Pisac i redatelj Éric Vuillard (52) jedno je od nezaobilaznih imena suvremene francuske književnosti. Godine 2017. osvojio je najprestižniju francusku književnu nagradu, Goncourt, za knjigu “Dnevni red”, koja se nalazi na pola puta između romana i povijesnog eseja. Radi se o satiri stišana tona koja tematizira događaje koji su prethodili Drugom svjetskom ratu, bez sumnje najmračnijem razdoblju 20. stoljeća, dok autor s istančanim smislom za dramatiku usmjerava čitatelja da osvijesti tjelesnost povijesnog trenutka, kako je sve komplicirano i podložno kaosu. U “Dnevnom redu” Vuillard se bavi manipulacijom i pohlepom moćnih ljudi financijskog miljea 30-ih godina prošlog stoljeća, zbog čega je i bio moguć dolazak Nacional-socijalističke stranke na vlast. U Reichstag su bila pozvana 24 najmoćnija krupna kapitalista kako bi donirali novac, a zauzvrat u sljedećim godinama i sami profitirali. Vuillard raskrinkava i danas vrlo moćne kompanije, čija se imena nalaze svuda oko nas, poput Siemensa ili Allianza, i njihovu ulogu u usponu nacizma, kao i to da nikad nisu bile kažnjene za svoje djelovanje. Aneksija Austrije 1938. bila je samo jedan događaj u seriji destrukcije i užasa, no na nju se pisac posebno osvrće, kao i na beskičmenjaštvo ondašnjeg austrijskog vrha. Autor se doima posebno strastvenim kad se radi o povijesti, a njegov novi roman, “Rat siromašnih”, još bez prijevoda na hrvatski, bavi se također velikim povijesnim događajem iz srednjeg vijeka. Vuillard je bio iznenađen kad su ga proglasili dobitnikom Goncourta. Novac koji nagrađeni dobiva nije, međutim, izdašan – samo 10 eura. No nagrada zbog svoje reputacije ipak garantira prodaju od približno 450.000 primjeraka i visoko mjesto na listi najčitanijih naslova godine. S autorom smo razgovarali povodom hrvatskog izdanja “Dnevnog reda”, koji je za nakladu Disput preveo Bojan Lalović.
U romanu ‘Dnevni red’, objavljenom na hrvatskom jeziku, pišete o nacističkoj okupaciji Austrije, tajnim sastancima visokopozicioniranih dužnosnika, pa čak i o nekim grotesknim epizodama koje su se događale iza zatvorenih vrata. Pišete o tome kako su neki događaji koji su prethodili Anschlussu bili nespretno izvedeni. Studirali ste povijest, pišete o povijesti, no možete li reći hoće li se povijest ponoviti i na koji način? Demokracije se doimaju vrlo krhkima. Kako ih možemo sačuvati?
‘Dnevni red’ prikazuje portrete europske elite prilikom nekoliko događaja presudnih za razdoblje između dva rata. Knjiga ne tvrdi da je sva odgovornost samo na političkim ili ekonomskim upravljačima, ali na onima koji upravljaju svakako je velik dio, bolje su informirani, mogu donositi odluke, čak imaju i mandat za to, kao u slučaju Chamberlaina ili Halifaxa. Posrijedi je, dakle, recimo to tako, knjiga o ugađanju, o kompromisu. Naravno, okolnosti su se promijenile, ali evo, u Hrvatskoj je gotovo četvrtina nacionalnog proizvoda koncentrirana u rukama deset posto stanovništva. U regijama Vukovara i Knina nezaposlenost doseže gotovo 50%. Kao i svugdje drugdje, možemo reći da je nejednakost fenomen koji određuje društveni život. A osjećaj da su elite neodgovorne proizlazi iz njihova položaja, iz izdignutosti u kojoj se odvija njihov život. Njihovi interesi po definiciji nisu naši nego su nužno određeni upravo koncentracijom vlasti. Krhkost nekog demokratskog režima prije svega je plod te silne koncentracije bogatstava, donošenja odluka. Sva koncentrirana vlast jest korumpirana vlast, koja donosi svoje odluke u maloj skupini, iza zatvorenih vrata. U ‘Dnevnom redu’, budući da su 24 industrijalca dovoljna da se odluči ekonomska sudbina Njemačke, pa ne treba se čuditi što ulaze u pakt s Hitlerom. Oni gledaju samo svoje interese. Nacistička partija tad je u parlamentu imala samo relativnu većinu, ali od šefova poduzeća, iza zatvorenih vrata, odmah je dobila jednoglasnu podršku.
