Legendarni balet ‘Orašar’ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu ove je godine ponovno izazvao nevjerojatan interes publike. Sve su izvedbe rasprodane, ispred kazališta su se ponovno mogli vidjeti ogromni redovi, a u samo nekoliko minuta putem interneta je prodano više od 4200 ulaznica. Na stranicama poput Njuškala, gdje su se neki odlučili na preprodaju karata, cijene se kreću od 170 do čak 500 eura, što je samo još jedan dokaz da je uistinu riječ o baletu koji je potpuno očarao hrvatsku javnost, a ove će godine pak oživjeti u potpuno novom ruhu. Publika će, naime, imati priliku uživati u novoj raskošnoj produkciji ‘Orašara’ u verziji koju je oblikovao legendarni baletni umjetnik Rudolf Nurejev, prema koreografiji slavnih baletnih majstora Mariusa Petipaa i Lava Ivanova. Nevjerojatna baletna vještina i dramatična životna priča učinili su Nurejeva jednom od najinteresantnijih figura 20. stoljeća, a svoju verziju ‘Orašara’ prvi je puta postavio 1967. godine u Švedskom kraljevskom baletu te se ona do danas smatra jednom od najtežih i najambicioznijih na svijetu.
POGLEDAJTE VELIKU GALERIJU:
“Ovaj je balet stvoren za kazališta kao što su Pariška opera ili La Scala u Milanu tako da je riječ o velikoj produkciji koja uključuje puno plesača i zahtijeva visoku razinu tehničke vještine. Plesovi poput ‘Pahuljica’ ili ‘Valcera cvijeća’ moćni su zato što uključuju tako puno plesača koji plešu kao da su solisti. Nadalje, u ovoj je verziji važno sudjelovanje djece iz baletne škole, oni su protagonisti u jednakoj mjeri kao i odrasli te je i za njih to veliki izazov. Ali ono što ovu verziju čini posebno jest dramaturgija. Postoji snažan fokus na Klarin san, ono što se dogodi u prvom činu kasnije se odražava u drugom te se magično transformira. Nurejev je htio spojiti lik Drosselmeyera i lik princa upravo kako bi naglasio tranziciju između stvarnosti i sna”, rekao nam je Massimiliano Volpini, ravnatelj Baleta HNK u Zagrebu.
Riječ je o verziji koja je vrlo zahtjevna za sve plesače i koja, kako nam je ispričao gospodin Volpini, u sebi ne sadrži jednostavne uloge te zbog toga predstavlja veliki izazov za plesače, koji pripremama za predstavu svejedno pristupaju odgovorno i s entuzijazmom:
“Nurejevljeva verzija vrlo je zahtjevna za plesače, u njoj ne postoje jednostavne uloge. Svi, od prvaka baleta do djece, moraju naporno raditi i dati najbolje od sebe da izvedu ovaj balet kako treba. Plesači se s ovim izazovom suočavaju s velikom odgovornošću, ali također i s entuzijazmom. Iz dana u dan gledamo ih kako rastu i kako se sve više udubljuju u svoje uloge. Nakon ove 21 izvedbe Orašara, baletni će ansambl sigurno biti jači, odlučniji i samopouzdaniji nego ikad, a publika će vidjeti predivnu izvedbu koja je produkcijski na vrlo visokoj razini i apsolutno prvorazredni baletni ansambl.”
Nova verzija ‘Orašara’ podrazumijeva ne samo novu koreografiju nego i novu scenografiju i nove, drugačije kostime, o čemu smo razgovarali s dizajnerom Jeromeom Kaplanom, koji je inspiraciju za novu pozornicu pronašao u bidermajerskom stilu iz 19. stoljeća.
