Poljska sopranistica Marcelina Román ove je godine zablistala na Peristilu na otvorenju jubilarnog 70. Splitskog ljeta nastupivši u kantati “Carmina Burana”. Potječe iz glazbene obitelji, otac joj je kontrabasist, a i majka i baka operne pjevačice. Ona je, pak, svoje glazbeno obrazovanje počela kao violončelistica, no u tinejdžerskim danima odlučila se pozdraviti s klasičnom glazbom. Tek nakon što je završila buntovna faza, vratila se klasici diplomiravši na Glazbenoj akademiji Karol Lipiński u Wrocławu, dok je doktorski studij završila 2018. godine. Nastupala je u opernim kućama i glazbenim dvoranama diljem svijeta, uključujući Argentinu, SAD, Njemačku, Francusku, Italiju, Japan i mnogim drugima, a ovim je nastupom na tu listu upisala i Hrvatsku. U intervjuu nam otkriva kako je izgledao njezin dolazak u Split, koja uloga u karijeri joj je bila najizazovnija te zašto je u jednom trenutku rekla zbogom dreadlocksima i piercinzima.
Express: Kako je došlo do vašeg angažmana na Splitskom ljetu’?
Ovo je prvi put da sam u Splitu i prvi put da nastupam u Hrvatskoj općenito. Pozvao me redatelj Michał Znaniecki i bio je to, kako mi to nazivamo u opernom svijetu, spontani ‘jump in’. Dolazite u posljednji trenutak, na posljednje probe i morate vrlo brzo ostvariti suradnju s produkcijom, redateljem, kolegama, orkestrom, prilagoditi kostime... Takav angažman je uvijek vrlo dinamičan i izazovan, ali nasreću dobro znam ulogu jer sam je izvodila više puta.
Express: Je li bilo teško sve odraditi u tako kratkom roku?
Ovakvi iznenadni angažmani su očito nešto drugačije od uobičajenog. Uloga nije velika, ali je zahtjevna, traži puno promjena tonaliteta, od niskih do visokih tonova, tehničkih detalja, promjena raspoloženja... No ništa nije nemoguće. Ono što nam je najviše otežavalo su nesnosne vrućine dok smo imali probe i nastupe. Uvježbavali smo se svaki dan od 21 sat do jedan poslije ponoći, a to zahtijeva prilagodbu i tijela i svakodnevnog životnog ritma. Prve probe smo imali u kazalištu s orkestrom, a potom na Peristilu.
Express: Kako vam je bilo nastupati na Peristilu i kakav je vaš opći doživljaj grada?
Svatko bi trebao doći i vidjeti Split jer je naprosto nevjerojatno lijepo. Magično je, i po danu i po noći, pa čak i nestvarno. Nevjerojatno je i da uz toliko turista koliko ih ima u Splitu uvijek možeš pronaći neki skriveni, šarmantni kutak i uživati sam. Ne znam kako je to uopće moguće. Stari grad koji Split ima, te uske ulice i malene terase su nešto posebno i nama umjetnicima daje neku posebnu energiju. Nastup je bio nešto potpuno drukčije, a tu posebnost atmosferi daje činjenica da nismo u nekakvoj zgradi, nego u prirodnom, povijesnom prostoru.
Express: Jeste li općenito prvi put u Hrvatskoj?
Nisam, bila sam već na sjeveru Hrvatske sa svojom obitelji. Uvijek smo govorili da bi bilo lijepo vratiti se. Sad znam i gdje točno želim ići, a to je Bol na Braču. Ne samo da ima prekrasnu plažu, nego je i samo mjesto idealno i za djecu i za odrasle.
Express: Vi ste treća generacija opernih pjevačica u obitelji. Je li to bio vaš prvi i jedini odabir?
Moja baka je bila operna pjevačica, kao i moja majka, a moj otac je svirao u orkestru. Kao petogodišnjakinja sam smatrala da sam prisiljena ići u glazbenu školu samo zato što je glazba obiteljska tradicija. Netko glazbenu školu može gledati kao nešto zabavno, ali meni nije bilo zabavno. Moraš puno vježbati, biti discipliniran, imaš ispite... Ustvari, nisam imala pojma što se događa. Kad sam bila tinejdžerica, mama me, pretpostavljajući da ću odgovoriti potvrdno, pitala želim li nastaviti svoje glazbeno obrazovanje, ali ja sam rekla: ‘O ne, ne, ne’. Svi u obitelji su ostali iznenađeni što odustajem nakon toliko godina. Rekla sam da ne želim svirati instrumente. Imam sluha, imam sve što treba da prođem ispite, ali da bi svirao moraš to voljeti jer inače nema smisla. A ja sam bila buntovnica. Nosila sam dreadlockse i imala piercinge. Svečano sam obećala svojima da baš nikad neću postati operna pjevačica. Mojim roditeljima taj period sigurno nije bio drag, ali ja tad nisam razmišljala koliko im je to teško palo. Ipak, nisu me sputavali. Pustili su me da pronađem sebe i svoj put. Zamislite tek kako su reagirali kad sam s 20 godina došla kući te rekla da sam odlučila skinuti piercinge i odrezati dreadlockse i da neću više biti buntovnica. Taj dan samo sam rekla: ‘Ja želim pjevati’. Malo je reći da su bili u šoku.
