Kultura
535 prikaza

Dražen Šivak: Svaki istinski umjetnik treba biti disident

1/5
Sandra Šimunović/PIXSELL
Dražen Šivak već dva i pol desetljeća neumorno postavlja – kao glumac, redatelj, autor ili, često, sve u jednom – komade kojima ispituje okvire umjetnosti kojom se bavi. Takva je i monodrama ‘Maske’, kojom je oduševio na 34. Marulićevim danima

Glumac Dražen Šivak jedan je od onih talentiranih ljudi koji godinama obitavaju onkraj kazališnog institucionalnog manistreama: u statusu je slobodnog umjetnika od 1998. godine, a u tih je 26 godina pokrenuo nezavisnu kazališnu skupinu Grupa, surađivao je i surađuje s gotovo svim dramskim kazalištima u Hrvatskoj, a odigrao je i na desetke filmskih i televizijskih uloga. U tom “prostoru slobode”, gdje je težnja za stvaranjem vrhunske umjetnosti često zasjenjena borbom za golu egzistenciju, Šivak već dva i pol desetljeća neumorno postavlja – kao glumac, redatelj, autor ili, često, sve u jednom – komade kojima nastoji na ovaj ili onaj način istražiti granice vlastitih izvedbenih mogućnosti, ispitati okvire umjetnosti kojom se bavi i podignuti ljestvicu očekivanja svoje publike. Takva je jedna predstava “Maske”, monodrama kojom je Šivak oduševio publiku na 34. Marulićevim danima u Splitu. Riječ je o jedinstvenom hommageu ovog višestruko nagrađivanog umjetnika kazališnoj maski, a tim povodom porazgovarali smo s glumcem, redateljem i autorom Draženom Šivakom.

Express: Gluma je profesija stara više od 2000 godina – sve to nasljeđe, svih povijesnih i umjetničkih razdoblja, jezika, stilova, svega onoga što tradicija ove umjetnosti podrazumijeva; sve je to nasljeđe svakoga glumca ili glumice. Vaša nova predstava “Maske” svojevrsni je hommage tom nasljeđu.

Gluma kao ljudski izraz vjerojatno je stara koliko i čovjek. Prikazivanje je dio pripovijedanja, a ljudska potreba za pričom vrlo drevna. Da, to je nasljeđe koje nose glumci i glumice. Čini mi se neodgovorno i arogantno praviti se da stvar počinje od nas. Za mene je poštovanje važan dio glumačkog rada. Poštovanje prema otkrićima onih prije nas, prema njihovoj posvećenosti, predanom radu. Ja sam ustvari istraživao nešto za sebe, otkrivajući što to sve ima što ne znam o svojoj profesiji. Otkrio sam ogromne neosvojene teritorije. Tako je došlo do predstave “Mistero buffo”, koja je odškrinula vrata svijeta putujućih glumaca srednjeg vijeka, a nastavilo se predstavom “Maske”.

Ona se preko moćnog medija maske bavi jednim zanimljivim dijelom našeg umijeća, kao i maskom kao mogućnošću da se govori o stvarima o kojima se inače teško govori. Obje te predstave hommage su mnogim nepoznatim, ali i poznatim kolegicama i kolegama, koji, svaki put kad igram, sa mnom dijele scenu. S te dvije predstave zaokružio sam nešto što sam osjećao da moram napraviti u vezi sa svojim intimnim dijalogom s njima. Barem mi se zasad čini da sam zaokružio.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Spomenuli ste “Mistero buffo” Darija Foa, predstavu koja je svakako jedna od vaših zapaženijih. Foov je teatar nastojao odražavati, dokumentirati i aktivno sudjelovati u kolektivnom životu i svakodnevnim bitkama svoje publike; za njega je kazalište bilo oblik kolektivne političke akcije. Kako vi shvaćate političku dimenziju kazališta u suvremenom kontekstu? Može li konzervativna revolucija u društvu promijeniti definiciju toga što je političko u teatru?

Političnost, težnja i aktivnosti usmjereni prema stvaranju boljeg svijeta… Nije li to u definiciji svega što činimo? Načinu na koji se ophodimo prema najbližima, načinu na koji živimo svoj život? Svaka naša odluka i svaki naš korak trebao bi biti usmjeren prema tome. Kad stvaram i igram, tad vlastitom budnošću i odgovornošću neposredno utječem na svijet oko sebe. Netko se eksplicitno bori za specifičnu temu ili stav, netko eksplicitno gura promjenu, drugi to čine manje očito. Ne treba misliti da te stvari ne idu u skladu s trenutnom situacijom zato što nam se čovječanstvo čini u silaznom padu i potreba za hitnom akcijom je očita. Ovo što se trenutno zbiva nije ništa različito od onog što se zbiva stoljećima, i dulje, samo što imamo razornija oruđa. Suština nerazumijevanja je potpuno identična. Kazalište ne treba pasti u tu zamku da mora biti eksplicitno. Ponekad mora, no i ne mora. Sam čin odlaska u kazalište može biti “politički čin”. Sam čin stvaranja može biti “politički čin”.

