Damir Karakaš svojim romanom “Sjećanje šume”, objavljenim krajem 2016., mnogi se slažu da je nadmašio samoga sebe. Tim romanom on je jedan od 13 spisatelja koji konkurira za književnu nagradu “Fric” Expressa i Barcaffea, za vrijedno priznanje i povrh toga još i onaj novčani dio, 75.000 kuna.
Romanom se opet vratio u Liku, u djetinjstvo, i kroz 33 priče majstorski, glasom dječaka, oživio čudesa i jeze rodnoga kraja. “Neki kažu da roman o djetinjstvu svaki pisac ima pravo napisati samo jednom, ja sam to jako ozbiljno shvatio. Zato sam dugo nosio taj materijal u sebi i čekao trenutak. Pisanje je trajalo tri, četiri godine”, objasnio je Karakaš kako je svjetlo dana ugledala knjiga čije je prvo izdanje od 1400 primjeraka planulo u mjesec i pol.
Za sebe je često govorio da je u Lici bio i ostao autsajder, da nije “tipičan primjerak” svojega kraja.
“Ljudi u Lici su vrijedni, jaki, izdržljivi, rade teške fizičke poslove od jutra do mraka, ali nešto što ne vole jest čuvanje stoke u planini. Tad treba sjesti pod grm, a oni ne vole sjediti, onda se u njih uvlači neka nervoza, ne znaju što bi, hodaju oko grma kao razjareni lavovi, a ja sam upravo to obožavao: čuvati stoku u planini. Tako sam satima mogao na miru čitati knjige, puno maštati, pa je valjda zato sa mnom ispalo tako kako je ispalo”, objasnio je svoj “slučaj”.
Kaže da je u Lici život bio težak i prije 100 i prije 30 godina i jučer. Morao se, kaže, izboriti i za pravo na pisanje, što je on i uspio. I to tako da se danas po njegovim romanima režiraju filmovi i predstave.
