Rođen je 4. travnja 1986. u Dubrovniku, gdje je završio gimnaziju te potom upisao i diplomirao modernu filologiju uz povijesne discipline na Sveučilištu u Firenci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studij talijanskog jezika i književnosti i komparativne književnosti, potom studij "Povijest stanovništva" u Dubrovniku, okrunjen doktorskom disertacijom. Slijedi znanstvena karijera, najprije u Institutu za povijest Istraživačkog centra za humanističke znanosti u Budimpešti, sudjelovanje na ERC projektu "The Diplomacy of Small States in Early Modern South-eastern Europe" i na hrvatskim znanstvenim projektima "Tradicionalizam i inovacije u Dubrovniku od srednjeg vijeka do 19. stoljeća" i "Pluralitet aktera u Dubrovačkoj Republici: politika i društvo, institucije i praksa", nositelj kojih je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Međunarodno prepoznat, sudjelovao je i na projektu skupine međunarodnih znanstvenika "Towards an Atlas of Humanistic and Renaissance Literary Civilization and Its Spread in the Slavic World" te projektu "Umanesimo Adriatico" pri Sveučilištu u Macerati u Italiji. Kao pozvani predavač participirao je u kolegiju "Povijest slavenskih književnosti" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Firenci pod nazivom "Umanesimo e cultura nella Repubblica di san Biagio (Dubrovnik/ Ragusa)". Suorganizator je međunarodnog skupa "Early Modern Diplomacy across the Religious Divide: Justification, Defamation, Obfuscation, and Misapprehension" održanog u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, gdje je i zaposlen kao znanstveni suradnik. Povod ovom razgovoru je njegova netom izišla knjiga "Dubrovački diptih: domaći i strani autori o prostoru pretpotresnoga grada".
Express: Dubrovnik, Firenca, Zagreb, Budimpešta, opet Dubrovnik. Grad kao sudbina ili Grad kao odabir? Uostalom, kad nas je Grad odabrao, je li moguća drukčija sudbina osim one koja nas veže uza nj?
Rekao bih da je tu na djelu usklađenost sudbine i odabira. Ljudi su često skloni oduševiti se nekim gradom koji posjete i zamisliti da bi tamo njihov život bio bolji i ispunjeniji, ali iskustvo života u inozemstvu donosi oprez i određenu rezerviranost. Naime, jednom kad više niste samo posjetitelj, počnete se susretati i baviti sličnim problemima i izazovima koje imate i doma, ali oni su uvijek teži kako objektivno, tako i na intimnoj razini, jer upravo na toj potonjoj leži svijest o tome da je čovjek stranac. Čini mi se da je učestalost i brojnost putovanja upravo proporcionalna želji za povratkom domu, ali razne okolnosti se često ispriječe.
Express: Pokojni Milan Milišić spominjao je one koji nisu izdržali Dubrovnik, nešto kao njegove odbjegle sinove. Vi ste odlučili izdržati, vratiti se, tu ljepoticu koja zna biti i hladna, učiniti toplim zavičajem…
Iskreno, ne shvaćam to kao izdržavanje. Možda je u pitanju karakter. Ekstrovert sam po prirodi. Ali, pokušat ću odgovoriti na Vaše pitanje također riječima Milana Milišića. Dubrovnik odbija priznati da je ono što jest, a ne ono što je bilo. U svom ogledu "Vremenska stupica" maestralno je sažeo svu težinu koju čovjek osjeća kad se mora nositi s Dubrovnikom. To "uvjerenje da je povijest nemoguće nadmašiti" izvor je mnogih problema s kojima se Dubrovnik suočava. Na sceni se često igra drama trvenja između onoga što bi se trebalo i onoga što je primjereno, ali bez odgovora na pitanje: primjereno čemu? Dubrovnik mnogo traži, a na tvrdoglavost odgovara isključivanjem i marginalizacijom. Ali ne traži li uživanje u ljepoti i odricanja?
Express: Što to Dubrovnik čini tako specifičnim? Ljepota? Ima i ljepših gradova od njega. Starina? Ima i starijih. Prvenstvo u nekim institucijama? Mnoštvo je 'prvih' apoteka, kanalizacija, bolnica, zar ne, diljem Europe?
