Djed Mraz je mrtav: Pronašli su mu grob u Turskoj

Upravo njegov lik emigranti u Sjevernu Ameriku prenijeli su prije nekoliko stoljeća, da bi tamo evoluirao u Djeda Mraza. A kako su 6. i 25. prosinca jako bliski jedno drugom, vremenom se to pretvorilo u jedinstvenu svetkovinu. 6. prosinca, pak, u Srednjem vijeku nastao je prvenstveno iz poganskih tradicija, jer sigurno nije nešto uvjerljivo da bi se povijesni lik s Mediterana zafrkavao sa sobovima po arktičkom krugu, kamoli po Sjevernom polu, da ne govorimo o vilenjacima i svemu ostalom.

Što se običnih ljudi po Europi ticalo, njima je ovakva svetkovina došla kao naručena jer su ratari u to doba već odavno obavili sve poslove oko žetve, zimnice i drugog, ribari su čekali povoljne vremenske uvjete, mornari također, trgovcima je pak svaka svetkovina bila kao naručena, a Crkvi je svako štovanje sveca, tako dugo dok se to nije teško kosilo s doktrinalnim ili političkim pitanjima, također bilo dobrodošlo.

Jurio je nebom, ciljao dimnjake i darivao

Samo, odakle je uopće potjecala poganska tradicija koja se izrodila u "Svetog Nikolu" iz Srednjeg vijeka kao opravdanje za feštanje, lumpovanje, dobar biznis na sajmovima i po tržnicama nakon svete mise? Najupečatljiviji od niza nekršćanskih utjecaja bio je germanski bog Odin. Za njega se vjerovalo da je letio na svom vjernom konju Sleipniru, da su ga pritom pratila dva crna gavrana, ali i mnoštvo mitoloških lovaca koji su se vremenom pretvarali u vilenjake, vile i neke slične pojave.

Peter Nicolai Arbo/public domain

Pomagači su mu služili kako bi potiho silazili na dimnjake i otvore u krovovima smrtnih ljudi, prisluškivali i potom javljali Odinu tko je bio dobar, a tko loš. A Odin bi potom u skladu s onime što bi mu rekli, ljude darivao ili ih ne bi darivao runama. Za vjerskog puritanca  to je vrlo neugodan niz sličnosti. Jedan drugi utjecaj pronađen je iz sibirskog urođeničkog naroda Evenki. Živjeli su od lova, skupljanja plodova i uzgoja sobova na sjeveru Tunguske. Bili su šamanski narod, imali su šamane, "one koji poznaju duh".

Jedno od središta prakticiranja šamanizma, odnosno duhovnog i vjerskog života, bila je magična gljiva amanita muscaria, poznatija kao muhara. Kako su gljivu pronalazili samo ispod određenih vrsta zimzelenog drveća, točnije borova, poput onih borova što ih zapadnjaci kite uoči svakog Božića, Evenki su bili svjesni simbiotske povezanosti gljiva i tih stabala. Muhare su im bile zanimljive i cijenili su ih zato što imaju halucinogeno djelovanje tijekom nekih pola sata do četiri sata nakon što bi ih pojeli.

Jedini problem bio je taj što se muharama jako lako otrovati. No, jedan od nekoliko način za ublažiti im otrovnost bio je da ih se osuši. Evenki su običavali ići u berbe gljiva, za koje su smatrali da su plodovi tih borova, na neki načini čudesni pokloni koje su nalazili ispod tih borova.

Kakve su to bile gljive pod borom?

Nadalje, sušili bi ih tako što bi ih odmah ostavljali po granama bora, pa bi rezultat s gljivama crvenih klobuka prošaranih točkicama, načičkanih po zelenim borovim granama, bio sumnjivo nalik današnjem običaju kićenja borova krajem godine. Tu je na scenu skakao šaman koji je dolazio po osušene gljive i trpao ih u veliku vreću. U čast svete gljive šaman je bivao odjeven u kostim nalik gljivi, crveni s bijelim krpicama.

Konačno, on je bio taj koji je te gljive uokolo dijelio po obiteljima za potrebe vjerskog rituala jedenja gljiva. Dodatni način za uklanjanje otrova iz muhare bio je da ih daju sobovima da ih pojedu, što su ovi činili vrlo rado. Nisu im škodili. Dok bi gljive prošle kroz probavni sustav sobova, iz njih bi se uklonio sav otrovni potencijal halucinogenih kemikalija. Šamani su u prethistoriji tko zna kako otkrili da je sobov urin nakon toga i dalje halucinogen, te su ga potom pili kako bi se nadrogirali, bili "high" poput Alise u zemlji čudesa.

public domain

Tim su se trikom služili i vikinški specijalni ratnici berserkeri kako bi, dozlaboga dopingirani drogama, bili krajnje fanatični, ubilački borbeni i snažni. Bio je to doping na kojem su Vikinzi radili darmar po cijeloj Europi. Evenki su pak halucinogene vizije tumačili kao vjerska iskustva, doticaj sa svijetom duhova. Što se povijesnog Svetog Nikole tiče, taj čovjek, ako je vjerovati određenim povijesnim zapisima, nije bio nikakav mekušac.

U svoje vrijeme je navodno svom snagom odalamio i nokautirao biskupa koji je zastupao jednu od tadašnjih teoloških teza da Isus baš i nije bio tako božanska pojava kako su tvrdili oni drugi čiju doktrinu svi kršćani slijede danas. Sv. Nikola ga je udario, zapravo, pred samim carem Konstantinom velikim, pa je stoga događaj i dokumentiran. Prema legendi, bio je žestoki borac protiv poganskih vjerovanja, jer to su bile konkurentske religije u borbi za vjernike.

Ne ukradi!

Osobno je nadgledao razaranje jednog Artemidinog hrama, a kako su u njemu živjeli i neki svećenici, koji su tim činom ostali beskućnici, stali su ga moliti da im pomogne sad kad su ostali bez doma. A ovaj im je navodno odgovorio: "Gonite se u pakleni oganj, koji je za takve kao što ste vi potpalio vrag!"

Što se, pak, tiče tijela koje su talijanski trgovci 1087. odnijeli iz Demre u Turskoj, a vjerovalo se da je to pravi Sveti Nikola, koji – sad ispada – to možda uopće i nije, navodno su trgovci to izveli tako što su tijelo na prevaru ukrali od tamošnjih svećenika. Da bi potom s tijelom još morali bježati na brdod pred lokalnim žiteljima koji su se pretvorili u rabijatnu gomilu koja ih je htjela rastrgati (doslovno) kad su shvatili što su im ovi učinili.