Britanski novinar, publicist i plodni autor knjiga povijesne tematike Paul Bede Johnson (1928.- 2023.) objavio je prije gotovo četiri desetljeća intrigantno djelo. Polazeći od vlastite konzervativne intelektualne pozicije, u biografskoj knjizi "Intelektualci" doveo je u pitanje moralni i prosudbeni autoritet nekih od najutjecajnijih svjetskih mislilaca - ponajprije onih lijeve i progresivne orijentacije - da daju savjete čovječanstvu o tome kako bi trebalo živjeti. Među njima su općepriznati gurui ljevičarske misli Jean-Jacques Rousseau, Karl Marx i Jean-Paul Sartre, pisci poput Tolstoja, Brechta i Hemingwaya, ali i hrvatskoj javnosti manje poznati intelektualci kao što su britanski izdavač Victor Gollancz i američka dramatičarka Lillian Hellman.
Kako sam navodi, Johnson je nastojao ostati nepristran, oslanjajući se prije svega na provjerljive činjenice te na - gdje god je to bilo moguće - autobiografske i biografske zapise, objavljena djela, pisma, dnevnike, memoare i zabilježene govore ljudi koje analizira. Ostaje otvorenim pitanje je li u tome doista uspio, no neupitno je da su biografski portreti intelektualaca koje nudi Johnson daleko od kanonizirane slike koja prevladava u (lijevoj) kulturnoj javnosti. Njegovi intelektualci uglavnom su licemjerni sociopati s mesijanskim kompleksom, obiteljski zlostavljači, preljubnici, mizogini egotriperi, pijanci, ženskari, varalice i lažljivci. Svoje privatne komplekse liječili su stvaranjem ideoloških sustava koji su bili samo maska iza koje se krila želja za društvenim prihvaćanjem i volja za dominacijom. Naslov Johnsonove knjige "Intelektualci" treba dakle čitati u ironičnom ključu, no iako se na prvi pogled čini da je autoru vlastita ideologija zamutila pogled i utjecala na moralnu vjerodostojnost knjige - što je vjerojatno točno - za današnjeg čitatelja ona nudi iznenađujuće svježe, zanimljive i neočekivane uvide. Knjigu je, u hrvatskom prijevodu Nade Mirković, nedavno objavila zagrebačka nakladnička kuća Media bar.
Intelektualci, Paul Johnson, Media bar d.o.o. Prijevod: Nada Mirković
Johnson je, dakle, za svoje protagoniste odabrao petnaestak važnih mislilaca koji su oblikovali moderno doba. Poznatiji su po svojim idejama nego po djelima - među njima nema političkih i vojnih vođa, velikih znanstvenika i izumitelja, industrijalaca i utemeljitelja multinacionalnih kompanija. Na svijet su utjecali pisanjem, a ne konkretnim djelovanjem. Autor ih ne promatra samo kao mislioce nego i kao privatne osobe: propituje njihov odgoj, ljubavne živote, osobne navike te odnos prema obitelji, kolegama i prijateljima. Jedna od njegovih ključnih teza glasi da oni koji se osjećaju pozvanima i kvalificiranima promicati teorije usmjerene na moralno poboljšanje društva moraju i sami zadovoljavati najviše etičke standarde. Svaki moralni propovjednik koji smatra da ima pravo čovječanstvu govoriti kako bi se trebalo ponašati mora i u vlastitom životu iskazivati najuzornije vrline. Postavlja se, međutim, pitanje nisu li u tom smislu važne samo njihove ideje? Kakve veze ima to što je autor loša osoba ako je njegova ideja dobra? Johnson drži da to nije relevantno kada je riječ o nekome tko se bavi činjenicama. Ne treba nas zabrinjavati ako su nam vodoinstalater ili keramičar psihopati, tvrdi on, ali ako je psihopat čovjek koji propovijeda o moralu, njegov će se način razmišljanja prije ili kasnije preliti u njegovu filozofiju, koju će potom iskoristiti za racionalizaciju svojih najdubljih fantazija o moći.
Kod Johnsona ne prolaze svi ljevičarski mislioci jednako loše. Marx i Rousseau izdvajaju se kao dvojica najgorih, dok je Bertranda Russella i Georgea Orwella ocijenio relativno povoljno. Za Noama Chomskog kaže da se do sredine osamdesetih već posve udaljio od točke na kojoj su razumni ljudi još uvijek bili spremni s njim ozbiljno raspravljati. "Još jedan um, za koji se nekoć činilo kako nadmašuje svoje suvremenike, otplutao je u pustoš ekstremizma, slično kao kad je stari Tolstoj, bijesan i nesuvisao, otišao iz Jasne Poljane. Čini se da se u životima mnogih revolucionarnih intelektualaca dogodi zlokoban klimakterij, cerebralna menopauza, koju bismo mogli nazvati stanjem na rubu pameti."
Nakon temeljitog istraživanja njihovih biografija, Johnson u knjizi, uz obilje detalja, nastoji potkrijepiti svoje teze. Primjerice, Jean-Jacques Rousseau je svu svoju djecu napustio u sirotištu odmah nakon njihova rođenja, nikada im ne dajući imena niti se kasnije raspitujući o njihovoj sudbini. Prema svojoj dugogodišnjoj ljubavnici Thérèse Levasseur odnosio se s javnim prezirom, zbijao šale na njezin račun i sastavljao kataloge njezinih gramatičkih pogrešaka. Bio je izrazito nezahvalan prema dobročiniteljima: dopustio je da njegova zaštitnica madame Françoise-Louise de Warens umre u siromaštvu, dok je o njoj prijetvorne hvalospjeve pisao tek nakon njezine smrti. Svoje prijatelje, poput Humea i Diderota, redovito je optuživao za monstruozne međunarodne urote čim bi se s njima posvađao.