U pravu ste. U Dubrovniku nema ni grandioznih palača, ni basnoslovno bogatih crkava, ni presudno važnih umjetničkih djela, ali ipak je privlačio i privlači mnoštvo posjetitelja. Mislim da razlog leži u tome da je on živa, opipljiva amblematska slika grada utvrđenog zidinama koje izranjaju iz mora. Ponekad nam se može učiniti da je ispao iz neke djetinje mašte. Dakle, ima dozu bajkovitosti. Izaziva udivljenost, pa čak i strahopoštovanje. Netko će reći: pa ima još takvih sličnih gradova po svijetu. I bit će u pravu. No povrh svega toga Dubrovnik je uronjen i predivan prirodni ambijent, stiješnjen između brda i mora, dovoljno daleko za bijeg, a opet relativno blizu da čovjek ne bude potpuno izoliran... Sve to skupa čini Dubrovnik lijepim i primamljivim. On ne postoji kao pojedinačni artefakt ili građevina, već isključivo kao cjelina, kao skup. Kao da se kruti kolektivizam aristokratske vlasti Republike prelio i na prostor. A da pritom ne govorimo i o gradu kao živom organizmu, koji je možda sve manje živ, ali je i dalje živ i u njemu se ipak i dalje može osjetiti stvarni život.
Express: Današnje mlade generacije čule su za njega kao ime destinacije, ali se čini da im je zanimljivije obilaziti lokalitete koji su poslužili kao scenografija holivudskih spektakala. Zašto je Dubrovnik ponudio tijelo drugim pričama, on, tako pun vlastitih priča koje kao da nije znao ispričati? Nije li u pitanju previše žala za onim što je bilo, okamenjene nostalgije?
Ne bih se u potpunosti složio. Odnosno, mislim da u tome nema ništa sporno. Sviđalo se to nama ili ne. Često smo skloni sagledavati stvari iz nekog našeg zatvorenog balona, ali budimo do kraja iskreni. Nerealno je očekivati da će od tog golemog broja posjetitelja većina imati ogromnu želju da sluša i uči o dubrovačkoj prošlosti i pričama kojih Dubrovnik zaista jest pun. Prije će se odlučiti za turu po lokacijama na kojima su se snimali holivudski i ostali spektakli. Pa i "klasične" turističke ture su prilagođene potrebama većine. Naravno, u današnje doba kad je sve brzo i trenutno, sve skupa je još izraženije, ali ne bih to smatrao tragičnim. A mislim da sam na drugi dio Vašeg pitanja odgovorio kad sam spomenuo Milišićevu dijagnozu dubrovačkog "problema". No sad mi pada na pamet još jedna zgodna opservacija Toma Basseglija, koji u svom tekstu "Bilješke o malim gradovima i malim državama" potaknutim Francuskom revolucijom navodi da se u malim gradovima "čovjek kvari iz prave uslužnosti". Toga ima i danas, jer Dubrovnik je kao i onda mali grad, ali danas u globaliziranom i umreženom svijetu više nema razloga da bude periferija kao u godinama pred kraj Republike ili dok je bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Jer postoje li danas uopće periferije? Mislim da bismo toga trebali postati svjesni(ji) i manje "kukati", ali, opet, to kukanje je dio našeg naslijeđa.
Express: Dobro, bit ću onaj Braudelov Dubrovčanin koji kuka, pa makar me kao njega bacili u more. Same priče, kako dokazuje i Vaša knjiga, brojne su i narativno potentne, ali trebaju pripovjedača. Gdje je i zašto on izostao?
Neću Vas baciti u more, ali zaista mislim da je kukanje potpuno bespotrebno. Ono ne može ništa promijeniti i nikad neće dovesti do toga da samo sebe dokine. Kamo vodi kuknjava zbog nečega što nije ili nije onakvo kakvo smo mi zamislili da bi trebalo biti? Ne bi li to vrijeme i energiju bilo bolje uložiti u razmišljanje o razlozima zašto je to tako i traženje načina da to eventualno promijenimo? Ne mislim da je pripovjedač izostao. Prije će biti da su izostali čitatelji i slušatelji. Čitanje i slušanje su kognitivni procesi koji su složeni, a uključuju uočavanje, prepoznavanje, povezivanje i tumačenje znakova da bi se na kraju shvatili značenje i ideja. Čini mi se da su se značenja i ideje promijenili pa se samim time promijenio način kako ih shvaćamo, ali i proces koji nam omogućuje to shvaćanje. Sve je brže i trenutačnije iz razloga jer je lako dostupno. I to je sasvim prirodno. Mnogi od nas skloni su reći da je to naš poraz, ali uvijek se zaboravlja da su se negdje usput s tim promjenama razvile i neke nove vještine kojih nismo svjesni ili koje ne možemo razumjeti. Slušanje i čitanje jesu u krizi dijelom i zbog svega toga. Naravno, to ne znači da ćemo prestati pisati, čitati i slušati ako to znamo i želimo raditi. Jer bilo bi poprilično glupo prestati pisati zato što nam se čini da to možda nitko ne čita. Ja uvijek ostavljam prostor za mogućnost da se u takvoj procjeni grdno varam.
