Legenda kaže da je prije nešto manje od 30 godina prvi album snimio na prevaru, da je producentu lagao da ima 20 pjesama, a imao ih je samo tri. I svijet više nije bio isti. Iznikao na svojoj interpretaciji Novog primitivizma, u knock down je bacio čak i uspomenu na Buldožere. Već sljedeće godine pokrenuo je uz pomoć glumice Jasne Ornele Bery prvi jugoslavenski erotski kviz, čije detalje ni danas mnogi ovdašnji medij ne bi bio u stanju podnijeti u izvornoj verziji.
Pa je došao i rat koji je, kako dalje kaže legenda, djelomično preživio tako što je u inozemstvu glumio majstora za građevinske radove po domu. A opet, proveo je dovoljno vremena na Balkanu da 1992. godine upadne Bebi Dol usred koncerta, točno u dvije minute koliko je s koncerta trajao direktan televizijski prijenos na RTS-u.
“Imam dva minuta da se obratim naciji. Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko telo. Jebem vam mater”, izgovorio je u mikrofon Rambo Amadeus te po nebrojeni put svim svojim obožavateljima i sljedbenicima dao potpuno za pravo da ga smatraju živućom legendom, kultnim umjetnikom. Od tada je postao i ekološki aktivist, i UNICEF-ov veleposlanik za Crnu Goru, i sve ono zbog čega je samo on bio u stanju dostojno nositi krunu Megacara, da bi se naslova odrekao u korist Kilocara...
Nakon tri desetljeća Zagreb je čovjeka, koji je prvi definirao pojam turbo folka, dočekao na krovu Muzeja suvremene umjetnosti 1. srpnja.
Jeste li ikad prije nastupali na krovu nekog muzeja? Jeste li ikad uopće nastupali na kakvom krovu?
Otac mi je sedamdesetih godina bio direktor muzeja u Herceg Novom pa je u botaničkoj bašti muzeja organizirao različite koncerte i događaje, ali nije nikad dao muzičarima da se penju na krov, koji je bio od crijepa na drvenim gredama. Nisam nikad svirao po krovovima. Ovo mi je prvi put. Nadam se da je ravan i da ima ogradu.
Ima već desetljeće, desetljeće i pol kako više nije tabu da netko s prostora bivše Jugoslavije ima gažu u bilo kojoj od bivših socijalističkih republika. Svi glazbenici redom govore da se, tu ili tamo, gdje već imaju svirku, posvuda podjednako osjećaju kao kod kuće. Kako se osjećate kad dolazite u Zagreb?
Otkad je između Srbije i Hrvatske te Crne Gore i Hrvatske pojednostavljena procedura prijelaska granice, osjećam se prilično komotno kad dolazim u Zagreb svirati.
To vas pitam jer imamo situaciju da Kolinda Grabar Kitarović dolazi kod Aleksandra Vučića na inauguraciju i zatrpava ga hrvatskim čokoladama, a ovaj otkriva da ih je "prihvatio s oduševljenjem". Sve istodobno dok se po tim i obližnjim zemljama opet raspiruju nacionalizmi, i to na razini beatifikacije poglavnika i rehabilitacije Draže. Što je to, urnebesna tragedija ili "Vrh dna"?
Njih na granici ne pitaju ništa, pa su zato skloni varijetetima ponašanja. To je tipična balkanska politička opereta. Nasreću po nas, pa se protagoniste sad više mnogo ne pita, nego sad moraju izvršavati naloge Bruxellesa, pa situacija više nije tako beznadežna kao što je bila nekad.
OK, a što je s desničarenjem Europe, situacijom da se prostor od više od pola milijarde ljudi smrzne od "prijetnje" puka dva milijuna očajnih ljudi koji pokušavaju spasiti goli život?
Ne znam, ali primjećujem da je desnica najneugodnija u bivšim socijalističkim državama Europe. Ne znam koji su uzroci tome. Siromaštvo pretpostavljam.
Nedavno je Peter Lovšin za Express rekao da su se ratno raspoloženi nacionalisti prije 25 i koju godinu oslanjali na narodnjake, na turbo folk, a da se u novom valu, punku ili rocku nisu imali na što se osloniti. Na koju inkarnaciju šunda se onda oslanjaju ekstremni nacionalisti Balkana 21. stoljeća?
Pa, mislim da je žanr nevažan tako dugo dok su tekstovi koji se koriste dovoljno stimulirajući za publiku kojoj su namijenjeni. Od gusala, preko harmonike pa do hard rocka, sve igra, samo da tekst radi. Zar ne?
Zapravo da. Ali kad već spominjemo turbo folk, pa se prisjetimo vaše definicije da je "turbo folk nekritička primjena tehnologije", odnosno kad je upotrebljava primitivac, biste li se složili da pod tu definiciju možemo strpati i zatrpavanje medija stvarima poput samoslikavanja kojekakvih anonimnih starleta i slične stvari?
Prestalo je da bude važno. Televizija i novine su izgubili na značaju, internet preuzima primat među masovnim medijima, a tu onda, uz sve što spominjete, čak i za najpametnije, najobrazovanije, može se naći dovoljno njima odgovarajućih sadržaja.