Suvremeni austrijski pisac Peter Henisch napisao je roman o svome ocu, fotografu u Trećem Reichu, a kad je upitao svoga oca zašto se nije usprotivio tome, kazao je nešto poput: ‘Jednostavno je sad biti pametan, ti nisi bio tamo’. Uznemirujuće je vidjeti fotografije ljudi u Austriji kako pozdravljaju nacističke okupatore. No ima li neke istine u tome što je rekao Henischev otac? Kako možemo biti sigurni da upravo mi ne bismo bili ti ljudi koji pozdravljaju okupatore kao Austrijanci 1938. godine?
Nema sumnje da je izlišno pitati se što bismo učinili u ovo ili ono vrijeme, u ovim ili onim okolnostima, ali zanimljivo je da se, kod naših suvremenika, pitanje uvijek vraća na isti način, u obliku optuživačke sumnje: ‘Možda biste i vi bili nacisti?!’. Zanimljivo je da se pitanje nikad ne sroči u drugom smislu: ‘Možda biste i vi pružili otpor nacizmu?!’. Zapravo ne postoji pitanje bez unaprijed stvorenih mišljenja, ne postoji posve racionalno pitanje. A to pitanje, o tome što bismo činili u istim okolnostima, svodi ljudsku jednakost na njezin najmračniji, najdvojbeniji stupanj. Trebalo bi nas zabrinuti to što je takva tvrdnja u podlozi povelikog broja suvremenih romana.
Objavljuje se velik broj knjiga o Drugom svjetskom ratu. Iako je većina ljudi danas svjesna opačina koje su činili nacisti, vaša knjiga je neka vrsta iznenađenja, zadirete jedan sloj dublje. Negdje ste kazali da je fabricirano sve što znamo o tome ratu prije nego što su došli Amerikanci i Sovjeti. Kako se suočiti s lažima ako ne možete biti posve sigurni što je prava istina? Čemu ste se ovom knjigom željeli suprotstaviti? Percipirate li književnost kao način konfrontacije s nečim?
Jedna od primjena koju si je književnost sve više davala, nastojeći da postane neovisna o moćnicima, jest da nas oslobađa od naših socijalnih iluzija, da nas otrežnjuje. Tako se Gogoljeve ‘Mrtve duše’ suočavaju s ruskim društvom njegova vremena. Cenzura se, uostalom, nije prevarila u tom pogledu. Predsjednik cenzorskog odbora prije svega je zamijetio da je naslov napad na dogmu o vječnosti duše i uvreda religije. No kolege su ga odmah ispravile rekavši da je zapravo riječ o jednostavnoj slici, da knjiga ustvari govori o kmetstvu, koje žestoko kritizira. ‘To je još gore!’. navodno je odvratio predsjednik odbora. Cenzura je ozbiljna institucija, koja ne intervenira bez razloga. Ako se zakačila za Gogoljevu knjigu, to je zbog toga što ona opisuje stanovito licemjerje, stanovit tip laži, stanovit društveni poredak. Književnost nije prije svega djelo na polju fikcije, kao što se često i rado vjeruje, knjizi ‘Mrtve duše’ ne daje moć njezina fikcionalna sastavnica nego, naprotiv, njezina realistična dimenzija. Taj je roman najvjerniji portret sitnog plemstva i ruske birokracije u 19. stoljeću. Režim nije cenzurirao Gogoljevu imaginaciju nego zastrašujući realizam pripovijesti, i upravo se s tim književnost uvijek sučeljava.
Književnost se ponekad doima grotesknom i lažnom ako suviše vjerno imitira život. U prijevodu: život je ponekad toliko nevjerojatniji od književnosti. Na koji način su u vašoj književnosti isprepleteni fikcija, povijest i satira?
