Okrenutost prirodi, panteizam nekih prošlih generacija i književnika, u modernom je svijetu ironijski izokrenuta. Savjest se umiruje kupnjom jer upravo ona omogućuje sadnju još jednog drveta. Različiti projekti i privatne akcije pošumljavanja u baršunu i satenu oživljavaju staništa za ekskluzivna lovišta. Ekološki je aktivizam postao još jedan u nizu kamenčića u starim cipelama koje nas žuljaju. Ne samo da upozorava na stalno nove katastrofe, nego i gubi važnu socijalnu dimenziju - unutar rastućeg raslojavanja prioriteti nisu i ne mogu biti isti. Francuski pisac Jean Giono (1895. - 1970.) tu je kao glasnik posve drugog vremena, sazdana od duha, savjesti i raznolikosti. Većinu života nije napuštao rodni Manosque u Provansi. Povremeno bi tek potegnuo do Pariza ili Italije. Iako samouk (zbog nezavidnih financijskih okolnosti i poraća) upoznaje se s klasičnom glazbom i slikarstvom, posjeduje zavidnu biblioteku te duboko poznavanje kulture i njegovih sumještana postaje jednom od odlika pisanja koje dio francuske kritike odbacuje kao primitivno jer oslikava provansalske pejzaže.
No Giono zbilja poznaje kraj o kojemu piše, točnije pokrajinu Haute-Provence, gdje pšenica raste sve kraće što je teren nepristupačniji. Svjestan je posebnosti i izmještenosti te uvijek naglašava univerzalnost ljudskog iskustva. Taj dionizijski panteizam, kako će ga nazvati kritičar Pierre-Henri Simon, vrti se oko spaljene zemlje, starog kamenja i stabala maslina. Stanovništvo je povezano sa zemljom i njezinom dugom povijesti. Njihov je govor običan, opis prirode ogoljen od metafora, jednostavan, nerazmetljiv, u kasnijoj fazi stvaralaštva i tragičan. Počinje kao pjesnik, neuspješan je kao dramatičar, dok najveću slavu stječe s kratkom prozom bliskom poetskom izričaju. S ‘’Brdom’’ (u prijevodu Marije Bašić Ogresta; Litteris: 2011.) u kojem odjekuje Walt Whitman postaje senzacija. ‘’Žetvu’’ (u prijevodu Josipa Bognera; Binoza: 1935.) smješta u zabiti zaseok koji nestaje. U godinama koje slijede objavljuje niz uspješnih romana poput ‘’Pjesme svijeta’’ (1934.), ‘’Neka moja radost traje’’ (1935.), ‘’Živa voda’’ (1944.), ‘’Mrtve duše’’ (1949.), ‘’Husar na krovu’’ (1951.) i ‘’Mlina iz Poljske’’ (1952.), neprevedenih na hrvatski jezik.
Iskustvo bitke za Verdun donekle ga košta uspjeha (ipak ga kompenzira filmovima i suradnjom s redateljem Marcelom Pagnolom i komičarem Fernandelom). Odbija pristati na uobičajeni narativ. Odbija ulogu u pokretu otpora. Stoga kao zakleti pacifist, a pomalo i anarhist, dospijeva na crnu listu Nacionalnog komiteta pisaca te mu je onemogućeno objavljivanje na francuskom jeziku. Okreće se američkom tržištu u pedesetim godinama prošlog stoljeća te tako nastaji ‘’Čovjek koji je sadio drveće’’ (1953.) kao narudžba za Reader’s Digest i ciklus priča ‘’Najnezaboravnija osoba koju sam sreo u životu’’. Zbog cenzure i solidne propagande u američkom tisku tekst nije prihvaćen jer je paradoksalno plod fikcije. Nakon godinu dana, kad postaje i članom Akademije Goncourt, do njega dolazi Vogue i objavljuje ga s izmijenjenim naslovom. U međuvremenu samoga Ginoa počinje zabavljati bujna mašta i potraga za stvarnim protagonistom pa dodaje začine te se s reizdanjima pridonosi širenju mita.
Jednostavna parabola o mladiću, vojniku i njegovu susretu s pastirom tako dobiva znatno širu pozornost od prvotno zamišljene, ujedno otisnute na pet listova tipkaće mašine. U nju Giono ubacuje djetinjstvo i uspomene jer osamljenik Elzéard Bouffier podsjeća na njegova oca, ali i na provodni motiv jednostavnih gesta prisutnih i u drugim djelima (dvije kronike ‘’Oslobođenog Dauphinéa’’, ‘’Neka moja radost traje’’, ‘’Pravo bogatstvo’’ i dr.). Altruizam je tu jedino moguć individualizmom. Propovjedna narav samog teksta upućuje na Bibliju noseći snažnu poruku o malenoj, višegodišnjoj predanosti koja vraća život tamo gdje ga odavno nije bilo: ‘’Na mjestu gdje sam 1913. godine zatekao ruševine sad su se uzdizale uredne, lijepo oličene farme koje su odzvanjale sretnim i ugodnim životom. Ponovno su potekli izvori koji napajaju kiše i snjegovi što ih zadržavaju šume. (…) Putem čovjek sreće dobro uhranjene muškarce i žene, dječake i djevojčice koji se znaju smijati, koji uživaju u seoskim proslavama”.
Jean Giono malo je prevođen. Jedina dostupna i iscrpna interdisciplinarna studija Daniele Ćurko objavljena je na francuskom jeziku. S druge strane, ‘’Čovjek koji je sadio drveće’’ nije nepoznanica našim čitateljima zbog prijevoda Zlatka Crnkovića u nakladi Ceres. Dvadesetak godina poslije u izdanju Petrinih knjiga Ivana Šojat ne poziva se na prethodnika, odmiče se od govornog jezika, te stoga i prevoditeljska rješenja nerijetko bivaju nezgrapna, ali se ujedno redigiraju i omaške (primjerice, u Crnkovićevu prijevodu Bouffier ima devedeset, ovdje osamdeset sedam godina). Pisac oblikovan Danteom i Ariostom, zanimanjem za lokalnu povijest, uvažavanjem Stendhala, zatim Amerikanaca poput Faulknera i Melvillea, bit će blizak onom tipu čitatelja koji uživa u Lukreciju, Thoreau ili Mary Oliver. Onom kojega ne zanimaju kićenost i iskustvo velegradskog podzemlja. Onom kojemu je najdraža tišina.