Mislite li doista, kao što ste nedavno izjavili, da serije ratova i raspada Jugoslavije ne bi bilo da je 1990. bilo interneta? Jer ispada da milijuni ljudi koji su sve to uspjeli preživjeti ni danas internet nisu u stanju upotrebljavati osim na turbo folk razini.
Internet je zauvijek srušio mogućnost da se stvori izoliran medijski prostor u kojemu se mogu iz jedne točke dirigirati informacije. Nije slučajno da je u Sjevernoj Koreji zabranjen internet. Kad bi ga dopustili, diktatura bi im pala za mjesec dana. Ona je moguća samo u izoliranom simulakrumu, stvarana sistematskom propagandom, koja nema konkurenciju na dostupnom informacijskom nebu.
Jeste li čitali "Mađarsku rečenicu" Andreja Nikolaidisa i "Čovjeka bez lica" Milorada Popovića? To vas pitam jer me zanima što mislite kako je moguće da se u jednoj maloj Crnoj Gori, koja uz to ima vlastitih problema i s demokracijom i s nacionalizmima, češće nego drugdje pojavljuju ljudi koji tako duboko objašnjavaju 90-e godine?
Vaša teza je i bez mog čitanja moguća iz dva razloga. U Ustavu Crne Gore jasno piše da je to Država građana, pa je ta literatura vjerojatno glas slobodnih građana , a ne prije svega pripadnika neke Nacije. Pripadnik i simpatizer jedne nacije ne može da gleda objektivno na međunacionalne odnose, naročito ne o njoj da sudi. To je jednako kao kad bi fudbalski sudija bio vatreni navijač kluba kome istovremeno sudi na utakmici.
Nikolaidis je nedavno rekao da je "Titova Jugoslavija bila kulturni, civilizacijski i politički (u smislu suvereniteta) vrhunac naroda koji su u njoj živjeli". Mislite li da su narodi i narodnosti shvatili da su onomad, kad ih se uvjeravalo "da sa strane ima kvalitetnije ispaše", zapravo popušili nečiju foru?
Rijetko srećem ljude koji misle drugačije od ovoga što govorite.
Kako s tim pomirujete to što vam je otac prošao torturu Golog otoka?
Goli otok je bio gadan, vjerojatno i nužan za očuvanje nezavisnosti Jugoslavije, ali ono što je kasnije došlo na kraju se pokazalo čak i mnogo gadnijim od Golog otoka. Podsjećam da torture sprovode ljudi, stanovnici, pojedinci. Od karaktera pojedinca zavisi i fizionomija jedne države. Mi smo promijenili i države i režime, ali karakter pojedinca nije se mnogo promijenio. Još vrijedi klanjaj se jačem, a iživljavaj na slabijem. Kao što je bilo onda, tako je i sad.
Sjećam se jedne anegdote iz vaših mlađih dana, kad Vas je na ulici kišobranom napala nekakva postarija gospođa, kao, "ti ćeš moju đecu da kvariš". U međuvremenu ste postali Megacar, potom ste sami sebi titulu snizili do razine Kilocara, ali vas mase i dalje poštuju kao izvor svekolike mudrosti i mjesto prosvjetljenja. Je li vas strah takvog kulta ličnosti?
Pokušavam samog sebe demistificirati svakim svojim gestom. Kao što volim demistificirati stvarnost, volim demistificirati i sebe. Titula Svjetskog Kilocara mi pomaže u tome.
Prošle godine svijet je već 8. kolovoza potrošio sve obnovljive resurse planeta za tu godinu. Što mislite kako će to ići ove godine, sljedeće...? Nekakav je dojam da su milijarde ljudi svjesne i klimatskih promjena i onoga čime im one prijete, Nedavno je izišao podatak da neće proći dugo, a 100 milijuna ljudi iz Afrike bježat će na sjever, prema Europi. Uopće, diljem Zemlje golemi dio čovječanstva kao da vapi za time da se pod hitno mijenja ovako industrijalizirani svijet. Zašto se onda to ipak ne događa?
Promjena se događa. Problem je, međutim, u tome što se ta promjena događa jako sporo. Glavni razlog za to je krupni kapital, kojemu je po profit vrlo bolno da preko noći ugasi staru tehnologiju i počne izgrađivati jednu sasvim novu. Kapital poznaje samo jedan algoritam, a to je permanentno uvećavanje. Kad iscrpi sadašnje resurse, prebacit će se na nove. Nadam se da tada neće biti prekasno. Pa pogledajte samo, za manje od 100 godina saobraćaj je prešao s ugljena na naftu. A sve upućuje na to da će mu trebati čak i manje od 50 godina da prijeđe s nafte i plina na obnovljive izvore energije. Sve što je potrebno jest da ljudi shvate da je već danas mnogo jeftinije koristiti čistu tehnologiju. Najvažnije od svega je da mali čovjek, pojedinac, to shvati prije nego što bude kasno i za nas i za planet.
