Namik Kabil u svojoj knjizi “Beskućnik” daje glas oronulim zidovima, odu roditeljskoj kući, djetinjstvu i odrastanju. Otvara vrata stare kuće i pušta nas kao goste da hodamo hodnicima sjećanja, a kroz osobnu povijest oživljava povijest jedne obitelji i jednog naroda.
Kabil, koji za sebe kaže da je hrabriji u književnosti nego u životu, u “Beskućniku” se ogoljuje i raslojava svoja sjećanja, traume i strahove. Tom hrabrošću ispisuje moćnu prozu ne samo o svim našim kućama i selidbama, nego i o univerzalnim pitanjima obiteljskih odnosa, ljubavi, gubitaka, ratnih i životnih migracija koje osjećaj pripadnosti uvijek iznova stavljaju na kušnju. Kabil kroz roman nameće naizgled jednostavno pitanje gdje nam je kuća, gdje nam je dom. Je li to tamo gdje živimo ili tamo kamo se rado vraćamo, je li to kuća koju smo sami izabrali za život ili ona u kojoj smo odrastali i koja, pored uspomena, nosi i teret praznine koja ostaje za onima koji su nepovratno otišli. Tu se nameće i pitanje identiteta, onoga što nas oblikuje kao ljude, od etničkog, nacionalnog, pa i religijskog.
Kopajući po sjećanjima otvara i pitanje traume, one ratne, generacijske i vlastite. Iznosi teret izbjeglištva, traume koju nosi svaka nova selidba, napuštanje ne samo jednoga mjesta, nego i ostavljanje iza sebe jednoga dijela života, ali i retraumatizacije koje donosi povratak. “I uvijek se desi taj trenutak kada dođem u Trebinje, prostruji kao duži bljesak kroz tijelo i pamet, najednom prođem kroz tunel sjećanja i izbijem u neočekivanom, ali ipak poznatom predjelu. Ništa nije bilo, sve je isto, mi smo oni od prije, i koliko god da je to očigledno nerazumno, nikako da mine i više puta sam se upitao zašto je tako.
Mi smo ovdje trajno zapetljani u svojim privatnim i društvenim istorijama, nikako da se iskobeljamo iz tih kučina i često nisi više siguran koja je epoha u pitanju. U trenutku se vrijeme spočetka devedesetih godina prošlog vijeka učini kao noćna mora iz koje se nismo probudili. Biće dobro ako bog da, samo da ne budemo morali opet bježati, ponovo se pakovati i rastajati, to bi konja ubilo. Tek što je ona prethodna nostalgija splasnula, nova se kotrlja iza brda, žal za nekadašnjim žalom, osjećaj od kojeg je gorkasto sladunjavo ispod jezika, možda ipak najviše čudno jer su neke stvari prilično jasne”, piše Kabil.
Osim ratnih gubitaka, opisuje i osobne, gubitak roditelja, prvo oca, a zatim i majke, prazninu koja za njima ostaje i naglo shvaćanje vlastite prolaznosti. U njemu se javlja borba između želje da sve ostane po starom i da stisne što više uspomena i prošlosti da ne pobjegnu te želje da krene dalje. To se očituje i kroz dilemu, što s kućom kad mama umre, ostaviti je da trune, ali da je i dalje u obitelji ili je prodati i srušiti, dati joj novi život. “I znam već unaprijed, čim otključam vrata i zakoračim u ovu kuću, dočekaće me praznine, krenuće me grliti, ljubiti, stiskati ledenim rukama i miješaće se glasovi.
Oko mene će hodati i prolaziti dragi ljudi, pričati i smijati se, uprkos tome što znam da su nepovratno otišli i da je sve to u mojoj glavi. A u stvarnosti u međuvremenu u ovu kuću se smrtna tišina uselila, razbaškarila i osvojila prostor. Unutra je hladno, bije studen i pomisliš da je negdje otvoreno, a propuh je iz svemira i ne moraš provjeravati vrata i prozore. Sam život, sa svojim očekivanim i normalnim obratima, zadao je težak udarac ovoj kući, počelo je s tatom kad je on otišao, i moram priznati da nisam očekivao da će biti tako ubojito. A s mamom je već bilo brutalno jasno.”
Na početku, ali i kasnije kroz roman Kabil daje naizgled banalne upute kako se brinuti o kući kad više u njoj ne stanujemo i kako je očuvati, a zapravo kroz tu brigu o kuću, koja je u romanu i simbolična, metaforična i fizička kuća, daje upute za život. Kako se brinuti o onim najbližima i cijeniti vrijeme koje nam je dano, jer na kraju, koliko god se trudili, sve je prolazno, a to često prekasno shvatimo.