Karl Marx tijekom cijelog života eksploatirao je obitelj i prijatelje tražeći od njih novac, dok je sam kategorički odbijao potražiti stalno zaposlenje. Imao je aferu s obiteljskom sluškinjom Helene Demuth, kojoj nikada nije plaćao za rad, a izvanbračnog sina kojega je s njom dobio odbio je priznati te mu je zabranio ulazak u kuću na glavni ulaz. U svom znanstvenom radu svjesno je falsificirao citate i koristio zastarjele podatke kako bi dokazao unaprijed postavljene teorije. Bertolt Brecht je pak razvio sustavnu metodu iskorištavanja žena, održavajući odnose s više ljubavnica istodobno i tjerajući ih da rade za njega kao neplaćene suradnice. Svojoj ljubavnici Margarete Steffin zabranio je liječenje u bolnici dok je bolovala od tuberkuloze jer mu je bila potrebna za rad, što je ubrzalo njezinu smrt. Bio je lojalan staljinističkom režimu u Istočnoj Njemačkoj, podržavajući vlast čak i nakon nasilnog gušenja radničkog ustanka 1953. godine. Često je prisvajao tuđe zaplete, tekstove i pjesme bez navođenja stvarnih autora.
Primjerice, Jean-Jacques Rousseau je svu svoju djecu napustio u sirotištu odmah nakon njihova rođenja, nikada im ne dajući imena niti se kasnije raspitujući o njihovoj sudbini. Prema svojoj dugogodišnjoj ljubavnici Thérèse Levasseur odnosio se s javnim prezirom, zbijao šale na njezin račun i sastavljao kataloge njezinih gramatičkih pogrešaka
Johnson je svoje 'intelektualce' birao proizvoljno, ponajprije se oslanjajući na vlastite ideološke matrice. No, njegov očito subjektivan pristup ni najmanje ne abolira njegove protagoniste. A sada dolazimo do možda i najzanimljivijeg aspekta Johnsonove knjige za današnjeg čitatelja. Pišući u drugoj polovici osamdesetih, on naime ističe da "primjećuje određenu javnu skepsu prema intelektualcima, sve veću sklonost običnih ljudi da ospore pravo akademika, pisaca i filozofa, ma koliko bili ugledni, da im govore kako se trebaju ponašati i voditi svoje živote." Dodaje kako je sve raširenije uvjerenje da intelektualci nisu ništa mudriji kao mentori niti vredniji kao uzori od vračeva ili svećenika iz prošlih vremena. "Dijelim tu skepsu. Desetak ljudi nasumce odabranih na ulici s velikom vjerojatnošću ponudit će barem jednako razumne prosudbe o moralnim i političkim pitanjima kao i presjek inteligencije. Otići ću i korak dalje. Jedna od suštinskih pouka koju nudi naše tragično stoljeće, s tolikim milijunima nevinih života žrtvovanih u ime shema za poboljšanje sudbine čovječanstva glasi - čuvajte se intelektualaca."
Danas, četiri desetljeća poslije, čini se da su se ostvarile sve Johnsonove nade: većina čovječanstva doista se dobro čuva intelektualaca. Zahvaljujući društvenim mrežama i propasti tradicionalnih medija, milijarde ljudi dobile su glas, dok su intelektualci izgubili velik dio nekadašnjeg utjecaja u javnom diskursu. Problem je, međutim, u tome što se Johnsonova teza da će ljudi nasumce odabrani na ulici nuditi "barem jednako razumne prosudbe o moralnim i političkim pitanjima" pokazala katastrofalno pogrešnom. A posljedice tek slijede. Ne možemo znati što bi Johnson mislio o današnjem postčinjeničnom svijetu - umro je u siječnju 2023. u dobi od 94 godine - no možemo barem naslutiti kako je on sam došao do svojih ideja: njegova biografija mogla bi objasniti dosta toga.
Rođen je 1928. godine u Manchesteru, a obrazovanje na jezuitskom koledžu Stonyhurst obilježilo ga je - kako će se kasnije pokazati - za čitav život. Sljedeći prijelomni trenutak bila je vojna služba u Gibraltaru, gdje je iz prve ruke svjedočio "mračnoj bijedi i okrutnosti režima Francisca Franca". To iskustvo, zajedno s policijskom brutalnošću kojoj je svjedočio u Parizu 1952. godine, pretvorilo ga je u gorljivog ljevičara. Kao uvjereni laburist i bliski suradnik Aneurina Bevana, vrhunac rane karijere dosegnuo je na mjestu urednika kultnog ljevičarskog časopisa New Statesman. No od 1970-ih prolazi potpunu ideološku transformaciju i postaje jedan od najistaknutijih konzervativnih povjesničara i desničara. Izrastao je u žestokog kritičara ljevice i neumoljivog antikomunista, prepoznajući u modernosti opasni moralni relativizam. Kao konzervativni katolik, teologiju oslobođenja smatrao je herezom, a svoj je ugled koristio za obranu Richarda Nixona u jeku afere Watergate. Otvoreno se divio čileanskom diktatoru Augustu Pinochetu, tvrdeći da kritike njegova režima dolaze iz "propagandne mašinerije KGB-a". Do kraja života ostao je i nepokolebljivi euroskeptik, oštro kritizirajući Europsku uniju kao tvorevinu kojom upravljaju birokrati bez "razumnog promišljanja i prosudbe". Možda bi Johnsonovu knjigu "Intelektualci" prije svega trebalo čitati kao njegov kasni pokušaj iskupljenja, intelektualni obračun s mlađim sobom.