Satira zapravo nije samo komična sastavnica nego i način spoznavanja. Pripovijedajući o objedu u Downing Streetu na koji je Chamberlain, engleski premijer, pozvao Ribbentropa, ambasadora Reicha koji je postao ministar vanjskih poslova, oproštajni objed, opisujući taj prizor i rekonstruirajući intrigu, shvatio sam da tu nije bila važna Ribbentropova manipulacija, da u toj epizodi nisu bile važne peripetije objeda nego da je u tom prizoru bilo presudno ono što se ne događa. Trebalo ju je napisati da se to uvidi, trebalo je svemu tome pristupiti s ironijom kako bi se proniknulo da je ključni lik u tom prizoru pasivnost. Chamberlain podržava Ribbentropove brbljarije potpuno neprimjerene trenutku. On šuti. Pušta da se objed otegne u nedogled iako je upravo doznao da se Treći Reich, dok Ribbentrop razglaba i zbija šale, sprema poduzeti vojnu agresiju velikih razmjera, pripojenje Austrije. Chamberlain je svejedno susretljiv prema svojem gostu kao da se ništa ne događa. Ostaje uljudan. Ta pasivnost značajka je njegove društvene klase, ali to je i jedan od središnjih elemenata njegove politike. Ne radi se naprosto o psihološkoj slabosti, o osobnoj značajki, ta je prekomjerna uljudnost svojstvena britanskoj aristokraciji, koja ustvari krije njezinu oholost i prijezir. U biti, mogli bismo reći da se politika popuštanja koju je provodio Chamberlain temelji na stajalištu da je Treći Reich, u konačnici, zanemariv protivnik jer ima osnove za nadu da se s njime može pregovarati, da se s njime može izaći na kraj riječima. Kratko rečeno, mogli bismo transponirati stanovitu društvenu značajku, svojstvenu Chamberlainovu miljeu, na nivo njegove politike te reći da je politika popuštanja prekomjerna uljudnost prema nacistima.
Pokret ‘Black Lives Matter’ donio je vrlo specifičnu klimu u društvo, sa zagovornicima koji se zalažu za uklanjanje svega iz povijesti što ima određenu mrlju, bilo da je rasističkog ili kolonijalnoga karaktera. Kako vi gledate na ponovno ispisivanje povijesti? Karl Renner, kad bismo posebno govorili o Austriji, bio je prvi kancelar nakon rata, no pozdravio je aneksiju Austrije. Rekao je da austrijski antisemitizam nikad nije bio toliko agresivan, iako je u plinskim komorama ubijeno 70.000 austrijskih Židova. No i dalje se ulice zovu po njemu. Treba li njegova prisutnost biti izbrisana iz javne domene? Kako se u ovom trenutku možemo nositi s mračnim aspektima naše povijesti?
U trenutku pada Sovjetskog Saveza nitko se nije srdio zbog rušenja kipova Lenjina, ali srdimo se kad Afroamerikanci obore kip južnjačkoga generala. Nacrti naših ulica, kipovi koji ukrašavaju naše trgove, forma naših građevina, sve to uprizoruje moć, vlast. Normalno je, pravo govoreći i poželjno, da ljude sve više vrijeđaju te mizanscene osmišljene na takav način da su njihova mišljenja i njihovi interesi prezreni.
Još nije prošlo 100 godina od kraja Drugog svjetskog rata. Mislite li da su u ovome periodu nacije sazrele? Daje li Europska unija bilo kakvo jamstvo da može štititi svoje građane? Je li EU uopće toliko jaka da može davati bilo kakve garancije?
Unatoč idealističkoj fasadi, ne mislim da je Europska unija predodređena da bude jamstvo mira. Dugo natezanje između Francuske i Njemačke u vezi s njezinim organima odlučivanja i činjenica da je Njemačka, koja je realističnija i čija je demokratska tradicija sporna, na kraju dala prednost banci u odnosu na parlament, ne čine mi se kao veoma dobar znak.
Vaš posljednji roman, ‘Rat siromašnih’ (‘La guerre des pauvres’), bavi se njemačkim ratom seljaka u srednjem vijeku. Od 100.000 do 300.000 ljudi aristokracija je brutalno ubila. Kad govorimo o povijesti, ali i sadašnjosti, što je to što siromašni ljudi svih vremena imaju zajedničko? Kako aristokracija današnjice tretira siromašne današnjice? Možete li povući paralelu s današnjim vremenima?
