Édouard Louis: Monique bježi, ali kolika je cijena bijega?

Književni opus francuskoga pisca Édouarda Louisa (1992.), započet komercijalno uspješnim romanom "Raskrstimo s Eddyjem" (2014.), dosljedno istražuje iste opsesivne teme: klasnu nejednakost i društvenu reprodukciju, fizičko i simboličko nasilje, homofobiju, sudbinu radničke klase i kritiku političkih elita. Ono što Louisov stil čini specifičnim jest spajanje autobiografskog pisma s prividnom neutralnošću sociološke analize te miješanje političkog i privatnog na tematskoj razini. Osobno iskustvo u svim dosad objavljenim knjigama sagledava u kontekstu društvenih, klasnih i političkih odnosa.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

U "Monique bježi" (prevela Vanda Kušpilić) Louis nastavlja priču započetu u "Borbama i metamorfozama jedne žene" (2021.). Dok je u prethodnoj knjizi tematizirao majčin odlazak od supruga, autorova oca, ovaj put pripovijeda o njezinu bijegu od novog partnera, alkoholičara koji je verbalno zlostavlja, a s kojim već nekoliko godina živi u Parizu te o kojem u potpunosti materijalno ovisi. Sam bijeg Édouarda Louisa fizički organizira i financijski podupire.

Louis majku predstavlja kao ženu iz podređene i neprivilegirane društvene klase koja ga potiče da napiše tekst o njoj zato što želi biti reprezentirana. Pisanje tako postaje svojevrstan čin simboličke pravde, blizak poetici Annie Ernaux, koja na taj način želi "osvetiti" pripadnike društvene skupine iz koje je potekla. Majčina priča ne ostaje samo privatna jer Louis iz nje izvodi šire društvenopolitičko pitanje: tko ima mogućnost pobjeći iz nasilnog odnosa i kolika je cijena takvog bijega? Njegov tekst tendira ilustrirati da bijeg od (obiteljskog/bračnog/partnerskog) nasilja nije isključivo pitanje hrabrosti ili individualne odluke, nego i ekonomskih mogućnosti.

Édouard Louis još jednom koristi obiteljsku priču kako bi govorio ponajprije o sebi. Majčina biografija posredovana je njegovim pogledom, njegovim intervencijama i njegovim tumačenjem događaja. Louis se pritom oslanja na književnu i teorijsku tradiciju autorica i autora poput Jamaice Kincaid, Didiera Eribona i Virginije Woolf, te osobno, tj. majčino iskustvo koristi kao polazište za analizu društvenih odnosa. Tekst, dakle, ima i izrazitu autoteorijsku dimenziju jer autor osobno iskustvo koristi kao polazište za analizu društvenih odnosa, mehanizama klasne dominacije, rodnog nasilja i društvene nejednakosti te oblikovanje općih zaključaka.

U knjizi progovara i o posljedicama objave prethodnih knjiga, prve posebice. Nakon objave "Raskrstimo s Eddyjem" odnosi s članovima obitelji bili su drastično narušeni. Ako je prvi roman bio priča o bijegu od obitelji i izgradnji nove subjektivnosti pariškog homoseksualca i lijevo orijentiranog intelektualca, ovaj tekst govori o pomirenju s majkom i sestrom te o postupnoj obnovi obiteljskih veza.

Na formalnoj razini tekst karakterizira iznimno jednostavan stil, lišen retoričkih ukrasa, s nešto više dijaloga nego u prethodnim djelima. Stil i estetska razina teksta podređeni su njezinoj dokumentarističkoj i angažiranoj funkciji, pa književni učinak proizlazi iz neposrednosti.

Nova će knjiga, kao što su i prethodne ("Raskrstimo s Eddyjem", "Povijest nasilja", "Tko je ubio mog oca", "Borbe i metamorfoze jedne žene", "Preobrazba: metoda") sigurno izazvati podijeljene reakcije koje proizlaze iz različitih očekivanja od književnosti. "Monique bježi" je izrazitije emotivniji i optimističniji tekst od prethodnih, no i on se u potpunosti upisuje u niz prethodno objavljenih naslova, u kojima reciklira iste teme i pripovjedne postupke, pa će oni koji su ga smatrali jednim od najvažnijih suvremenih francuskih pisaca to i dalje činiti, dok će mu ostali i dalje zamjerati to što njegova djela više pripadaju političkom aktivizmu nego književnosti. Jedni će smatrati da jednostavan i skroman stil te isuviše didaktično pripovijedanje nisu književna slabost već estetski odabir koji omogućuje da naglasak stavi na teme nasilja, klasne nejednakosti i društvene reprodukcije, dok će ostali i dalje kritizirati njegovu instrumentalizaciju književnosti.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

Bez obzira na zamjerke koje bi se mogle izreći na račun stilske i pripovjedne razine njegovih tekstova, neosporna je činjenica da Édouard Louis svojim djelovanjem predstavlja zanimljivu pojavu u suvremenoj francuskoj književnosti. Rasprave o njegovim tekstovima (ali i o javnim nastupima te scenskim adaptacijama tekstova) nisu samo rasprave o književnoj vrijednosti, nego i o pitanju što književnost može biti: autonomna umjetnost ili sredstvo društvene i političke intervencije.

Monique bježi, Edouard Louis, OceanMore. Prijevod: Vanda Kušpilić