Express: Glumcima danas često predbacuju da stalno igraju same sebe, kako, umjesto da streme igrati likove koji su veći od njih samih, svode velike uloge na vlastitu mjeru. Kako vi znate da ste dobri, da niste “samo” pronašli sebe u liku? U čemu je vaše najvažnije “umijeće glume”?

Zanimljivo je pitanje, o kojem glumci puno mogu govoriti. Glumaca ima raznih, pa i onih poput, primjerice, Johna Waynea, s kojim ne povezujemo likove koje je igrao jer je on uvijek John Wayne. A onda ima i netko poput Petera Sellersa ili Daniela Daya Lewisa i Christiana Balea. Različiti pristupi, ali i različite potrebe onih koji režiraju i produciraju takve radove. Izgleda da ću se vratiti na “staviti sebe u novu i nepoznatu situaciju”. Za izvedbene umjetnosti to je esencijalno. Ako možeš u ovom trenutku na sceni biti samo u ovom trenutku, pa onda tako iz trenutka u trenutak, to je nešto što svatko prepoznaje, laik ili stručnjak. Tad nije važna forma. Netko može ne raditi ništa i biti zanimljiv, netko radi sve i ne gledamo ga. Za to je potrebno napustiti iskustvo i biti početnik. Pomalo paradoksalno. Umjetnik ne zaboravlja svoju spretnost, ali u jednom trenu ostavlja znanje i postaje svjež kao početnik. Kaže Suzuki Roshi: “U umu početnika puno je mogućnosti, a u umu stručnjaka tek nekoliko”.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Godinama ste radili u Budimpešti, gdje ste surađivali s kazališnom trupom Arpada Schillinga, svjetski poznatog mađarskog redatelja, kojeg vlada Viktora Orbana smatra državnim neprijateljem broj 1. Na pitanje što za njega znači riječ “disident” Schilling je u jednom intervjuu odgovorio da ona za njega znači distancu, udah svježeg zraka. Što znači vama?

Za mene disident nije buntovnik, jer je i buntovnik na neki način ovisan o objektu svog bunta. Disident se može čitati kao onaj koji pripada sebi, prije i više nego što pripada društvu iz kojeg dolazi. Tako i svaki istinski umjetnik treba biti disident jer ne može pripadati mišljenju većine budući da je mišljenje većine uglavnom proizvod navike i statusa quo. Možda je dobro biti svjestan da ima i “profesionalnih disidenata”, koji su uvik kontra jer im treba pozornost. Čovjeku koji je svoj ne treba pozornost javnosti da bi se osjećao živim.

Express: Kazalište je po definiciji kolektivan čin, kojeg je publika ključan dio. No ljudi se rijetko otvaraju prema nečemu prema čemu se unaprijed ne osjećaju skloni otvoriti se. Publika u kazalište dolazi, dakle, s figom u džepu: znamo što biramo i zašto to biramo gledati. S druge strane, od teatra – od umjetnosti – očekuje se da posreduje promjene. Kako doskočiti ovoj no win situaciji, ako ono što se događa na pozornici shvaćamo kao prvu repliku u dijalogu koji kazalište nastoji pokrenuti?

Nemamo što truditi se doskočiti. Treba biti otvoren za dijalog, nitko nikog ne može na to siliti. Ipak izgleda da ne dolazi sva publika s figom u džepu, bitno je samo da kazališni umjetnici ne podilaze inerciji razmišljanja, da pažljivo balansiraju između toga da održavaju kontakt s publikom, no ne daju joj da bude uspavana. Kažu mi da je kod stvaranja svilenih niti važno vući ih ni prejako niti preslabo, inače se nit prekine. Uzevši tu analogiju, u kazalištu ipak postoji raspon u tim ekstremima i u njemu zajedno egzistiraju i Milo Rau, i Christoph Schlingensief, i Timofej Kuljabin, ali i Slava Polunin i James Thiérrée. Ako ispred sebe stave kazalište, a ne sebe ispred kazališta, uvijek će se naći oni koji su spremni na dijalog. Naravno, itekako smo u kazalištu svjesni bitke u kojoj algoritmi pomažu oblikovati ljudsku stvarnost, krećući se niz dlaku očekivanjima i čuvajući nas od nepoznatog. Izbora nema, živimo u ovom trenutku i nosimo se s njim više ili manje kreativno.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Vaše uloge izvan kazališta uključuju i one poput uloge u filmu “Hladni rat” Pawela Pawlikowskog, koji je osvojio brojna važna priznanja i nagrade. Koliko doista znače glumcu iz male kulture kao što je hrvatska takvi angažmani? Jeste li sad prepoznati u svijetu? Znaju li za vas u Hollywoodu?

