Stotinjak godina nakon što je Leopold Bloom prošetao Dublinom u jednom od najvažnijih djela u povijesti svjetske književnosti, McBride je u svojoj prvoj knjizi, “A Girl is a Half-formed Thing”, ponovno odbacila konvencije i odvela čitatelja na ne uvijek ugodno putovanje tokom misli svoje protagonistkinje. Ali u tome i jest poanta, reći će autorica: život nije udobno odijelo; životnost njene priče proizlazi upravo iz njezine sirovosti. Dok se u svojem prvijencu bavila “tipično irskim temama” seksa, smrti, obitelji, krivnje i vjere, u svojem sljedećem, također nagrađivanom romanu, “Manji smo boemi” (2017.), strastvenoj i mračnoj ljubavnoj priči mlade studentice glume i mnogo starijega glumca, McBride se okrenula temi zlostavljanja djece. Nakon što je u prvom romanu pisala o traumama sadašnjosti, u drugome se – ponovno fragmentarno i diskontinuirano meandrirajući tokom svijesti protagonistkinje i njezinim subjektivnim fizičkim iskustvom – bavi “životom nakon traume”, pokazujući kako nas rane iz djetinjstva slijede kamo god išli. Za hrvatski prijevod romana (Fraktura) prevoditeljica Anda Bukvić Pažin dobila je 2019. Nagradu “Iso Velikanović”. Fraktura je nedavno, ponovno u prijevodu Bukvić Pažin, objavila njezin najnoviji roman, “Čudan hotel” (2020.), u kojemu McBride opsesivno istražuje ljubavne ožiljke iz perspektive žene srednjih godina. Rođena 1976. u Liverpoolu, djetinjstvo je provela u Irskoj, a sa 17 godina preselila se u London, gdje i danas živi. Ne krije da njezini romani ishodište crpe iz njezina života: u prvome je to bratova smrt, u drugome boravak u Londonu na studiju glume, a u trećemu nomadski spisateljski život i zrelost srednje dobi. “Čudan hotel” prati neimenovanu protagonistkinju kroz niz hotelskih soba diljem svijeta: raspakirava se, puši, naručuje poslugu u sobu, a možda se i poseksa s nekim usputnim poznanikom. I cijelo vrijeme razmišlja. Ili nastoji ne razmišljati. Autorica je nedavno posjetila Zagreb kako bi osobno predstavila svoju najnoviju knjigu, a tim povodom porazgovarali smo o književnosti, jeziku, pisanju i o tome kako iz toga nastaje mjesto koje se zove dom.
BestBook: Rođeni ste 1976. Kritika vas, sa Sally Rooney, smatra predvodnicom novog vala suvremenih irskih književnica, no vi već desetljećima živite – i pišete – u Velikoj Britaniji. Kamo sebe smještate, što ste vi – britanska ili irska spisateljica?
Ah, situacija je pomalo nedefinirana jer me britanski kritičari obilježavaju kao irsku spisateljicu, a u Irskoj me smatraju izdajicom jer živim u Engleskoj i nisam dio irskoga književnog života. Možemo reći da me irska tradicija stvorila, dala mi gradivno tkivo od kojeg bih krenula, tako da se osjećam vrlo “irski”, ali ne nužno i kao irska književnica, iako znam da to jesam i da sam to osobito bila s prvim romanom, “A Girl is a Half-formed Thing”, koji je lingvistički vrlo kolokvijalan i tematski baš jako “irski”: seks, nasilje, smrt – sve odreda vrlo tradicionalne irske teme. Ali to je to, sad sam to odradila i nemam osjećaj da se išta što sam poslije napisala osobito uklapa u irsku tradiciju, svakako ne u dominantni socrealizam. Možda bi najbliža definicija bila da sam ja irska spisateljica u dijaspori, više u stilu Edne O’Brien, Joycea ili Becketta, u smislu da nosim mjesto iz kojeg dolazim svuda sa sobom, ali ga ne moram nužno pretvoriti u svoj dom niti moram dijeliti probleme svoje generacije.
BestBook: Može li se govoriti o tzv. ženskom pismu kao nekakvom posebnom dijelu književnosti, kanona? Prihvaćate li vi takve definicije?
