, čiji se fokus donekle pomiče s medija na politiku, a onda još i više u trećoj sezoni, u kojoj ćemo naglasak staviti na pravosuđe. Već sam dobro odmakao u pisanju treće sezone. Pritom moram reći da je scenarij samo jedan od bitnijih elemenata uspjeha serije: jednako je važan ili je još i puno važniji element režije Dalibora Matanića, zatim segment produkcije za koji su zaslužni Miodrag Sila, Nebojša Taraba i Sanja Nikić, pa kamera Danka Vučinovića, scenografija Veronike Radman, šminka Tine Jesenković, pa sjajne glumačke izvedbe – da spomenem samo neke – Branke Katić, Dragana Despota, Aleksandra Cvjetkovića, Trpimira Jurkića, Tihane Lazović, Zdenka Jelčića, Zijada Gračića, Olge Pakalović... U drugoj sezoni vidjet ćemo i neke nove likove koje su izvrsno oživjeli Nives Ivanković, Helena Minić Matanić, Izudin Bajrović, Livio Badurina, Siniša Popović... Serija je, rekoh, zahtjevan proizvod i jako je važno međusobno povjerenje i razumijevanje unutar produkcijsko-kreativne ekipe te timski pristup u kojem će se, u što većoj mjeri, zatomiti pojedinačne taštine i tvrdoglavosti u korist krajnjeg rezultata. Čini mi se da je suvremena televizijska dramska serija, koja se globalno razvija u posljednjih petnaestak godina, najbliža ideji ravnopravnog kolektivnog stvaralaštva nekolicine ili većeg broja ljudi, što je oblik kreativnog rada koji me doista privlači i zanima.
