Okrenutost prirodi, panteizam nekih prošlih generacija i književnika, u modernom je svijetu ironijski izokrenuta. Savjest se umiruje kupnjom jer upravo ona omogućuje sadnju još jednog drveta. Različiti projekti i privatne akcije pošumljavanja u baršunu i satenu oživljavaju staništa za ekskluzivna lovišta. Ekološki je aktivizam postao još jedan u nizu kamenčića u starim cipelama koje nas žuljaju. Ne samo da upozorava na stalno nove katastrofe, nego i gubi važnu socijalnu dimenziju - unutar rastućeg raslojavanja prioriteti nisu i ne mogu biti isti. Francuski pisac Jean Giono (1895. - 1970.) tu je kao glasnik posve drugog vremena, sazdana od duha, savjesti i raznolikosti. Većinu života nije napuštao rodni Manosque u Provansi. Povremeno bi tek potegnuo do Pariza ili Italije. Iako samouk (zbog nezavidnih financijskih okolnosti i poraća) upoznaje se s klasičnom glazbom i slikarstvom, posjeduje zavidnu biblioteku te duboko poznavanje kulture i njegovih sumještana postaje jednom od odlika pisanja koje dio francuske kritike odbacuje kao primitivno jer oslikava provansalske pejzaže.
160
prikaza
Dionizijski panteizam spaljene zemlje Jeana Gionoa
Okreće se američkom tržištu u pedesetim godinama prošlog stoljeća te tako nastaje i ‘Čovjek koji je sadio drveće’ (1953.) kao narudžba za Reader’s Digest
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
