Sredinom prošlog tjedna, u četvrtak, 18. siječnja, u splitskom klubu Quasimodo održana je, kako je pisalo u novinskim izvještajima, najemotivnija Bookvica ikad: posvećena pokojnom Predragu Luciću. Dva dana i nekoliko sati prije toga u Zagrebu je završila komemoracija za splitskog pjesnika, novinara, dramskog pisca, satiričara i urednika, koju su zajedno organizirali Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko društvo pisaca i P.E.N. Centar.
Bookvica je, inače, naziv za književne večeri što se u Splitu godinama, uvijek na istome mjestu, održavaju na inicijativu jedne nevladine udruge i funkcioniraju kao manje-više sve drugo na dalmatinskoj neovisnoj sceni: uz nešto malo novca, puno više entuzijazma i najviše posvećenosti koja počesto graniči s ozbiljnim mazohizmom.
Nije, naravno, ništa čudno, jer je praktično, to što su i HND, HDP i P.E.N. odlučili u Zagrebu održati komemoraciju za svog člana s juga - jednog od onih Splićana što su voljeli biti svugdje, ali su mogli živjeti samo u Splitu, čineći ga i tako boljim nego što zapravo jest.
Nije, također, čudno ni to što je Bookvica bila posvećena Luciću – neće ove godine biti ozbiljnijega književnog događaja i festivala bez spomena njegova djela i lika, a ako ga bude, organizirat će ga ili totalne neznalice ili nepopravljivi zlobnici – ali je i čudno i strašno to što su se gradske institucije postavile onako kako se prema Luciću godinama odnosio novi, većinski Split.
Za taj dominantni Split Predrag Lucić odavno nije postojao: Feral Tribune je, ima deset godina, otišao u povijest, on, Lucić, kasnije poslom u riječke novine i praški radio, te sve što je radio oko kuće – radio je s istomišljenicima i za istomišljenike, koji, istina, nisu bili malobrojni, ali ih nikad nije bilo dovoljno za grad u kojem je na popisu "jugoslavenčina", pod slovom L, stajalo Predragovo ime i prezime.
Pod T je, je li, Tomić, pod D Dežulović, pod I Ivančić i tako dalje i tako redom - mahom svi zbog kojih, kako je jednom rekao pisac i filmski kritičar Jurica Pavičić, Dalmacija nikad bolje nije pisala, iako oni u njoj najslobodnije ne dišu. Postoji teorija prema kojoj ljudi s više talenata moraju odabrati jedan jer će u protivnom svi ostati nedovoljno realizirani. Postoje, međutim, i ljudi koji je demantiraju.
Kad je htio, Lucić je bio novinar i reporter, pa novinski i književni urednik, zatim satiričar, dramski pisac, redatelj i glumac u kabareu čija niti jedna jedina predstava nije imala reprizu: sve one "Melodije..." izvedene s Borisom Dežulovićem su svaki, ali svaki put, kad je trebalo i dan za danom, izvođene drukčije. Predrag Lucić živio je kratko za sebe i bližnje, no dovoljno dugo da ga se i prepozna i usvoji kao jednog od najsvestranijih aktera hrvatske kulturne scene.
To prepoznavanje i usvajanje nije bilo zahvaljujući institucijama ili nekakvoj kulturnoj politici neke vlade, pa makar u njoj bili i oni što su ga sa zadovoljstvom čitali, nego usprkos njima. Splitu je to, naravno, moglo biti nevažno u onoj mjeri u kojoj ni Luciću nije bilo bitno, samo... Odnos prema njemu kakav zadnjih godina ima Ministarstvo kulture ne da nije nametan najvećem gradu na moru nego je iz njega kopiran.
Split svakako nije jedini grad na svijetu u kojem se vrijedni i važni ponište preko noći, kao da ih nikad ondje nije ni bilo, ali jest mjesto iznadprosječno brzog zaborava, bržeg i od odbacivanja kakvo je, u najgrubljem obliku, još za života doživio Miljenko Smoje i s kakvim se, u mrvicu blažoj varijanti, susretao i Lucić.
Sudbine su im se, uostalom, poodavno zaplele: izoliranog i za sva zla od stoljeća sedmog optuženog Smoju, u novine je vratio upravo trio pokretača Feral Tribunea, čuvajući, uz Ivicu Ivaniševića i Feđu Klarića, sjećanje na najdalmatinskijeg novinskog pisca ikad.
Nikad Predrag Lucić nije imao problema s tim kako se šira okolica odnosi prema njemu i njegovu radu. On nikad nije pisao da bi joj podilazio nego da bi je nadilazio. Tome, naime, umjetnost služi. Od mediokriteta nitko ne očekuje da to razumiju, samo što gradovi i svjetovi koji drže do sebe mediokritetima ne dopuštaju da odlučuju o tome koliko im je i kada dosta ljudi poput pokojnog splitskog pisca, po kojem se u tom gradu ništa zadugo neće zvati.
Svakako ne nešto od onog o čemu će odlučivati aktualna administracija umivenih i uređenih istomišljenika pukovnika Skeje, u slobodno vrijeme teatarskoga kritičara neobičnih metoda tumačenja scenske umjetnosti. Split je, bez obzira na sve mijene od početka 90-ih godina prošlog stoljeća, dovoljno velik grad da se u njegovim oazama čovjek osjeća kao da je sve okolo po mjeri svijeta Predraga Lucića.
Splitski duh je, međutim, u procesu višedesetljetnog sužavanja u kojem se danas želi biti ama baš sve ono nad čim se do jučer zgražalo. U tom procesu zaboravljanja jednog sebe i "apdejtanja" vlastite prošlosti višak su svi što podsjećaju na to što je grad bio i, a to im se tek zamjera, djelom pokazuju kakav je, koliko bolji, mogao biti. Split pokojnog Predraga Lucića i posttranzicijski Split sliče jedan drugom samo iz daljine.
Ništa drugo bitno ta dva mjesta nemaju zajedničko. Lucić ni taj novi Split nije mogao mrziti, ali njegovi reprezenti ni njega ni njegov grad nikad nisu mogli podnijeti. Samo što su akumulirali toliko moći da, onakvi kakvi već jesu, živima ne daju mira, a mrtvima barem malo od onoga što su poodavno zaslužili i moralno superiornom biografijom i fascinantnom bibliografijom.