Naprotiv, čvrsto im se opirem. Već su postali toksični svi ti razgovori o tome što to znači biti ženom koja piše, neprestano me se gura u tu ladicu “ženskog pisma”, a ja samo želim biti osoba koja piše. Naravno da to što sam žena utječe na teme kojima se bavim, naprosto zato što su te teme dio ženskog formativnog iskustva. Ali književnost mora postojati izvan takvih zadanosti. Uz to, stalno mi se nameće osjećaj da kao autorica moram biti glasnogovornica svih žena koje pišu, da moram biti solidarna s njima i hvaliti ih, čak i kad mi se ne sviđa to što pišu. Ali to nije posao književnosti, iz toga ne proizlazi dobra književnost. I prestara sam da bih se zamarala time jesam li dobra osoba.
BestBook: Uspoređivali su vas s Joyceom – prilikom prethodnoga gostovanja u Zagrebu kazali ste kako vas je upravo on naučio da književnost može biti prostor slobode. Ipak, uvijek moraju postojati nekakve granice, okviri – nepostojanje granica može biti opasno; dakle, postaviti granice u pisanju je, kako se čini, sklizak teren. Što ste kroz pisanje naučili o svojim granicama?
Više nego o granicama, naučila sam vjerovati svojim instinktima, onima koji mi kažu, čak i kad mi se neka rečenica ili pasus strašno sviđaju, da nešto s njima nije u redu, da ih moram izbaciti. Ali ako me pitate postoje li granice toga o čemu bih bila spremna pisati, odgovor je – ne postoje. Možda o nekim stvarima o kojima sam već pisala neću nikad više pisati, ali samo zato što smatram da sam o tome već rekla sve što sam imala. Ali u nekakvom političkom ili etičkom smislu ne postoji ništa o čemu ne bih bila spremna pisati kad bih osjećala poriv za time.
BestBook: Svaka književnost neizbježno sadrži određenu porciju biografije autora. Koliko ima vas u vašim knjigama?
Rekla bih - 50 posto. Jer sve moje knjige sadrže dio mojeg života, nešto što mi služi kao balast, kao početna točka istine iz koje se zatim selim u maštu, u alternativne svršetke i alternativna putovanja. Dakle, sve su moje priče stvarne, ali ja nisam niti jedan od svojih likova. Iako su svi oni za mene istiniti i stvarni, na način na koji je to jedino moguće postići u književnosti, korištenjem fikcije kako bismo dobili dublji uvid u šire istine. Ugrađivanjem klice doslovne istine dobivamo čvrst temelj za početak literarnog putovanja. Možda je to ono što mi daje granice.
BestBook: Usamljenost je ključan lajtmotiv svih vaših priča; nepovezanost, osjećaj disocijacije. Tko su vaše junakinje, iz čega proizlazi njihova dislociranost, vaša opsesija stanjem nepovezanosti s ostatkom svijeta?
Oduvijek me jako privlačila irska gotička tradicija i ideja izoliranog pojedinca okruženog alijeniranim svijetom, što vjerojatno ima neke veze s mojim na neki način izoliranim odrastanjem na ruralnom otoku u vrlo konzervativnom okruženju i osjećajem dislociranosti od nekakvog zajedničkog iskustva. To je vjerojatno bio početak tog mog osjećaja dislociranosti koji me nastavio slijediti cijelog života, taj osjećaj neprekidnog bivanja s vanjske strane.
BestBook: U vezi s knjigom “Manji smo boemi” rekli ste da je to za vas knjiga o tome kako je to bilo živjeti u Londonu u određeno vrijeme; dakle, postojala je konstanta konteksta prostora unutar kojeg se kretala vaša glavna junakinja. No u “Čudnom hotelu” taj je kontekst umnogostručen u čitav niz soba impersonalnih hotela kojima prolazi vaša nova protagonistkinja. Je li ona vaš pokušaj suočavanja s tim osjećajem nepripadanja, ali iz suprotne pozicije?