Express: Što ste u vrijeme buntovničke faze slušali i pjevali?
Bila sam u fazi Nirvane, rocka... U srednjoj školi sam bila u bendu, imali smo koncerte gotovo svaki vikend. Majka bi mi znala reći da je nastupanje u klubovima jako zahtjevno za moj glas, savjetovala mi da radim vježbe prije nastupa da zagrijem glasnice. Tako sam prije režanja na pozornici počela vježbati onako kako su nas učili u glazbenoj školi i tu sam počela osjećati da se za takvu vrstu pjevanja, klasičnog pjevanja, moraš zaista fokusirati i potruditi. A ja volim izazove. Tad sam pomislila: ‘Hm, vrijeme je da se ostavim rocka i promijenim smjer’. Imala sam 20 godina i to je za opernu pjevačicu zaista kasno. Završila sam jako dobru srednju školu, ali ne i srednju glazbenu, samo osnovnu. Zapravo sam počela od nule. Ali kako sam shvatila da to volim i želim, nisam osjećala pritisak. A mama je, naravno, bila jako sretna zbog takvog raspleta.
Express: Diplomirali ste u klasi kod profesorice Maríe Czechowska-Królicke, zapravo vaše majke. Je li vam to predstavljalo opterećenje ili prednost?
I jedno i drugo. Sve što smo radili na akademiji nosili smo kući i onda opet radili to isto. Naravno da je bilo s jedne strane zahtjevno, a s druge olakšavajuće. Nekad smo na satu znali pola sata raspravljati oko toga što je bilo kući, pa bismo počeli vježbati. Nekad nismo ni pjevali jer su se rasprave jako oduljile. Ali, nasreću, moja majka je vrlo strpljiva, draga žena, što je puno pomoglo u mnogim situacijama, s obzirom na to da sam ja bila ona eksplozivna u toj kombinaciji. Mama također svira glasovir i violinu pa me mogla pratiti na svemu i kod kuće. U tri godine sam praktično već osvajala natjecanja, a tri godine nije puno vremena. Osjetila sam da moram usvajati sve brzo jer od lijenosti nema ništa, trebalo je nadoknaditi propušteno vrijeme i naučiti puno toga. Nije bilo vremena za gubljenje.
Express: Vrlo je zanimljiv taj nagli životni zaokret od rocka do klasike...
Ta moja buntovnička faza danas mi puno pomaže u ulogama, pa i u ‘Carmini Burani’ također, ali i u drugim rolama u kojima se traži doza ludila. U toj fazi života sam puno putovala s jednim ruksakom na leđima, a u jednom periodu života bila sam aktivna i u preponskom jahanju konja, u čemu sam se i natjecala. Imala sam toliko puno strasti i različitih interesa. Ustajala sam se u pet ujutro, osedlala pet konja, jahala s njima i onda u 11 sati išla na glazbene sate. A onda sam shvatila da ipak ne mogu sve to, da je previše, da trebam odmor i fokus samo na jednu stvar. Shvatila sam da ne mogu biti vrhunska u različitim područjima. Ako nešto zaista želiš napraviti dobro, onda moraš odabrati što će to biti i uložiti svu svoju energiju kako bi svoj odabir doveo do savršenstva.
Express: Dobili ste više od 20 nagrada u glazbenom svijetu. Koliko vam one znače?
One su mi važne jer mi pomažu da shvatim gdje trenutačno stojim u svijetu glazbe, odnosno opere. Ustvari, natjecanja te prisiljavaju da učiš, rasteš i da shvatiš u čemu moraš napredovati. Vrlo su zahtjevna i po repertoaru koji se izvodi, ali i po duljini trajanja. Išla sam na natjecanja samo kako bih izazvala samu sebe. Jednom sam osvojila nagradu, a kad su mi je dali, pitala sam: ‘Što je to?’. Zapravo sam išla na njih kako bih poboljšala svoje vještine i upoznala ljude iza scene, režisere, producente, agente... Važna su mi i ona natjecanja na kojima nisam osvojila ništa jer sam naučila nešto novo i osvijestila da je netko u tom trenutku bolji od mene. Iako je to znala biti bolna spoznaja, za mene je ujedno to bilo poticajno jer sam željela postići što su postizali drugi. Neki ne vole natjecanja, ali ja volim taj adrenalin i znanje koje dobijem.
Express: Je li Vam neka nagrada ipak posebna?
