Talijanski teatrolog Silvio D'Amico u opsežnoj ''Povijesti dramskog kazališta'' Ibsena opisuje u suprotnostima kao učenjaka i opsjenara, vrača i mađioničara, lutkara i alkemičara. Pismo koje upućuje prijatelju Bjornsonu olakšava shvaćanje revolucije koju je uveo u moderno kazalište: ''Žele rat: ratovat ću. Pozirat će moji suvremenici, jedan za drugim, pred mojim objektivom. Svaki put kad naiđem na čovjeka dostojna da bude reproduciran, neću poštedjeti niti jedne misli, niti jedne prolazne namjere koju jedva prikriva riječ. Neću poštedjeti ni djeteta u majčinoj utrobi". Halvdan Koht, povjesničar i diplomat, istaknut će fragmentarnost Ibsenovih likova, ali i njihovu stisnutost unutar malograđanske sredine. Izolirani u dugim zimama i kućanstvima, ponekad i usamljeni, u drami života koja se vrti oko obitelji i susjedstva, tračeva, dosade, braka, posla i novca, kao da se guše u ustajaloj atmosferi nerazumijevanja. Rutinu prekida dolazak znanca, starog prijatelja, koji će polagano razotkrivati nesklad idilične fasade. Tako se u ''Nori - kući lutaka'' (Kazalište Marina Držića u Dubrovniku i Gradsko kazalište ''Joza Ivakić'' iz Vinkovaca) radost i darežljivost, slobodni duh protagonistice sukobljava s oprezom i pragmatizmom gđe. Linde, a na površinu isplivavaju tajne koje narušavaju osmogodišnji naoko prilično stabilan brak.
Iako je Ibsen često izvođen na hrvatskim pozornicima, zanimljivo, ''Nora'' se nakon 1934. u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište vraća, i to koreodramski, tek 2014. u režiji Saše Božića. Pedesetih je postavljena u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek i Hrvatskom narodnom kazalištu Split s tek tri i osam izvedbi, da bi se u Dubrovniku 1980. izigrala skromnih 13 puta. Lektirni naslovi, suvremeni dramski pisci, kao i promišljene koprodukcije s kazalištima od Šibenika do Varaždina, ali i sustavno građenje repertoara za djecu i mlade, čine ravnatelja i redatelja dubrovačkog kazališta, Paola Tišljarića, atipičnom kazališnom pojavom koja je svjesno pristala na izmještenost. Domaći i strani biseri starije književnosti, koji su nekoć bili repertoarnom okosnicom od Nalješkovića do De la Barce, sad su duboko uronjeni u suvremenost i estetski minimalizam lišen patosa, ali s naglašenom sterilnošću i formulom u izvođenju. Tako je ''Nora - kuća lutaka'' (pogledana u Domu kulture Metković, na pozornici koju je projektirao punokrvni kazališni čovjek Aleksandar Freudenreich) primjer klasične, ponešto skraćene interpretacije u kojoj nema previše uzbuđenja, ali je jasna i čvrsta struktura (preradba i adaptacija Antonele Tošić), kao i nedostatak finesa u režiji Paola Tišljarića.
Promjena Norinih raspoloženja vidljiva je u bojama njezinih haljina koje će se od svijetlih, puderastih tonova prema kraju zacrniti. Karakter će također izbijati iz kičasta Helmerova sakoa, kao i sposobnost te oprez iz čistih linija gđe. Linde (kostimografkinja Ana Mikulić).
U salonu tamnih, bezličnih kulisa sve se odvija na bijelom kauču (scenograf Paolo Tišljarić) - Nora radosno sjeda s poklonima, Helmer joj se umiljava zoometaforama, doktor Rank izjavljuje ljubav, a tamo je i završni obračun. Nora odlazi. Umjesto udarca vratima, čuju se meci iz pištolja. Kobno pismo sad je glasovna poruka koja joj razbija sve iluzije da je moguće ostati. Božićno drvce u kutu zamjenjuje njezino odijevanje i razodijevanje. Nora Mateje Marušić impulzivna je i darežljiva, pomalo sladunjava i nimalo demonski mračna. S katastrofama koje joj nadiru s gostima u dnevnom boravku nosi se staloženo te bez pretjerane afektacije. S druge strane, toj zaigranosti nedostaje ponešto dubine kako bi se dobio složeniji lik izvan konfekcije. Helmer Matije Grabića tipizirani je poduzetnik, vječno na mobitelu, sklon pretjerivanju. Njegov kukavičluk nema potrebnu slojevitost, dok krutost i konvencionalnost shvaća suviše doslovno.
Gđa. Linde Marije Šegvić automatizmom u brzom izgovaranju teksta i krutoj gesti zagonetnost vlastitog lika, njezinu usamljenost, čini kadikad plošnom. Slično je i s Krogstadom Bojana Beribake, koji prevrtljivi darvinizam, uporno traženje vlastitog mjesta u društvu, maskira pokretom (koreografija Linde Valjalo) i sviranjem gitare. Doktor Rank Hrvoja Sebastijana shvaćen je kao prolazan, nedovoljno izgrađeni lik. Glazba Žarka Dragojevića na trenutke se čini kao da je umetnuta, umjesto da proizlazi bilo iz scene, bilo iz odnosa. S druge strane, ''Nora - kuća lutaka'' vjerojatno nije zamišljena kao novo, radikalno čitanje. Uronjena u svijet gdje se moć vrti oko položaja u društvu i fine količine novca, dok se razmeću časti onih koji bi najmanje trebali, i dalje je prijemčiva emancipatorska metafora. Upućuje uostalom i na nužnost kazališnih gostovanja u gradovima koji imaju tu sreću ili nesreću geografske uglavljenosti između Splita i Dubrovnika. Sredinâ koje su oblikovale hrvatsko glumište, a danas tek ubiru lovorike na staroj slavi, nerijetko i aljkavo prihvaćajući vlastitu odgovornost u poraznoj kulturnoj razglednici Dalmacije.
