Kultura
283 prikaza

Engleskoj nacionalnoj operi ukinuto javno financiranje

Opera u Dubaiju
REUTERS/Ahmed Jadallah
U Britaniji, netaknutoj ratom, čini se da smo spremni uništiti svoju kulturu i bez vanjske pomoći, piše urednica kulture u Guardianu Charlotte Higgins

Jedna je vijest prije nekoliko dana šokirala ne samo englesku javnost, nego i ljubitelje opere diljem Europe. Umjetničko vijeće Engleske (Arts Council England) objavilo je kako je smanjilo 12,6 milijuna funti godišnje potpore Engleskoj nacionalnoj operi u Londonu. Izrečeno je to tijekom najave trogodišnjeg plana financiranja Umjetničkog vijeća s naglaskom da su odluke usmjerene na premještanje sredstava izvan središnjeg Londona. Umjesto toga, Engleska nacionalna opera dobiti će 17 milijuna funti tijekom tri godine za "razvoj novog poslovnog modela", uz sugestiju da se u što kraćem roku preseli u Manchester. U priopćenju Umjetničkog vijeća Engleske također se kaže da ovaj potez nije samo preraspodjela londonskog proračuna, nego poticanje institucija da ublaže svoje ambicije i manje produkcije postavljaju daleko od velikih gradova. Pri tome citiraju neke od opernih znalaca koji priznaju da se kvaliteta može postići s manje novca. Velika opera mogla bi stajati milijun funti, kaže Michael Volpe, osnivač Opera Holland Park. Ali zapravo bi vas mogla stajati i 750.000 funti i nitko to ne bi primijetio.

Londonska Engleska nacionalna opera uzvratila je odmah priopćenjem u kojem je zapisano: "Protekle četiri godine proveli smo razmišljajući kako bi moderna operna kuća trebala izgledati, razvijajući novu publiku i koncentrirali se na domete i izvan Londona. Bilo da povećavamo raznolikost na pozornici i izvan nje, povećavamo i našu prisutnost na emitiranim i digitalnim platformama briljantnim opernim radom. Naša je opera više puta bila središtem inovacija za cijelu opernu industriju. Imamo strategiju i viziju, a cilj nam je podržati plan i povećanja umjetničke razine reimaginacijom opere za buduće generacije diljem Engleske".

Nakon prvotnog šoka uslijedile su brojne reakcije, pa i polemike. Vodstvo, umjetnici i poštovatelji Engleske nacionalne opere su ogorčeni. Zaboljela ih je izjava da njihova opera nije u dogledno vrijeme pokazala nikakvu ambiciju niti potrebu za razvojem: "To je tema koja se nikad nije spominjala prije ove objave niti ja ni bilo koji drugi kolege iz opere nismo bili o tome prije obaviješteni. Ako podaci postoje, volio bih ih vidjeti - ili su možda prikupljeni tijekom lockdowna posljednjih godina", naglašava jedan od voditelja nacionalne opere i nastavlja: "Nadalje, zašto izdvajati organizaciju koja se u protekle tri godine u potpunosti usredotočila na rast publike i brigu za budućnost s besplatnim ulaznicama za mlađe od 21 godine i znatno sniženim cijenama za mlađe od 35 godina. Od rujna, 6000 ulaznica je traženo putem te mreže. Također se tvrdi u izjavama Umjetničkog vijeća kako se opera treba prilagoditi. Sve se umjetničke forme prilagođavaju i idu u korak s vremenom, zato smo tijekom pandemije izvodili drive-in operu (na parkiralištu) s beatbox izvođačima i breakdancerima. Surađivali smo s Netflixom na stvaranju TikTok opere za 17 milijuna gledatelja. Bizarno je i sugerirati da publika želi samo operu u intimnom okruženju, a ne u velikim dvoranama poput naše u Coliseumu. Postoje organizacije koje to već rade briljantno - Opera izbliza, na primjer, s kojom smo ponosno surađivali u prošlosti. No gdje su podaci koji dokazuju da je to jedino ono što publika želi?".

U Engleskoj nacionalnoj operi još dodaju da je jedino što će moći učiniti, ako se ne promijeni odluka Umjetničkog vijeća i ne pojasni točno što se od njih očekuje, proglasiti zbor, orkestar i tehničke timove suvišnima. Peticiju za spas Engleske nacionalne opere potpisalo je više od 40.000 ljudi, u luku od opernih društava u Ujedinjenom Kraljevstvu i diljem svijeta do političara, od mladih do starih.