Te su knjige prilično međusobno povezane, ali i nisu: ova bi priča mogla biti nastavak “Boema” 20 godina kasnije, ali ne nužno, zato moja junakinja ostaje bezimena. No ovdje postoji još nešto, a to su godine, razumijevanje i prihvaćanje sebe kakav jesi u svijetu kakav jest, ne nužno više i potraga za pripadanjem tome svijetu, odnosno, odustajanje od ideje da mora postojati neko određeno mjesto kojem pripadamo. A jedino mjesto koje je uvijek samo vaše, je “ja”. To “ja” ona nosi sa sobom kroz sve te hotelske sobe gdje ništa drugo ne prodire u njen svijet, ništa ne ostavlja traga, ne postoji pripadnost, ne postoje posljedice – ni onoga što se u tim sobama dogodi, niti same sobe, ni razlog zbog kojeg je tamo, nego samo taj osjećaj sebe kojeg se nikad ne možemo otarasiti, iako ona troši mnogo energije pokušavajući ne baviti se samom sobom. To “ja” je jednostavno tamo, uvijek je tamo.
BestBook: Joyceova “Uliksa” kritika interpretira kao suvremenog Odiseja koji čezne za povratkom u stari kraj, rodnu Itaku, koja tako postaje metafora potrage za izgubljenim utočištem, nekakvim mjestom koje možemo osjećati svojim. Gdje je vaša Itaka? Za čime vi čeznete, u književnosti i u životu, noseći sa sobom svoje “ja”?
Kad sam bila dijete, čeznula sam za fizičkim mjestom pripadanja, mjestom koje bih mogla nazvati svojim mjestom, a njegove ljude svojim ljudima, gdje bih se osjećala sigurnom. Danas, s 45 godina, više nemam nikakve iluzije o tome da uopće postoji neko takvo mjesto. Fizički, moje je mjesto London, no kad je riječ o mojem književnom životu, želim ostati slobodna, ne želim pripadati. Dugo mi je trebalo da nađem izdavača za prvi roman, devet godina. Nakon što je knjiga objavljena i ja sam odjednom dobila sve te nagrade i postala poznata, naglo sam se našla uvučena u nešto što mogu samo opisati kao neprekidno natjecanje za status i sve ono što morate činiti kako biste svima pokazali da ste velika zvjerka u književnom univerzumu. Dvije sam godine tražila svoje mjesto u tom svijetu i shvatila: naprosto morate odlučiti hoćete li biti književna zvijer ili ne. A to nije isto što i biti piscem. Pritisak koji dolazi s publicitetom, nagradama, novcem, od izdavača, sve vas to tjera da budete dijelom toga svijeta jer je to biznis, i to izrazito šovinistički, mačo biznis, oblikovan oko ideja muškog literarnog svijeta iz 50-ih godina prošlog stoljeća, čijim se dijelom mnoge književnice uopće ne osjećaju, niti su spremne biti njegovim dijelom pod tim uvjetima. Tu se više ne radi o književnosti nego o egu. Trenutak u kojem shvati da ne mora nužno biti dijelom svega toga u strogom smislu, za pisca je oslobađajući. Pripadanje također znači obavezu prema očekivanjima, a meni je važno ne osjećati obavezu da moram ispunjavati očekivanja, da moram, primjerice, nastaviti biti spisateljska avanturistkinja koju zanima jezični eksperiment.
BestBook: U “Čudnom hotelu” pišete o seksu, koji je važan, ali ne sam po sebi – važan je odnos vaše protagonistkinje prema njemu. Kako na nju reagiraju druge žene? Je li im ova vaša junakinja bliska ili daleka?
Istina je da je neki doživljavaju prilično uznemirujućom. Jer tu je riječ o nečemu specifično ženskome, o usamljenosti koja ne nalazi razrješenje, koja možda i nema razrješenja, što je nešto što muči mnoge žene i što možda i nije moguće izraziti riječima jer je to gotovo nemoguće kvantificirati i objasniti, a kamoli pronaći rješenje za to. “Čudan hotel” je knjiga o istraživanju što to znači biti žena u ovome svijetu. O toj ženi znamo vrlo malo, kao što vrlo malo toga znamo o svijetu unutar kojeg se kreće. Ali ponekad je privući pozornost na neki problem najviše čemu se možete nadati. Ja nisam psiholog, moj posao nije popravljati ljude – moj posao je gledati i reći što vidim. Možda bi se kraj romana mogao nazvati mojim eksperimentom: koliko malo možete reći a da čitatelj i dalje bude zaintrigiran za čitanje?