Express: Slikovito govoreći, apscisa Vašeg istraživanja je prostor, ambijent, ordinata vrijeme od poznatih početaka do velike trešnje. Osim što ste sistematizirali golemu građu, što ste bitno otkrili u tom istraživačkom rasteru?
Pa to da se neke stvari ne mijenjaju. Da su se ljudi oduševljavali Dubrovnikom od njegova postanka. Naravno, u Dubrovniku ne možemo govoriti o pojavi "prototurizma" kao recimo u nekim europskim gradovima koji su bili mjesta vjerskih hodočašća, ali zamislite samo sve one koji su ga posjećivali kad bi im pred očima, negdje na horizontu, izronio grad na visokoj hridi opasan zidinama, kao što to opisuje John Locke kad govori o bijelim zidinama... Nije li to možda sličan osjećaj ushićenosti i divljenja kad ga nadlijećemo avionom? U redu, danas je ta ushićenost možda manjeg intenziteta zato što na internetu postoji bezbroj fotografija svega i možda nam je teško razumjeti emocije ljudi u dobu kad nije bilo fotografija, a ni slika u većini domova, osim možda svetačkih. Odnosno, ljudi nisu bili okruženi i izloženi slikama u najopćenitijem smislu kao što smo mi danas. Zamislite samo kakvi su se osjećaji javljali kod ljudi koji bi prvi put u životu vidjeli sliku koja je zrcalila svijet koji je taj netko poznavao, a tad ga je vidio reproduciranog. Mislim da se nešto slično događalo i kod mnogo hodočasnika iz malenih gradova u, primjerice, Francuskoj ili Njemačkoj koji bi ugledali Dubrovnik ili Veneciju. Mislim na emocije i začuđenost onim što se vidi. Knjiga u stvari najviše progovara o tome. Kako su Dubrovnik doživljavali drugi. Ona je u osnovi imagološka studija, u njoj se analiziraju slike koje proizlaze iz susreta s drugima i različitima.
Express: Na imagološkoj matrici Vi zasnivate pozitivnu kontrarevoluciju. U, makluanovski govoreći, civilizaciji slike u kojoj nas od divljaštva spašava samo još pismo, Vi riječima obnavljate sliku. Koliko nas još riječi čeka ne do konačne, kakva nikad ne može biti, nego velike slike o Gradu?
Možda se nekima ne čini tako, ali potrebno je još dosta. Evo, ovako na prvu loptu... Nedostaje nam cjeloviti pregled gospodarske povijesti Republike. O makroekonomskim pokazateljima znamo jako malo, a neopisivo je važno u mnogim drugim segmentima. Često tapkamo u mraku pa taj mrak premošćujemo zaobilazno, ali nekoliko temeljitih studija na tu temu svima bi nam dobro došle. Doduše, jest da bi to bio mukotrpan i dugotrajan arhivski posao, ali rezultati bi bili neopisivo važni. A kako je povijest sazdana od interpretacija, teško da će se ikad naslikati konačna velika slika.
Express: Na jednome mjestu govorite o predodređenosti gradskih zidina da navuku snažnu dozu simbolizma. Nije li čitav Dubrovnik odjeven u ruho simbola, nije li i sam simbol? Po Vama - čega prvenstveno?
Hm... To je složeno pitanje. Shvatit ću simbol u onom jungijanskom smislu kao kompleksnu pojavu sazdanu od racionalnih i iracionalnih psihičkih funkcija. Stoga je teško dati objektivan i jednoznačan odgovor. Za mene lebdi negdje između djetinjstva, mora, Mediterana, doma i sjete.
Express: Vaša me knjiga podsjeća na precizan opis scenografije za dramu i građu za roman. Oboje možemo nasloviti 'Povijest'. Ako je ona učiteljica života, znamo što konkretno na primjeru Grada od nje možemo naučiti, ali jesmo li dobri učenici?