Engleska nacionalna opera jedna je od najprestižnijih britanskih insitucija sa sjedištem u londonskom Coliseumu na St. Martin's Laneu. Uz Kraljevsku operu, jedna je od dviju glavnih opernih kuća u Londonu, dok se produkcije Engleske nacionalne opere pjevaju na engleskom jeziku. Njezina povijest započinje u kasnom 19. stoljeću, kad je filantropkinja Emma Cons, za dobrobit lokalnog stanovništva, predstavljala kazališne i operne izvedbe u Old Vicu. Tu su nastali operna i kazališna družina, a kasnije i baletna trupa, koji su se razvili u Englesku nacionalnu operu, Kraljevsko nacionalno kazalište i Kraljevski balet. Opera se iz Old Vica preselila potom u kazalište Sadler's Wells u sjevernom Londonu, gdje će operna družina 1930-ih godina prerasti u stalni ansambl. Tijekom Drugog svjetskog rata kazalište je bilo zatvoreno, a trupa je obilazila britanska mjesta i gradove. Nakon rata operni se ansambl vratio u svoj dom, sve se više razvijao, tako da mu je 1960-ih bilo potrebno veće kazalište. Godine 1968. ansambl se preselio u London Coliseum i 1974. je imenovan Engleskom nacionalnom operom. Tijekom stogodišnje povijesti mnogi su ENO doživljavali kao jednu od mnogih jedinstvenih i izvanrednih priča o uspjehu britanske kulture, čiji je cilj bio približiti operu svima, neprestance iznova privlačeći generacije za generacijama. Novo preseljenje, preko noći u Manchester, sa smanjenom financijskom pomoći, značilo bi posve neizvjesnu budućnost za 300 zaposlenika koji bi u kratkom roku trebali napustiti svoje domove i obitelji kako bi nastavili raditi u gradu udaljenom 352 km od Londona.

Vremena se očito mijenjaju te je tako opstojnost Engleske nacionalne opere ove jeseni dovedena u pitanje. Darren Henley, predstavnik Umjetničkog vijeća Engleske, izjavio je za Guardian: "Ako uzmemo u obzir budućnost opere i klasične glazbe općenito, jasno je da se neke stvari moraju promijeniti. Uvijek će biti mjesta za veliku operu koju trenutačno postavljaju Kraljevska operna kuća, Engleska nacionalna opera, Opera North, Glyndebourne i druge lokalne operne kuća, za nabrijane uvertire, veličanstvene scenografije, uzbudljive refrene i arije koje oduzimaju dah stvarajući neodoljivi, vječni osjećaj strahopoštovanja. No nova generacija publike zamišlja operu i glazbeno kazalište na nove načine: opera na parkiralištima, opera u pubovima, opera na tabletu... Nove ideje mogu se tradicionalistima činiti heretičkima, ali nova razmišljanja pomažu umjetničkoj formi da se ponovno zamisli i ostane uzbudljiva te značajna za buduće generacije publike i umjetnika".

S druge strane, takve izjave izazivaju sablasan. Pod nazivom "Engleska više ne cijeni duboku, čudnu umjetnost opere. i to nas sve čini siromašnijima" urednica kulture u Guardianu, Charlotte Higgins, osuđuje odluku Umjetničkog vijeća: "U Kijevu, predstave u Nacionalnoj operi Ukrajine činovi su hrabrog prkosa protiv ruske invazije. One simboliziraju ono za što se zemlja bori: za život i kulturu. U Britaniji, netaknutoj ratom, čini se da smo spremni uništiti svoju kulturu i bez vanjske pomoći. Vijest da je Engleskoj nacionalnoj operi ukinuto javno financiranje je šokantna, ali ne i iznenađujuća. Početkom ove godine bivša ministrica kulture Nadine Dorries inzistirala je da Umjetničko vijeće Engleske, jedino tijelo za financiranje umjetnosti, Londonu godišnje izdvoji 24 milijuna funti. Ideja je bila redistribuirati sredstva na mjesta navedena u programu torijevaca za napredovanje. Ozbiljnost i iznenadnost ovog rezanja, koje se već nastavilo na iscrpljeni engleski proračun zahvaljujući mjerama štednje Georgea Osbornea, značila je katastrofu za jednu od velikih londonskih umjetničkih organizacija."

No nije samo Engleska nacionalna opera žrtva britanskih proračunskih rezova. I druge su velike operne kuće u toj zemlji također zabilježile smanjenje financiranja, poput Kraljevske opere na Covent Gardenu, čija su godišnja sredstva isplaćivana s računa Umjetničkog vijeća Engleske pala za 10%, Velška nacionalna opera bilježi pad za 34%, a Glyndebourne je zabilježio smanjenje od 50%. Novinar BBC-ja tvrdi kako je godišnja potpora Umjetničkog vijeća Engleskoj nacionalnoj operi u Londonu jednaka više nego dvostrukom prihodu od blagajni ostvarenog u godini prije COVID-a. I time otvara staro pitanje - koliko je država dužna financirati kulturu, odnosno mogu li bez njezine financijske pomoći danas uopće opstati kulturne institucija?

Europske se operne i uopće kazališne kuće pribojavaju sad računa za grijanje i rasvjetu, strahujući istodobno da će se razmjerno upravo tim računima morati smanjivati i programi. Kriza nakon lockdowna koja je uvjetovala tek djelomičan povratak publike u kazališta, ratom i inflacijom samo se produbila. Danas se na Zapadu, a već dulje i na Istoku izdvajaju prioriteti u trošenju mjesečnih plaća, pa teatar tako već dugo nije na prvome mjestu. Poskupljenje životnih troškova kazalište pomiče u neke druge planove i čini ga onim mjestom kojeg se u kriznim vremenima moguće odreći. Jesu li naša kazališta svjesna društvenog konteksta u kojem se nalazimo i pitaju li se nije li možda došlo vrijeme za redifiniranje njihovih pozicija ili se još sredstva troše na skupe opreme predstava i one scenske izglede što već odavno pripadaju nekim drugim, boljim vremenima?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.