Haha… Iskreno sam se nasmijao, bez ironije! Rad s Pawlikowskim ili s Michaelom Winterbottomom lijepa je stvar u kojoj mogu intimno uživati, ali to apsolutno nije značilo ništa za percepciju mene na hrvatskoj filmskoj sceni, a kamoli u inozemstvu. Pripadam onim glumcima i glumicama koji zbog raznih detalja ne pripadaju ikonografiji ličnosti koje dominiraju pričama koje se snimaju u današnjem vremenu i na našem području. Lijepo je kada dođe netko tko ne pripada našem kolektivnom balončiću i nekoga glumca ili glumicu vidi u sasvim drugom svjetlu. Iskreno, u zadnje vrijeme izbjegavam govoriti o klaunu kad govorim o svojem radu. Ljudima je lakše da nekog smjeste negdje. Kad sam bio mladi glumac, radio sam puno suvremene drame i autorsko kazalište, pa su me samo u tome vidjeli i samo za to i zvali. Kad su shvatili da nešto mogu i s tijelom, odjednom sam bio netko za “neverbalno kazalište”. Kad su vidjeli ovo s klaunom, sad misle da sam tip od komike. Nisam jedini kojem se to događa, no pogotovo je to tipično u castingu za TV i film. Jako mi se sviđa ono što je rekao Jeremy Irons, otprilike ovako: “Kad sam napravio film s Jamesom Ivoryjem, dobio sam 20 scenarija za britanskoga gospodina početka 20. stoljeća. Držim se toga da sljedeći projekt uvijek bude nešto potpuno drugačije”.

Express: Kao slobodni umjetnik vjerojatno ste prilično svjesni činjenice da povrat vaših ulaganja u vlastiti rast i razvoj često ne dolazi u obliku novca. Uz to, bavite se profesijom koja zahtijeva “apsolutno” zdravlje: glumci nikad ne kišu na sceni, nikad ih ništa ne svrbi, ne žiga u leđima – oni moraju biti 100 posto zdravi, a pogotovo to moraju biti ako rade izvan sustava. Kako se vi nosite s tim? Jeste li pronašli formulu za “preživljavanje”?

Od preživljavanja se ne živi nego umire. U tom načinu razmišljanja uvijek si žrtva. Sav novac koji sam zaradio u tih 26 godina profesionalnog rada potrošio sam na vlastitu edukaciju i rast. Materijalno, nisam stekao ništa posebno kao glumac koji pokušava ostati koliko-toliko živ iznutra u ovoj svakodnevnoj gravitaciji prema površnosti. Međutim, stekao sam puno toga što me raduje i čini da se često osjećam uzbuđen kao na početku nečeg novog. To je osjećaj radoznalosti, spremnosti da učim, radosti i dostupnosti. Naravno, ima trenutaka u kojima se čovjek osjeća kao Sizif uvidjevši da se promjene rijetko dožive u prosječnom ljudskom vijeku. No ne radim za budućnost i anale, imam samo ovaj trenutak na raspolaganju.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Prva stvar koju svaki kazališni glumac mora naučiti jest što sve kazalište može biti, koliko može vrijediti kao jedna od valuta čovječanstva. Krize kojima svjedočimo danas možda su više kulturne nego ekonomske. Nakon 26 godina, vjerujete li još u kazalište, u snagu teatra?

Iskreno, vjerujem sve više. Sposobnost da vidimo ljepotu i da joj se divimo, da nas potakne da se malo utišamo i budemo sretni što smo ljudi, ne zastarijeva. Dapače, s godinama dobiva na vrijednosti. I dalje sam uzbuđen kada dođem u kazalište i počne se gasiti svjetlo u gledalištu. Tad pristajem na dijalog, za nas se otvara prilika da nešto razumijemo o sebi i svijetu.

Express: I, za kraj, da možete birati, koju masku biste odabrali nositi kao onu koja najbolje odražava sve ono što vi jeste, najbolje prikriva sve ono što želite sakriti i najbolje otkriva sve ono što želite svijetu – bez i jedne izgovorene riječi – reći?

Za glumce, maska ne skriva nego otkriva. Za mene je ta maska crveni nos.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.