Kad Alisa propadne kroz zečju rupu u jednoj od najslavnijih priča svjetske dječje književnosti, taj put u ono što će se kasnije pokazati bajkovitom avanturom propitivanja različitih aspekata odrastanja, identiteta i potrage za sobom izgleda kao nagli pad u neki prostor mračnog i nepoznatog koji, međutim, čim se Alisa jednom tamo nađe, poprima auru prisnosti.
Baš tako izgleda početak predstave "Sjećanje šume", koju je po romanu Damira Karakaša u zagrebačkoj Gavelli postavila Tamara Damjanović – kao da su se iznenada otvorila vrata jednog neočekivanog svijeta čiji nas vakuum u trenu usiše poput gravitacijske sile crne rupe i, nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti, ispljune ravno pod noge zloguke tišine jedne imaginarne šume.
Zagovornica eklektične konceptualizacije, Damjanović predstavu gradi kao izvedbeni kolaž u kojemu su pokret i zvuk ravnopravni glumi, pa ta početna tišina vrlo brzo popušta pod navalom zvukova i kretnji. Lika 1970-ih, dječaci na livadi natjeravaju loptu – prelazak horizonta događaja ujedno je i trenutak prepoznavanja - u tom se prizoru možemo osjećati ugodno.
Riječ je, naravno, o triku – Karakaševa izrazito poetična priča o odrastanju osjećajnog i nježnog dječaka u izoliranoj enklavi surove ličke prirode i podjednako okrutnog društvenog mentaliteta dramaturški je izgrađena na ekstremima: igra naglo prelazi u iskušenje, smijeh u strah, veselje u bijes, ugoda u strepnju.
Kad se tome pridoda sinkronizacija uživo na sceni kompletne audio pozadine predstave, koju glumci proizvode koristeći se raznim predmetima, poput kišobrana ili limova, improviziranim i pravim instrumentima, kojima imitiraju šumove, buku, hujanje vjetra, zavijanje vukova, topot koraka, škripanje, zveckanje, zvuk vode, kazališno "Sjećanje šume" poprima gotovo opipljiv intenzitet pravog emocionalnog vlaka smrti, s po jednim strmoglavim bezdanom skrivenim iza svakog uspona.
Tu gdje se ljudski život svodi na neprekidnu borbu za preživljavanje, šuma za Karakaševa junaka Dječaka postaje mitsko mjesto bijega od stvarnosti u sferu intimnog, emotivnog. Osnovni motiv priče je slabost pojedinca, utjelovljena u njegovoj bolesti, suprotstavljena vječno obnavljajućoj snazi prirode.
Emotivnu klackalicu autoritarni otac - "falični" sin sa srčanom manom moćno su sagradili Darko Milas i Filip Križan, čija intenzivna glumačka suigra nosi čitavu predstavu. Oko toga se pletu lokalna praznovjerja (šumska baba Vuna), vjekovni nacionalizmi (ustaška prošlost sela, pa i Dječakova djeda), trajna oskudica i siromaštvo teškog težačkog života, dječja prijateljstva i sva sila motiva onodobne socijalističke stvarnosti (fascinacija vojskom, komunistička propaganda).
Svi ostali likovi tek su sateliti koji služe kao neka vrsta vezivnog tkiva za sve te slojeve značenja. Kao što je otac sirov, hladan i distanciran te istodobno moralan i pravedan čovjek, tako je i sin istodobno i slab i snažan - manjkavost fizičke snage nadoknađuje snagom volje i intenzitetom osjećaja. Milas i Križan uspjeli su sve to prenijeti, i to ne samo glumački, nego i jezično te pokretom – još jedan trik u toj vješto skrojenoj teatarskoj igri je i element imaginarnog: ono što je nevidljivo stvara se pokretom.
"Sjećanje šume" nije klasičan komad, tu nema zapleta čije razriješenje vodi do katarze. U osnovi je to jedan izvedbeni performans raščlambe svega onoga što čini emotivni sklop jednog specifičnog djetinjstva. Jedino što Dječak, za razliku od Alise, ne živi u snovitom svijetu bajki za djecu - njegov je svijet zapravo svijet bez milosti. Svijet guste i mračne šume. Ima li kraja toj gustoj šumi? Predstava, kao i knjiga, ostavlja to pitanje otvorenim.
