Kultura
3013 prikaza

Dragocjena ostavština hrvatske kulture godinama stoji u prašnjavom zapećku

1/13
Privatni album
Kad je riječ o ostavštini znamenitih ljudi, u našem najvećem dalmatinskom gradu nisu se baš proslavili. Štoviše, radi se o dramatično nebrižnom odnosu

Bilo da nas zanimaju pitanja kulture ili ne, svi ćemo podržati kulturnu politiku koja će voditi računa o sretnoj prilici da se u našem gradu ili kraju rodio ili stvarao netko glasovit, pa makar tamo boravio samo prve mjesece života. Za primjer mogu spomenuti najznačajnijeg predstavnika planetarno popularne bečke operete, skladatelja “Lake konjice” i “Dalmatinske mise” Franza fon Suppea, koji se, eto, rodio usred Splita, o čemu svjedoči jedna mramorna spomen-ploča na Lučcu, odmah do Biskupove palače. Rodne kuće i spomen-sobe znamenitih ljudi, kao i spomen-mjesta važnih događaja, dio su kulturnog rekvizitarija i identiteta neke sredine. Te zanimljive adrese čuvaju razne memorabilije – sve ono što je predstavljalo životni i radni ambijent slikara ili pisca ili kulisu nekog značajnog zbivanja. Dodir s nečijim životom, djelom i intimom omogućuju nam razni mobilijari, pisaći strojevi, kućne biblioteke, štafelaji, pijanina, platna, različite arhivalije, rukopisi, fotografije, biste i skulpture, svijećnjaci i satovi, poneke očale, povećala i nalivpera.

Salzburg i Austrija izgradili su svoj najpoznatiji brend na Mozartu i Mozarthausu, a Chopinova rodna kuća u Žalazowoj Woli blizu Varšave nacionalna je svetinja, kao i Tolstojevo imanje u Jasnoj Poljani. Tamo se hodočasti jednako kao i u jedan obični stan, doduše na čuvenom Grote Marktu u Bruxellesu, u kojem su Karl Marx i Friedrich Engels 1848. napisali jedan od najutjecajnijih tekstova zapadne kulture, “Komunistički manifest”. Mogli bismo nabrojiti desetke takvih mjesta sjećanja koja privlače građane, turiste i druge namjernike. Imamo ih i mi u Hrvatskoj: Krležin Gvozd u Zagrebu, Tusculum don Frane Bulića u Solinu na rimskim iskopinama, Teslinu rodnu kuću u Smiljanu, Matoševu u Iloku i onu Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu, zatim memorijalni dom Marina Držića u Dubrovniku, kuću Matija Ivanića u Vrbanju i više drugih.

Ipak, kad je riječ o ostavštini znamenitih ljudi, u jednom našem gradu nisu se baš proslavili. Štoviše, radi se o dramatično nebrižnom odnosu. Evo priče iz Splita.

U KAFIĆU NA SPLITSKIM GRIPAMA

Pod Marjanom se rodio, živio i radio veliki broj važnih imena naše književne, glazbene i likovne kulture. Većina nije bitna samo svom rodnomgradu. Oni su i dio hrvatskog panteona: Marko Marulić, Luka Botić, Emanuel Vidović, Jakov Gotovac, Josip Hatze, Ivo Tijardović i drugi.

Nakon smrti popularnog skladatelja Ive Tijardovića sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća, nasljednici su u davna vremena iz njegovog zagrebačkog stana dopremili u rodni Split maestrovu radnu sobu. Ta soba, s klavirom, dijelom notnog arhiva, bogatom hemerotekom, skulpturama, slikama, bistama i vijencima koji podsjećaju na nezaboravne premijere, melodije i glazbene motive slavnog Splićanina, godinama je “uskladištena” i nepristupačna u pretrpanom prostoru Zaklade Karlo Grenc, kojoj je donirana. Soba, dakle, nije prezentabilna ni otvorena javnosti. Istoj splitskoj kulturnoj zakladi Pero Gotovac zavještao je radnu sobu s mobilijarom i bogatim arhivom svog velikog oca Jakova Gotovca. I ta dragocjena ostavština hrvatske kulture godinama stoji u zapećku “privremeno” pohranjena u jednom prašnjavom napuštenom kafiću na splitskim Gripama.