BestBook: Je li vas brinulo da bi je se moglo interpretirati u uobičajenom klišeju patetične žene u krizi srednjih godina?
Zapravo i ne, jer se jasno od početka daje do znanja da ona to nije – ona nije u potrazi za rješenjima, ona ne vidi pronalaženje rješenja kao svoj zadatak. Njoj je seks važan jer uživa u njemu, jer je opušta ili ublažava njezinu usamljenost, ali ona od njega ne traži ništa više od toga. Ona ne traži dublje emocionalno iskustvo ili povezanost. Mislim da nisam imala priliku čitati puno ženskih likova koji se tako ponašaju ili, ako se tako i ponašaju, koji neće na kraju biti primorani shvatiti da je njihovo ponašanje pogrešno i da bi se trebale povezati sa svojom nutrinom i naučiti biti dobre prema sebi i sva ta slična sranja uobičajena za takozvanu žensku književnost, u kojoj žene poduzimaju emocionalna putovanja koja uključuju to da na kraju pronađu ljubav i prihvaćanje u očima muškarca. Neki je kritičari zato smatraju vrlo problematičnim likom. Ali ona odbija razmišljati o emocijama, odbija internalizirati – jednostavno se ne želi emocionalno involvirati, ne želi razmišljati o prošlosti, a to je za žene borba koja nema kraja. Neke bitke nosimo u sebi, a neke nam drugi nameću kao naše, i ponekad je teško razlikovati ono što nas muči od onoga što drugi misle da bi nas trebalo mučiti. Ženama se neprekidno prijeti gađenjem – posramljivanje žena pokazalo se kao vrlo učinkovita metoda kontrole, jer ako vas se počne doživljavati kao nekoga tko izaziva gađenje, taj smrad nećete tako lako oprati, i žene su na svašta spremne kako bi to izbjegle. Osjećaj olakšanja u ovoj knjizi pruža to što ona zna – ona zna u čemu je njezin problem i naprosto se ne želi njime baviti, niti dopušta da je zbunjuju vanjski pritisci. I mislim da je u tome prilično posebna jer je to nešto što u svakodnevnom životu nije baš lako razdvojiti.
BestBook: O tom osjećaju srama kao dijelu mehanizma objektifikacije kojim patrijarhat drži žene pod kontrolom pišete u svojoj nefikcijskoj knjizi “Something out of Place: Women and Disgust”. Dakle, patrijarhat i dalje uporno perpetuira temeljno nerazumijevanje ženske pozicije. Jeste li iole optimistični?
Zapravo jesam! Ne zato što ne vidim beskonačni niz problema nego zato što su žene sve manje spremne šutke prihvaćati da im neprestano govore kako bi se trebale ponašati.Trenutno se nalazimo “ni tu ni tamo”; patrijarhat nas je zarobio, ali proces emancipacije je počeo. Bit će tu još mnogo natezanja, ali sigurna sam da ćemo to prije ili kasnije prevladati. U tome je bitno pomogao i pokret #metoo, čije je, prema mojemu mišljenju, ključno nasljeđe to što je omogućio razgovor o nečemu za što prije nije uopće postojao jezik kojim bi se izrazilo. Znate ono kad imate jasan osjećaj da nešto s nekim muškarcem naprosto nije u redu, ali ne možete to uobličiti riječima – osjećate da je nešto pogrešno, ali zato što ne možete u to uprijeti prstom, ne možete to ni zaustaviti? Sad znamo da to nije samo u našim glavama, da nismo lude, histerične i paranoične, da se to doista događa i da je to nešto pogrešno. Prije nije postojao ni jezik za to, a sad barem možemo o tome razgovarati. A nemojte misliti da žene u Velikoj Britaniji nemaju tu vrstu problema.
BestBook: Zanimljivo, jer čovjek bi očekivao da naprednije društvo naprednije razmišlja. Međutim, činjenica je da je i ishod referenduma o Brexitu izazvao šok u Londonu – britanska je provincija glasala za izlazak iz EU. Znači li to da u Velikoj Britaniji u svim sferama pobjeđuje provincijalizam?