“Kao inspiracija za ovog Nurejevljeva ‘Orašara’ poslužilo mi je stilsko razdoblje bidermajer za dizajn Kuće te tehnika quilling za Klarin san. Zašto baš bidermajer? Zato što to razdoblje počinje otprilike u vremenu kada je Hoffman objavio svoju izvornu priču, ali također i zato što je to u tom stilu i sam Nurejev originalno postavio svojeg ‘Orašara’ u Stockholmu i Londonu. Tako da je ovo bio povratak korijenima, ali uz zadržavanje germanske kulture i frojdovskih elemenata, koji su vrlo važni u najnovijim verzijama u Parizu ili Beču. Za Klarin san istražio sam tehniku quilling, tehniku savijanja papira koja je bila vrlo moderna u 18. i 19. stoljeću, posebno za izradu predmeta od religijskog značaja, a odabrao sam je zato što mi je bilo bitno pronaći estetiku koja će biti specifična za cijeli drugi čin i koja će biti u kontrastu sa stvarnošću Badnjaka”, rekao nam je Jerome.
Dizajn scenografije i kostima dugotrajan je proces koji počinje s prikupljanjem materijala, a zatim slijede izrada nacrta, odabir tkanine i isprobavanja koja je potrebno nadgledati. Opisujući nam čitav taj proces, Jerome je naglasio kako mu je najveći izazov predstavljala izrada kostima za Pahuljice, za koje je također odabrao quilling tehniku:
“Proces dizajniranja za ovakvu produkciju uvijek je dugotrajan. Najprije sam prikupio puno dokumentacije o bidermajerskom stilu s početka 19. stoljeća kako bi napravio nacrt i kolaž za svaki lik. Zatim sam napravio 87 originalnih nacrta kostima i odabirao tkanine, jednu po jednu. Nakon toga slijede isprobavanja koja moram nadgledati i na kojima moram dati svoj komentar ili korekciju. Možda bih kao najizazovnije izdvojio Pahuljice, za čije sam se kostime također koristio quilling tehnikom. Pahuljice su plesačice, što je samo po sebi pomalo nadrealistički i zato mi je bilo jako važno pronaći vizualno snažnu i vilinski dekorativnu ideju, što sam i nastojao napraviti.”
O pripremama za ovogodišnjeg ‘Orašara’ razgovarali smo i s Ivom Vitić Gameiro, nacionalnom prvakinjom baleta, koja će u ovogodišnjoj verziji ‘Orašara’ nastupiti u ulozi Klare, a njezin će suprug Guilherme Gameiro Alves, također nacionalni prvak baleta, nastupiti u ulozi Princa.
Ona je u razgovoru također naglasila kako je riječ o izuzetno zahtjevnoj koreografiji, no kako ona predstavlja dodatni poticaj i dodatnu motivaciju za čitav ansambl.
“Ovo je baš specifično dosta teška izvedba. Poznato je da su Nurejevljevi baleti jako teški jer je on jedini zapravo to mogao izvesti tako kako je i zamislio. To je velik izazov, ali moj neki osjećaj je da su jako plesni svi ti dueti Princa i Klare i meni se jako sviđaju. Oni jesu teški, teška je zapravo cijela koreografija, od ansambla do prvog solista, ali mislim da nam je to još veći poticaj za dalje i nekako još veća motivacija da to izvedemo što je moguće bolje”, kaže nam Iva Vitić Gameiro.
Iako je riječ o svima dobro poznatom baletu, Nurejevljeva verzija ‘Orašara’ potpuno se razlikuje od onih ranije postavljenih u Hrvatskom narodnom kazalištu, a također obilježava i prvi put da se u nekom hrvatskom kazalištu postavlja njegov balet.
“Mislim da je dobro što nam je postavljena ta stepenica, imamo pomlađeni ansambl, jako puno mladih kolega i mislim da je zapravo sada vrijeme da to izvedemo. Kao što sam rekla, to je izazov za sve i mislim da bi se publici stvarno mogla svidjeti ova verzija. Ona je drugačija od verzije koju smo već imali, sve je drugačije, od kostima, od koreografije, ima puno detalja i ti njegovi koraci zapravo su jako specifični, ali mislim da stvarno možemo biti sretni što smo uspjeli dobiti priliku da kod nas u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, prvi puta radimo njegov balet i da se uhvatimo s tim u koštac. Ovo je jako bogata izvedba i ima jako puno koraka, mi zapravo na svaku notu imamo po tri koraka. Ima jako puno masovnih scena, tipa ‘Valcer cvijeća’ i ‘Pahuljice’, puno je ansambla na sceni, što djeluje jako moćno i jako snažno. Stvarno mislim da se svi, od prvog do zadnjeg plesača, stvarno trude i da svi uživaju u tim novim izazovima”, rekla nam je Iva Vitić Gameiro, naglašavajući specifičnost Nurejevljeve verzije u odnosu na one prethodne.