 | Author: Privatni album Ivo Tijardović iznimna je osoba hrvatske kulture 20. stoljeća Privatni album

Da se podsjetimo. Ivo Tijardović iznimna je osoba hrvatske kulture 20. stoljeća, nesumnjivo najsvestraniji čovjeka od teatra kojeg smo imali. Autor je vječnih opereta “Mala Floramye” i “Spli’ski akvarel”, više opernih naslova i djela simfonijske i zborske glazbe. Bio je i vrstan kazališni organizator, intendant i dirigent. Filmska glazba koju je pisao za berlinske filmske studije prije Drugog svjetskog rata kao i za poslijeratne jugoslavenske filmove bila je zapažena i u Hollywoodu, ali je pozive da ode u Ameriku uvijek otklanjao.
K svemu tome Tijardović je kod Penkale u Zagrebu bio naš prvi diskografski glazbeni producent. Napisao je libreta za sve svoje operete, crtao scenografije i kostime, koreografirao, prevodio... a izvan uže glazbene i teatarske struke bio je i likovnjak, ilustrator i novinski dopisnik iz Italije i Pariza. K tome, bio je, i to s kasnijim kardinalom Stepincem, na Solunskoj fronti, a u vrijeme talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu imenovan je od pokreta otpora za splitskoga gradonačelnika, nosio čin kapetana u Titovoj partizanskoj vojsci i bio prvi poslijeratni intendant HNK u Zagrebu.

Jakov Gotovac imao je manje buran životni put. Gotovac je istinski velikan hrvatske glazbene kulture, otac nenadmašnog “Ere s onog svijeta” izvedenog na više od 80 europskih glazbenih pozornica. Skladao je i niz drugih opera, simfonijskih i vokalnih djela. Amblematska mu je “O zemljo moja” iz opere “Mila Gojsalića” na stihove Danka Anđelinovića i “Himna slobodi” na stihove Dživa Gundulića bez kojih ne može ni jedna državna svečana akademija, otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara ili Pelješkog mosta.

Jednako kao i bez sjajnih arija iz Tijardovićeva splitskog albuma koje i danas razgaljuju.

 | Author: Privatni album Tijardovićeva spomen-soba u Zakladi Grenc Privatni album

Sve što znače i Gotovac i Tijardović nije bilo dovoljno da se razne garniture na vlasti u Splitu udostoje pokrenuti iz posvemašnje ravnodušnosti i ignorancije i svojim građanima i gostima dostojno prezentirati donacije Tijardovićeve i

Gotovčeve obitelji. Dr. Joško Belamarić, jedna od najuglednijih splitskih kulturnih osobnosti, još prije desetak godina opširno je predočio i svesrdno preporučio gradu projekt Zaklade Karlo Grenc “Spomen-sobe splitskih skladatelja 20. stoljeća” posebno naglašavajući da se radi o “vrijednom fondu i važnom segmentu baštine koji, izložen javnosti, može postati istinska kulturna atrakcija”.