Nejednakost nipošto nije tek jedna od društvenih činjenica, ona je društvena činjenica koja strukturira društveni život. Svaka književnost koja se ne upisuje u svijet strukturiran nejednakošću folklorna je književnost. Naravno, vremena se mijenjaju, njemačka feudalnost uvelike je nestala i mase su opismenjene zahvaljujući izvanrednoj emancipacijskoj struji protestantske Reformacije i izuma tiska. Remek-djelo Victora Hugoa ‘Jadnici’ najčitaniji je klasik diljem planeta. Postoje deseci filmskih adaptacija. U svijetu, našem svijetu, u kojem siromašnija polovica čovječanstva posjeduje manje nego 50 najvećih bogataša, činjenica da Hugoova knjiga još dobiva naklonost javnosti pokazuje koliko je nejednakost, unatoč dubokim razlikama, opća pojava koja nadilazi vrijeme. Rat siromašnih nije završio.
Didier Eribon i Édouard Louis pišu o drukčijoj Francuskoj, Francuskoj siromašnih i nezaposlenih, Francuskoj poniženih i ljutitih. Kako se vaša vlada bori sa socijalnim nepravdama? Tko u političkom smislu predstavlja ovaj društveni sloj?
Odavno se nijedna naša vlada ne hvata u koštac sa socijalnim nepravdama. Naprotiv, sve ih zaoštravaju. Treba reći da većina naših ministara dolazi iz privatne sfere i da će se onamo vratiti kako bi iskoristila kontakte koje je uspostavila. Zna se od Montesquieua da svaka vlast ima prirodnu sklonost zloupotrebljavati svoje prerogative dok ne nađe granicu do koje može ići. A jedina granica koju je vlast ikad upoznala jest ulica.
Jedna od glavnih tema vaše knjige je kako su bogate njemačke kompanije davale novac nacističkoj stranci 1933. godine. Krupp je, primjerice, koristio židovsku radnu snagu, a nikad zbog toga nije trpio posljedice. Uznemirujuće je da su mnoge od tih kompanija danas još velike i utjecajne, poput BMW-a, Opela, Allianza ili Siemensa, no da se nikad nisu pokajale za tu epizodu svoje povijesti. Ako je netko vrlo moćan, kako ga privesti pravdi? Vjerujete li u pravdu?
Knjiga doista počinje sastankom 24 najvažnija industrijalca Njemačke s Adolfom Hitlerom 20. veljače 1933. godine. U načelu je potpuno nemoguće znati što je rečeno na takvom okupljanju. Što se tiče poslovnog života, transparentnost je prazna riječ. Ovdje su pak zločini Njemačke bez presedana i Nirnberški proces imali tu posljedicu da su Kruppove zabilješke zaplijenjene i da su provođena ispitivanja. Dakle, raspolažemo obiljem građe, znamo što je rečeno iza kulisa. I to je veoma poučno. U pola sata industrijalci i Hitler utanačili su likvidaciju Vajmarske Republike. Ipak, svrha tog okupljanja na prvi pogled može izgledati bezazleno. Valja financirati izbornu kampanju, za izbore 5. ožujka. Nacistička partija nema ni prebijene pare, pa Hitler traži od industrijalaca njihov doprinos u zamjenu za ekonomsku politiku od koje će, obećava on, itekako imati koristi. Goering im čak obećava da povoda za ponavljanje takve financijske injekcije neće biti u dogledno vrijeme, da je posrijedi trajna investicija te da bez sumnje cijelo stoljeće neće više biti drugih izbora! Industrijalcima to ne smeta, naprotiv, spremno financiraju kampanju nacističke partije isplatom znatnih doprinosa. Oni, međutim, nisu uvjereni nacisti, ne, oni su dobri konzervatori; samo postupaju u skladu sa svojim interesima. To je, na kraju krajeva, normalni cilj svakog financiranja izborne kampanje. Poduzeća i bogati donatori nisu filantropi, oni samo žele postići da njihovi interesi prevladaju. A vrlo neegalitaran način financiranja tih procedura prilično jasno otkriva koji se cilj želi ostvariti.
Dobitnik ste nagrade Goncourt za knjigu ‘Dnevni red’, što vam je donijelo mnogo publiciteta. Kako je knjiga primljena u Francuskoj? Je li to, u svojoj srži, antiratna knjiga? Nakon nezamjenjivih svjedočanstava, uvida u patnje koje su pretrpjeli mnogi, preostaje možda da se, napipavajući, prokrči put kroz uzroke, kroz one koji su odgovorni. Ovo je, dakle, knjiga koja ne pripovijeda rat nego koja upućuje na njega, koja iscrtava njegov okvir. Strašna slika već je naslikana.