Naravno, u svakoj koreografiji postoje određeni trenutci koji na plesače ostave poseban dojam i koji im posebno prirastu srcu, a Iva Vitić Gameiro izdvojila je dva takva trenutka u Nurejevljevu ‘Orašaru’:
“Dva su momenta koja bih izdvojila. Prva scena koja mi je jedna od dražih jest duet Princa i Klare na početku drugog čina. U prijašnjim verzijama tu nije bilo nikakvog dueta, bio je ansambl, tako da je to nešto novo. Jako je dugi duet i predivan je, jako je plesan. I naravno, apsolutno najdraža scena oduvijek mi je scena završnog pas de deuxa koja sadrži meni osobno jednu od najljepših muzika u Orašaru. Naravno, izazov je jer ima novih koraka koji su drugačiji, ali meni su svejedno vrlo lijepi.”
Zbog nevjerojatnog interesa publike ‘Orašar’ je tijekom godina postao baletni fenomen, ali isto tako i simbol Božića i božićne čarolije na sceni. Na pitanje što za nju predstavlja ‘Orašar’, Iva Vitić Gameiro nam odgovara:
“’Orašar’ zapravo predstavlja nekako i moje početke jer smo svi mi, kada smo krenuli u baletnu školu, počeli upravo s ‘Orašarom’, to nam je uvijek bila prva predstava.
Plesali smo mišiće, djevojčice, vojnike tako da me to nekako veže uz djetinjstvo i uz moje početke i, naravno, uvijek je veliko zadovoljstvo vidjeti da publika voli balet. Naše su karte uvijek rasprodane, ne samo za ‘Orašara’ nego i za sve ostale predstave, te čak i mi plesači jedva dođemo do karata tako da mi je veliko zadovoljstvo vidjeti da publika uživa i da se uvijek traži karta više.”
Život Rudolfa Nurejeva
Zahtjevnost Nurejevljeve verzije ‘Orašara’ rezultat je zapravo njegove vlastite vještine i talenta koji su ga učinili jednim od najvećih baletana svih vremena. Rođen 17. ožujka 1938. godine u vlaku na Transsibirskoj željeznici, Rudolf Nurejev djetinjstvo je proveo u uralskoj republici Baškiriji u izuzetno lošim uvjetima, no već u školi počeo je pokazivati interes i talent za ples, a 1955. godine uspio je upisati prestižnu Akademiju Vaganova u Lenjingradu. Njegova je vještina tamo vrlo brzo bila primijećena te se isticalo kako ima “nevjerojatan osjećaj za tijelo i pozu”, no opisivalo ga se i kao svadljivog i nervoznog. Već 1958. godine postao je dio ansambla u Teatru Kirov, gdje je stekao brojne obožavatelje i gdje je ostao sve do turneje 1961. godine.
Turneja najboljeg baletnog ansambla na svijetu tijekom Hladnog rata za Sovjetski Savez označavala je priliku da pred zapadnom publikom pokažu još jedan aspekt svoje nadmoći. S obzirom na to da Nurejeva nikako nisu mogli ostaviti u Rusiji, tijekom čitavog boravka u Parizu morao je biti pod najstrožim nadzorom. Ipak, ni to ga nije spriječilo da večeri provodi u društvu francuskih plesača, čime je izazvao veliku paniku i bijes kod političkih agenata koji su pratili turneju. Kada se ostatak ansambla u zračnoj luci Le Bourget spremao otputovati u London i nastaviti turneju, Rudiku su jednostavno dali kartu za Moskvu rekavši mu da im je potreban tamo na jednoj gala večeri. Svjestan da mu, ako se vrati u Moskvu, više nikada neće dopustiti da napusti SSSR, Rudik je u zračnoj luci dotrčao do policije i na engleskom uzviknuo: “Želim ostati i biti slobodan!”. Istog trenutka dobio je azil u Francuskoj.