PROSTORIJE SU STAJALE NA RASPOLAGANJU

U čemu je problem? Naravno, nije u prostoru za izlaganje, iako je Tijardovićeva rodna kuća uz istočni zid Palače davno porušena, a Gotovčeva u Getu neprikladna. Za smještaj spomen-soba vrhunskih splitskih skladatelja, kojima još treba priključiti i Silvija Bombardellija kao i Josipa Hatzea, stajale su na raspolaganju prostorije u vlasništvu grada u reprezentativnoj zgradi na Rivi u kojoj se nalazi i Zaklada. Međutim, lokalne vlasti radije su ih ustupile nekolicini povremenih i anonimnih počasnih konzula, koji uglavnom tamo ni ne svraćaju ili su njihovi mali uredi mogli biti smješteni bilo gdje drugdje u gradu. Jednako tako grad je u te svrhe mogao namijeniti i prostor u kući Jelaska na najadekvatnijemu mjestu, na novouređenom Trgu Gaje Bulata pred teatrom, ali je gradonačelnik “iz kulture” Andro Krstulović Opara tamo uselio njemačko-hrvatsko društvo koje se njemačkim nepravilnim glagolima moglo baviti također negdje drugdje. Ni izvedbeni program blještavo i skupo rekonstruiranog secesijskog Hrvatskog doma, povijesne zgrade u kojoj se smjestila nova koncertna dvorana, nije, nažalost, predvidio nikakav spomen-prostor posvećen splitskoj glazbenoj tradiciji. Ista stvar dogodila se i s novouređenom dvoranicom na Lovretu kod Glazbene škole “Josip Hatze”, koja će se, navodno, nazvati Tijardovićevim imenom.

 | Author: Privatni album Gotovčeva spomen-soba u napuštenom kafiću Privatni album

Napokon, možda problem razriješi zamisao akademika Davorina Rudolfa, koji je nedavno natuknuo kako bi se spomen-sobe mogle, možda, izložiti u dijelu Palače Milesi, koju je Split odavno darovao HAZU-u, a nije baš iskorištena u cijelosti. No to ovisi o zagrebačkom Zrinjevcu a ne splitskom Voćnom trgu.

Da je odnos prema ostavštini glasovitih ljudi u Splitu još nedavno znao biti i drugačiji, pokazuje primjer Galerije Emanuela Vidovića, u kojoj su izložena majstorova djela s rekonstruiranim ateljeom. Rodbina je Vidovićevu ostavštinu darovala gradu još u vrijeme SR Hrvatske. Galerija Vidović bila je, uz novo kazalište lutaka, jedna od efektnih realizacija tadašnje uspješne gradske ministrice kulture Tamare Visković. S druge strane, legendarni don Frane Bulić kao da je znao svoje Splićane, pa se sam za života pobrinuo za svoj Tusculum na iskopinama stare Salone, gdje je položen i njegov sarkofag.

I to je sve. Nitko drugi od glazbenika ili poznatih pisaca nema u Splitu ni skromnu spomen-sobu.
Važno je pritom reći da su zbirke njihovih memorabilija i djela donirane ili se nalaze u gradu. Prvenstveno one Miljenka Smoje, čija ostavština još poput duha luta između Splita, Kaštela i Brača ne bi li je netko udomio, zatim Silvija Bombardellija, Vaska Lipovca, polihistora Duška Kečkemeta …

 | Author: Privatni album Gotovčeva spomen-soba u napuštenom kafiću. Cerada krije glasovir na kojem je skladan ‘Ero s onog svijeta’ Privatni album

Tijardoviću i Gotovcu Split je obećao i spomenike, koji bi zasigurno obogatili grad. Još 2007. o tome je donesena odluka, a provedeni su i natječaji. Gotovac, rad autora Petra Barišića, trebao se naći u parku u ulici skladateljeva imena u velikom stambenom kvartu na Pujankama. Za Miljenka Smoju, rad Aleksandra Guberine, određeno je mjesto u ribarskome mandraču Matejuška u Gradskoj luci. Spomenike je od tada, svake godine po jedan, trebalo dobiti dvadesetak zaslužnih za Split i domovinu, ali se do danas nisu ukazali. Govori se da će Sveučilište u Kampusu uskoro postaviti Svetoga Jerolima Dalmatinca, rad Nikole Vrljića. Uz dva-tri koji su postavljeni, mnogi drugi spomenici su na čekanju koje traje godinama i godinama. Arhitekt Edo Šegvić naveo je kuriozan podatak da je Split 2008. bio dobio na dar od grada Zagreba kopiju poznatoga Kožarićeva spomenika A. G. Matošu “na klupi” ali darovnica nikad nije realizirana. A skulptura velikoga kipara, umjesto u Splitu, završila je u - pariškom parku Roseraie!