Brexit nije rezultat podjele na provinciju i grad nego na radničku i više klase. Naravno, ja sam kao Irkinja bila čvrsto za ostanak u Europskoj uniji i moja je prva reakcija bila: zašto u ovoj zemlji živi toliko idiota?!? Međutim, s vremenom sam shvatila da sve to uopće nije tako jednostavno, da je to ustvari klasni problem. Klasne podjele su ono što je omogućilo Brexit, britanska kruta klasna struktura i osjećaj klasne solidarnosti duboko nezadovoljnih nižih klasa, o čijim problemima više klase ne žele ništa znati. To je dovelo do Brexita: nema međuklasnog dijaloga, ljudi naprosto nisu u stanju prevladati predrasude i vlastiti osjećaj nepravde koji ih odavno muči. A taj je osjećaj posljedica toga što se Britanci nikad nisu oporavili od gubitka carstva. Irska je mnogo siromašnija zemlja, ali ima snažan osjećaj sebe i svojeg mjesta u svijetu. Englezi su taj osjećaj izgubili. Škoti ga imaju, Velšani ga imaju, ali Englezima je rečeno da se svoje povijesti mogu samo sramiti. Iz onoga “mi smo carstvo, vladamo svijetom” skočili su izravno u “mi smo nitko i ništa, a svega na što smo bili ponosni zapravo se trebamo sramiti”. Ne možete očekivati da će ljudi to šutke prihvatiti, da se neće pobuniti. A englesko društvo nije u stanju slušati samo sebe, vidjeti sebe kao cjelinu, fragmentirano je. Da, Brexit ima veze s rasizmom, homofobijom, stavom prema svima koji nisu moćan i uspješan bijeli muškarac: pogledate li torijevce, Borisa Johnsona, sav taj šovinizam, sve je to vrlo staromodna, priprosta, pohlepna, korumpirana, mačocentrična, rasistička, homofobna i mizogina gomila. Parlament nam je trenutno kao da smo opet u 1950-ima. Ali to je samo dio razloga zbog kojih se dogodilo to što se dogodilo. Pritom se velik dio navodne ljevice s problemom nosio na posve pogrešan način, tako da je samo izazvao dodatne podjele, jer ljudima treba taj osjećaj ponosa, iako ne u onom smislu kako ponos definira krajnja desnica, kao ponos nacije. Tako da mislim da su kroz Brexit ljudi zapravo glasali za mnogo različitih stvari, od kojih je pitanje članstva u Europskoj uniji samo vrlo mali dio.
BestBook: Je li im to pomoglo da se sad osjećaju bolje?
Ne bih baš rekla. Trenutno se engleska nacija bavi pitanjem tko je glasao za a tko protiv. Oni koji su bili protiv neprestano bijesno traže krivce i upozoravaju na greške, a bilo bi im mnogo bolje kad bi naprosto ponizno rekli: “OK, izgubili smo, ali sad smo tu gdje jesmo, pokušajmo spasiti što se spasiti da i pretvoriti ovu situaciju u naš zajednički uspjeh. A onda, jednog dana, tko zna, možda se vratimo u Europsku uniju”. Jer to što se sad apsolutno sve pokušava pripisati Brexitu nikako ne pomaže stvaranju okolnosti u kojima bi rane mogle zacijeliti. Naravno, vrlo mnogo ljudi koji su glasali za sad počinje uviđati posljedice te odluke i žaliti zbog nje. Ali podjele su toliko čvrste da naprosto nije moguće priznati kako je Brexit možda stvarno bio greška, da možda ipak više volimo imati pune police u supermarketima i da nam se možda ne sviđa rast cijena, da bi možda bila dobra ideja da smo se priključili europskoj inicijativi za zajedničku nabavu respiratora na početku pandemije. Ali crta razgraničenja povučena je takvom brutalnom silinom da ljudi naprosto nisu u stanju pronaći zajednički jezik.
BestBook: Kako se Brexit odrazio na vašu svakodnevicu?
Ja živim u Londonu, što znači da sam u najvećoj mjeri zaštićena od njegovih najizraženijih posljedica, jer u Londonu je OK biti stranac na način na koji nije OK biti stranac drugdje. Zaštićena sam i od krize koja pogađa samu industriju, s gubitkom europskih subvencija, tako da ne, ne bih rekla da osjećam neke osobite posljedice. U trgovinama možda više nema nekih proizvoda koje inače kupujem, ali ne gladujem. U ponudi je jedna vrsta rajčica manje, nije kao da je kraj svijeta. Ali izvan Londona priča je ipak drukčija.