Njegov prebjeg bio je veliki udarac za sovjetske vlasti koje su činile sve kako bi ocrnile “izdajnika države”, a u njegovoj odsutnosti osudili su ga i na zatvorsku kaznu. Nekoliko mjeseci proveo je u Francuskoj, a zatim je otišao u Dansku zajedno s koreografom Erikom Bruhnom. Vrlo brzo čitav je svijet shvatio kako je stvarno riječ o nevjerojatnom i iznimno talentiranom plesaču. Opisivali su ga kao virtuoza s ukusom, kao plesača koji u sebi nosi tradiciju i magiju ruskog baletnog svijeta. Bio je gostujuća zvijezda Kraljevskog baleta u Covent Gardenu, a 1983. godine postao je ravnatelj baleta u kazalištu Paris Opera Ballet.
Njegov slavni plesački život bio je vrlo usko isprepleten s njegovim burnim privatnim životom, osobito s njegovim ljubavnim vezama koje su ga pratile još od mladih dana. Izgubio je nevinost sa Ksenijom Jurgenson, suprugom svojeg učitelja koja je bila 25 godina starija od njega, a nakon toga bio je u vezi s kubanskom plesačicom Menijom Martinez i, navodno, Lee Radziwill, sestrom Jackie Kennedy. Ipak, njegova prva ozbiljna veza bila je s muškarcem, ranije spomenutim Erikom Bruhnom, koji je bio deset godina stariji od njega i s kojim ga je povezala nevjerojatna strast prema umjetnosti te je upravo na njegov zahtjev Nurejev prvi puta postavio svoju verziju ‘Orašara’. Nakon što su se razišli, Nurejevljeva reputacija vrlo je brzo od problematične prešla u kategoriju promiskuitetne – brojni njegovi partneri istaknuli su kako je zanimao samo seks u mehaničkom smislu, bez emocija, te kako su oni za njega bili samo “dodatak” njegovoj karijeri. Samo godinu dana nakon što je postao ravnatelj pariškog baleta otkrio je da je HIV pozitivan, no dijagnozu je držao u tajnosti sve do svoje smrti i ona nije utjecala na njegov rad, kao ni na njegove seksualne navike.
Od svih njegovih poslovnih i privatnih veza, najveća je enigma bilo i ostalo njegovo partnerstvo s engleskom balerinom Margot Fonteyn, koja je bila 19 godina starija od Nurejeva i koja je, kako tvrde brojni njihovi poznanici, bila jedina koja ga je mogla kontrolirati. Njih dvoje zajedno su nastupali u brojnim produkcijama, a Sir Frederick Ashton opisao ih je kao “najuzbudljivije plesne partnere na svijetu” te rekao kako su stvoreni da rade zajedno. Tijekom njihove zajedničke karijere postojao je čitav niz glasina o tome kakva je zapravo priroda njihovog partnerstva, no oni ih nikada nisu potvrdili niti opovrgnuli iako je kemija među njima bila i više nego očita, kako na pozornici, tako i iza nje.
Dozvolu za povratak u SSSR Nurejev je dobio tek 1989. godine te je tada ponovno nastupio u Teatru Kirov, a posjetio je i majku. Nedugo nakon toga njegova bolest uzela je maha te je 6. siječnja 1993. godine preminuo u jednoj pariškoj bolnici. Pokopan je na ruskom groblju Sainte-Genevieve-des-Bois u okolici Pariza. Rudikovo nevjerojatno baletno umijeće, njegova karizma i njegova potpuna posvećenost umjetnosti učinili su ga jednom od najvećih baletnih zvijezda svih vremena, a svojim je nastupima oduševljavao publiku i kritičare diljem svijeta. Njegove koreografije ostale su zapamćene kao one koje zahtijevaju najveću razinu vještine i preciznosti, a upravo je to ono što će ove sezone demonstrirati i ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u premijernoj izvedbi ‘Orašara’ prema verziji ovog vrhunskog baletnog umjetnika koji je tijekom godina uistinu zaradio legendarni status.