VEĆ GODINAMA DOSTOJANSTVENO ČAMI

Očito je da prihvaćanje donacija kulturnih dobara i ostavština ima veze sa stupnjem društvene svijesti, kulturne razine i prioritetima u određenoj sredini. Lokalne i nacionalne memorabilije važne su ne samo za građane već mogu biti i zanimljive turistima koji nas posjećuju. I na tu temu Split ima svoju priču.

Naime, u Splitu nema svoj skromni spomen-kutak čak ni onaj koji je iza sebe ostavio golemu palaču, dakle utemeljitelj grada rimski car Dioklecijan. Godinama se spekulira da je to povijesna posljedica Dioklecijanove gubitničke pozicije u odnosu na njegovu navodnu kršćansku žrtvu, splitskog patrona sv. Duju. Drugim riječima, da Split nema carev spomenik zato što je crkva kroz stoljeća bila protiv careve prisutnosti u gradu. Ako je tako i bilo, stvari je, čini se, dovela u ravnotežu izjava donedavnog splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića kad je, susrećući se s novim gradonačelnikom Ivicom Puljkom, istaknuo “kako je car Dioklecijan Splitu dao tijelo, a sv. Dujam dušu, te da za zdrav i potpun razvitak grada treba njegovati obje komponente”. Međutim, i Dioklecijan je već godinama na čekanju. Njegova trometarska figura u senatskoj togi, što ju je vrlo umješno izradio akademski kipar Đani Martinić, već godinama dostojanstveno čami u istom kafiću-skladištu, s nabacanim Gotovčevim stvarima. Ta skulptura, koja nije prijedlog za javni spomenik već za interijer, bila je zato kraće vrijeme izložena u trikliniju uz veliko zanimanje građanstva ali je odmah sklonjena i zaboravljena iako je dio ambiciozne zamisli i gotovog projekta gliptoteke Diokletianeum, mjesta na kojem bi brojni turisti koji posjećuju Split mogli susresti utemeljitelja grada i graditelja Palače, starovjekovnog vladara i jednu od najvažnijih povijesnih osoba s ovih prostora, zajedno s bistama tetrarha i nekolicine njima bliske svojte. Gliptoteka bi bila obogaćena jednim brojem arheoloških eksponata, panoima s tekstualnim sadržajima vezanim za Palaču te vizualnim prikazom splitske povijesne jezgre. Sve to Split danas nema. Za Gliptoteku je od strane Zaklade gradskim vlastima predloženo nekoliko odgovarajućih prostora. Ali sve je uvijek na čekanju. Optimizam ulijeva to što je novi gradonačelnik Puljak, za razliku od svoja dva prethodnika, pokazao vidno zanimanje za Diokletianeum. Ostaje nejasno zbog čega i na temelju koje vrijednosne skale gradska politika do sada nije htjela podržati ovu kvalitetnu privatnu inicijativu poduzetništva u kulturi.

 | Author: Privatni album Beskućnik u vlastitoj Palači – kip Dioklecijana putuje već godinama od nemila do nedraga Privatni album

Treba na kraju reći da Split nema problema samo s prezentacijom spomen-soba i spomen-prostora splitskih i nacionalnih veličina. Spomen-knjižara “Morpurgo” na Pjaci, jedan od najstarijih europskih bookstorea, što datira još iz 19. stoljeća a da njen prostor nije mijenjao namjenu, zatvorena je već više godina. Knjižara je prazna, a kakva joj je daljnja sudbina, još je jedna od nepoznanica gradske kulturne politike.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.