BestBook: Romanu “Čudan hotel” pripisuju se utjecaji Becketta. Beckett je pisac “poetike tišine”, koji šutnjom razotkriva promašenost ljudskog postojanja: sve je užasno, mogućnosti bijega nema, egzistencija je čekanje da se nešto dogodi ili da se ne dogodi ništa. Dijelite li i vi Beckettovu viziju raspolućenosti našeg doba?
Nekako mi se čini da se slažem s Beckettom! Ne prihvaćam ideju života kao narativa, da sve u životu mora imati neki smisao. Naprotiv, mislim da mi vrlo često sami upisujemo smisao naprosto zato što nam to pomaže, na način kao što nam izgovaranje molitvi može pomoći, ali molitve nemaju moć materijalizacije. Dokle god smo toga svjesni, to nije opasno, ali ako povjerujemo da sve što radimo ima neko značenje i da je sve dio nekog većeg plana, vjerujem da ćemo se na svojoj smrtnoj postelji prilično razočarati. Ali ja nisam nevesela poput Becketta! Ne očajavam toliko nad životom, nad ljudskom interakcijom ili nemogućnošću osjećaja sreće, odnosno ispunjenja, u smislu da činimo ono što bismo trebali činiti sa svojim životom. To nije pitanje sreće ili nesreće nego osjećaja svrhe. “Čudan hotel” napisala sam dok sam bila na stipendiji u Beckettovu arhivu na Sveučilištu Reading. Dobila sam pristup svemu što me zanimalo, a zauzvrat sam samo morala napisati nešto originalno. Napisala sam radiodramu, ali kako sam toliko vremena provodila s Beckettom, imala sam potrebu napisati i nešto što će biti što je moguće udaljenije od Becketta. I tako sam počela pisati kratku priču koja je na kraju prerasla u ovaj roman. Kad sam završila, prvo što sam pomislila bilo je: “Super, uspjela sam napisati nešto posve različito od Becketta”, a onda sam ga još jedanput pročitala i shvatila – sranje! Beckett je posvuda!
BestBook: Subverzija Beckettova teksta nalazi se upravo u njegovoj fragmentarnosti, nedovršenosti, necjelovitosti, rascjepkanosti. Međutim, ova vaša knjiga, treća po redu, zapravo je pisana najformalnijim jezikom dosad.
“Čudan hotel” trebao je biti moj pokušaj da napišem klasičnu knjigu. U početku sam samo mislila da zapravo pišem kratku priču, pa se nisam previše bavila formom. Ali kad sam shvatila da se lingvistički dosta razlikuje od moja prva dva romana, poželjela sam nastaviti u tom smjeru i vidjeti kamo će me to odvesti, koliko drukčija mogu biti, koliko formalna. Jezik je uštogljen, pun dugih rečenica, s mnogo umetnutih, manjih rečenica, pa je faza redigiranja bila vrlo teška; trebalo je jako paziti na gramatičke detalje, sve je moralo biti apsolutno precizno. Dakle, posve suprotno od mojih prethodnih romana. Rezultat tog mog pokušaja da napišem jednostavnu knjigu je da sam došla do zaključka kako jednostavan jezik ponekad čak i više zamagljuje smisao od eksperimentalnog jezika. Možda pokušam ponovno!
BestBook: Znači nema nade, ljudska komunikacija osuđena je na neuspjeh?
Ovo je knjiga o nemogućnosti stvarnog povezivanja s drugima, o pomirenju sa stanjem neprekidnog mimoilaženja, čak i kad povremeno i nalazimo trenutke povezanosti. Što sam starija, sve se češće suočavam s tim i uviđam koliko me zapravo malo zanima uključivanje u privatne ili javne društvene odnose, da je sve manje toga što sam spremna učiniti. Pritom ne mislim samo na onaj aspekt da mi se više ne da raditi puno intervjua. Ne, stvar je kompleksnija; naprosto me svijet sve manje privlači. To možda ima veze s tim što sam žena srednjih godina, pa umjesto da patim što me drugi polako istiskuju, ja sama sebe polako istiskujem. Ali mislim da sam isto tako shvatila kako je moj glavni alat komunikacije moje pisanje, u njemu se nalazi najdublji dio mene. Sve drugo je površno i izvanjsko.