Dobila sam nagradu za ulogu Violette u ‘La Traviati’ Giuseppea Verdija pod dirigiranjem Andrija Yurkevycha i pod scenskim ravnanjem Karoline Sofulak. Imala sam 27 godina kad sam osvojila nagradu Jan Kiepura za ‘Ženski debi godine’. Ta uloga također je bila ‘jump in’, imala sam nekoliko mjeseci za pripremu. Nakon tog nastupa ništa. Ni jedan poziv ni jedan angažman. Ništa, nikakvog posla. Onda sam, naravno, pretpostavila da nisam dobra. A imala sam dojam da sam bila dobra. Mama je plakala u publici, znači i njoj sam bila dobra. Ali nije se dogodilo ništa. Bila sam jako tužna jer sam očekivala da će to biti moja odskočna daska. A onda su me nakon šest mjeseci pozvali iz direkcije da dođem po nagradu za debitanticu godine. Tad su krenuli angažmani.
Express: Koja Vas je uloga tijekom karijere najviše iscrpila?
O da, sjećam se jedne, kad sam izvela zadnji ton rekla sam sebi: ‘Ok, sad moram ići spavati’. Riječ je o operi Jacquesa Offenbacha ‘Hoffmannove priče’, u kojoj sam igrala četiri uloge, Olympiju, Antoniju, Giuliettu i Stellu, a riječ je o ulogama s potpuno drukčijim teksturama, karakterima, osobnostima... Od Olympije, koja je poput lutke, do dramatične i osjetljive Antonije, koja umire od plućne bolesti, Juliette, koketne prostitutke te Stelle, koja završava sa svima. Bio je to vrlo izazovan komad koji se ne izvodi često. I cijela scena je bila fizički zahtjevna. Nakon toga me ništa ne može iznenaditi i ni jedna uloga me nakon toga više ne može iznenaditi.
Express: Imate li neke osobne rituale kojih se držite prije izlaska na pozornicu?
Sad se puno stvari promijenilo jer imam dvoje djece, blizance, djevojčicu i dječaka od dvije i pol godine. Uvijek ih nazovem prije nastupa i pokažem im kako izgledam. Oni znaju da pjevam i to im je uvijek zabavno. Kostimi iz ‘Carmine Burane’ su im najzabavniji. Osim toga, ne radim ništa određeno. Moram se odmoriti, ugrijati glasnice. Rituali jednog pjevača se ustvari ne odnose samo na trenutke prije nastupa, naši rituali su zapravo podređeni njegovanju glasa i tijela općenito. Važno je i naučiti kontrolirati emocije. Znala bi me uhvatiti panika ako bi, primjerice, generalna proba prošla predobro. Znala sam pomisliti kako će onda, u tom slučaju, na nastupu sigurno nešto poći po zlu. Ali tad se sjetim da volim svoj posao i da samo trebam uživati. Sama sebi kažem: ‘Izađi i zabavi se’.
Express: Koja je pozornica za vas pozornica snova na kojoj biste voljeli nastupati?
Za mene je najvažnije da radim u dobrom timu i da je atmosfera ugodna, pozitivna i poticajna. Može to biti i malo kazalište, nije uopće bitno. Što znači da ste na velikoj pozornici ako je atmosfera užasna ili ako je u zraku neki konflikt. Od velikih pozornica svakako izdvajam njujoršku Metropolitan Operu i Sydney Opera House. Inače živim u Barceloni i voljela bih i tamo nastupati, još nisam dobila priliku. Inače sam freelancer i putujem po različitim zemljama, takav stil života je drugačiji, nije jednostavan. Nije lako kad nemaš angažmana, ali u tom periodu radiš na sebi, ideš na audicije i trudiš se dati sve od sebe. Kad dobijete priliku, ugrabite je odmah. Morate reagirati brzo. Jer znate, mi nemamo cijeli život za pjevanje. Kažu da pjevači umiru dva puta, prvi put kad ne mogu više pjevati, a drugi put kad im umre tijelo. Uvijek imam to u glavi..., da se ovo vrijeme ne može vratiti.
Express: U čemu uživate u slobodno vrijeme, kakvu glazbu volite i biste li voljeli da vam djeca idu vašim stopama?
Otvorena sam za sve vrste glazbe u svoje slobodno vrijeme, sviramo i kod kuće, pjevamo svi skupa, to nam je zabavno. Sad nekako najviše uživamo u dječjim koncertima, a što se tiče mog odabira glazbe za slobodno vrijeme, nikad nisam bila isključiva. Volim sve, i jazz, i flamenco... Glazba je općenito čarobna. A djeca neka jednog dana sama donesu svoje odluke. Vidim da zaista uživaju u glazbi i bit će nam drago ako tako i ostane. Ako ne, nije kraj svijeta. Suprug je inače u IT sektoru i obožava operu. Kad sam imala prvi nastup u Splitu, došao je kako bi me gledao i vratio se prvim zrakoplovom u Barcelonu.
Express: Možete li opisati sebe u tri riječi?
Karizmatična, zabavna, brza.