Mislim da će o tome suditi netko drugi. Kakva bi povijest bila kad bismo sve naučili? Bi li je uopće bilo? Ja sam nepopravljivi optimist u onom prizemnom smislu te riječi. Imam veliku vjeru u ljude, ali i u budući ishod. No teško je u sadašnjosti postići objektivnost o sadašnjosti, kao uostalom i o povijesti. Mi smo kao ljudi, a pogotovo u Dubrovniku koji nosi teret "slavnog" naslijeđa, često skloni idealizirati prošlost. Reći ćemo: bila je to uređena država, primjer koji bismo trebali slijediti. Da imamo mogućnost vratiti se u to doba, nisam siguran koliko dugo bismo željeli ostati u tom vremenu. Vrlo brzo bi nam počeo nedostajati naš komoditet na koji smo navikli i sva ona tehnološka i druga postignuća kojima su ljudi sasvim prirodno težili i kojima će uvijek težiti. Drugo je stvar to što smo u sadašnjosti skeptični prema nekim segmentima napretka. Uvijek su postojali i zauvijek će postojati glasovi koji će tvrditi da je na djelu involucija, ali na to se ne obazirem previše. Mislim da je to u svakoj sadašnjosti tako. Dakle, nisam laudator temporis acti, ali nisam ni fatalist niti smatram da bismo se samo trebali prepustiti. Uvijek treba djelovati s vjerom u bolju budućnost.
Express: Spomenuli ste ključnu stvar - 'uređena država'. Na to je mislio još Vlado Gotovac maštajući o 'dubrovačkoj Hrvatskoj'. Nije li nostalgija i dokaz da je njegova ideja (p)ostala političko-historicistička distopija, odnosno nismo li zakasnili u vlastitu povijest?
Mislim da u povijesti nema kašnjenja. Tako da se ni u vlastitu povijest ne može zakasniti. Tu uvijek stižemo točno na vrijeme kao precizan vlak. Uz to, nisam nikad bio ljubitelj distopijske fikcije.
Express: Jedno je poglavlje u Vašoj knjizi naslovljeno 'Dubrovnik je nalik...' čemu, kome? Ponajvećma sebi?
Mislim da ništa i nitko ne može biti nalik nikome i ničemu osim sebi. Tako da ste u pravu. A ako ste mislili je li Dubrovnik jedinstven, onda bih rekao da je jedinstven ponajviše u tom nalikovanju samome sebi. Međutim, uvijek je živa tendencija da se neki segmenti dubrovačke povijesti proglase specifičnima i da im se počesto pristupa panegirički. Smatram da tu treba biti oprezan, a povijesna istraživanja tu mogu biti od pomoći. Naravno, ako se nastoje približiti objektivnosti i uzimati u obzir širu sliku. Nipošto ne mislim da bismo se trebali pokunjiti, šutjeti i udarati u zidove vlastite malenosti. Trebamo se odmjeravati s Europom i sa svijetom s kojima smo neraskidivo i dubinski povezani preko bezbroj pojava. Možda se nekome to tako čini, ali Dubrovnik kao tema nije "izdušio". Dovoljno je sjetiti se dubrovačkog arhiva koji je, uvjeren sam, naše najveće blago. U njemu se čuva i zrcali povijest jedne iznimno dobro uređene i funkcionalne države. To brižno sačuvano gradivo često nam daje uvid u najsitnije detalje čak i onog svakodnevnog, "običnog" života ljudi. Mislim da je to nešto čime bismo se morali ponositi i neskromno isticati.
Express: Da, dubrovački arhiv kojemu se divio i jedan Braudel, a drugi jedan veliki njegov hodočasnik, Stevan Dedijer, preporučio je suvremenoj hrvatskoj diplomaciji - put u Sponzu, tamo gdje se čuva bogata povijest. No nisu li joj, osim znanstvenika, neophodni i drugi učenici?
Ovo mi zvuči kao vraćanje na pitanje je li povijest učiteljica života. Iz povijesti svakako učimo i to mnogo, ali pravo je pitanje primjenjivosti naučenoga. Tu sam manje siguran. Dobre prakse iz povijesti obilježene su kako razdobljem u kojemu su se primjenjivale, ali i onim katkad nevidljivim, odnosno olako zanemarenim bremenom i naslagama proteklog vremena. A sadašnjost je toliko predivna jer se neumitno preobražava u prošlost i jer je ona naše jedino more u kojemu se kupamo.