BestBook: Ne bismo li u širem, društvenom smislu, ipak trebali imati određenu “odgovornost sjećanja”? Kao što i sami kažete, “sjećanja” na veličanstvenu prošlost Britance će nagnati da mrze svoju bijednu sadašnjost i stvore sjećanje koje je lažno, nije cjelovito. Gdje je, u sadašnjem trenutku rasta nacionalizama, obnove fašizma, naša osobna odgovornost sjećanja?
Povijesti koje se ne sjećamo, ali za koju znamo da se dogodila, drugi se sjećaju za nas, ali ne nužno na način na koji se dogodila, pa je kolektivna memorija vrlo podložna manipulaciji, jer sjećanje nije pouzdan alat: moguće je u njega subjektivno učitavati strukture, pojavnosti i sličnosti. Dio problema svakako je to što se sada daje prednost emocijama nad razumom, a sjećanje je vrlo korisno kad želite oblikovati emocije i nije vam osobito stalo do istine. Jedan od trenutno glavnih političkih problema je uvjerenje da se konačno sve vratilo na to kako je bilo prije, u 1930-ima. Ali mi smo do svojih 1930-ih došli koristeći drukčija sredstva od onih kojima se koristio Hitler. Dakle, nije isto, a često se poistovjećuje u argumentima koji kolektivnu memoriju koriste za vlastite političke ciljeve, imputirajući ljudima način na koji će se sjećati nekih stvari. No pokazalo se da se ljudi ipak nekih stvari sjećaju. Primjerice, u Britaniji je u posljednjih 5-6 godina došlo do porasta antisemitizma pod utjecajem retorike ekstremnog ljevičara Jeremyja Corbyna i njegove kampanje koja nas je imala uvjeriti da su svi Židovi zli jer se sadašnja izraelska vlada loše ponaša. Ali to se okrenulo protiv njega jer se vrlo mnogo Britanaca, i to osobito iz radničke klase, još vrlo dobro sjeća svojih djedova kao osloboditelja konclogora, zbog čega osjećaju golem ponos, a ta su njihova sjećanja neodvojiva od njih samih. Tako da sa sjećanjem moramo biti vrlo oprezni jer odgovornost nije na sjećanju nego na nama, na tome kako razmišljamo i što činimo. Možemo gledati u prošlost, ali odgovori nisu tamo.
BestBook: Pogledajmo za kraj malo u budućnost. Vaša knjiga “Manji smo boemi” trebala bi biti pretočena u film. U kojoj je fazi taj projekt? Surađujete li na scenariju?
Da, prava su prodana filmskoj kompaniji DMC Films Michaela Fassbendera, uz sudjelovanje BBC-ja. Ja sam napravila adaptaciju i sad zapravo jedino ostaje da pronađemo redatelja. Nadam se da bi film mogao biti gotov sljedeće godine. Sad radim na originalnom kratkom filmu koji planiram režirati sljedeće godine, čisto da vidim imam li što reći u tome mediju. Ako se pokaže da nemam, barem ću imati odgovor na to pitanje. Volim raditi nešto što ne znam raditi, zato sam i napisala nefikcijsku knjigu o ženama i gađenju.
BestBook: Francuski filozof Jean-François Lyotard napisao je da se svaka književnost vrijedna svojeg imena “hvata u koštac s anđelima i u najboljem slučaju izađe iz te borbe šepajući”. Je li tako i vama? Kako izlazite na kraj s vlastitom književnošću? Osjećate li pritisak da svaka vaša sljedeća knjiga mora biti bolja od prethodne?
Ne razmišljam u kategorijama “bolje” ili “lošije” knjige, ali nužno moram osjećati da sam sa svakom novom knjigom napravila neki proboj, pomaknula neke granice. Ne moram nužno znati koje – dapače, često i ne znam sve dok ne dođem do kraja. Ali ako nema borbe, nema ni smisla. Zato se nikad ne pripremam za pisanje nego naprosto krenem. Kad bih znala kamo idem, zašto bih o tome pisala? Tako da je pisanje za mene ustvari proces otkrivanja. Ponekad su moja otkrića pozitivna, ponekad nisu, ali takav je život, a književnost je samo život.
