Zbirka priča, odnosno roman “Winesburg, Ohio” američkog pisca Sherwooda Andersona pojavila se u hrvatskom prijevodu gotovo cijelo stoljeće nakon što je izvorno objavljena u SAD-u. Knjigu je, u prijevodu Vjere Balen Heidl, objavio koprivnički Šareni dućan 2012. godine, dok je knjiga izvorno objavljena još davne 1919. godine, iste godine, što je zanimljivo, kad je Ivo Andrić objavio svoju novelu “Put Alije Đerzeleza”. Obje ove knjige bile su svojevrsna prekretnica, knjige koje su ostavile duboki trag u svom književnom okruženju.
Radi se o 22 priče koje povezuje mjesto radnje, fiktivni gradić Winesburg u američkoj saveznoj državi Ohio, koji broji 1800 stanovnika, i pripovjedač, mladi novinar George Willard, kojemu gotovo svi likovi iz zbirke spremno povjeravaju svoje tajne. Većina kritičara je u liku Georgea Willarda “prepoznala” samoga Sherwooda Andersona u adolescentskoj dobi, dok su u Winesburgu “prepoznali” gradić Clyde, također u državi Ohio, u kojemu je Anderson odrastao. Međutim, Anderson je sve ovo uporno negirao, kao što je negirao bilo kakve književne utjecaje. Većina kritičara navodila je Dostojevskog i Čehova kao pisce koji su presudno utjecali na Andersona. On je, međutim, tvrdoglavo tvrdio kako prethodno uopće nije čitao ovu dvojicu pisaca, što zvuči pomalo nevjerojatno, jer su utjecaji ove dvojice pisaca vidljivi gotovo na svakoj stranici ove knjige.
Dugo se vodila rasprava o formi “Winesburg, Ohija”: radi li se o romanu ili zbirci priča. Bez obzira na to što je većina tadašnjih književnih kritičara ovu knjigu okarakterizirala kao zbirku priča, “Winesburg, Ohio” je u anketi Modern Librarya iz 1998. godine uvršten na listu sto najboljih romana 20. stoljeća, i to na 24. mjesto. Kako se, onda, moglo dogoditi da jedna ovakva knjiga bude u Hrvatskoj objavljena s tolikim zakašnjenjem? I da prethodno nije bila objavljena ni na jednom od ovdašnjih jezika? Njenom objavljivanju u Hrvatskoj prethodio je intervju velikog izraelskog pisca Amosa Oza koji je, kad je gostovao u Zagrebu 2011. godine, izjavio kako mu je Andersonov “Winesburg, Ohio” bio prekretnica u književnom radu. “Kad sam je pročitao, odjednom sam shvatio da sve, ali apsolutno sve, može biti važno”, izjavio je Oz. Sličnu tvrdnju Oz je izrekao i u svojoj autopoetičkoj knjizi “Što čini jabuku?”, koja je objavljena nedavno, napisavši kako mu je ta knjiga, uz “Zločin i kaznu” F. M. Dostojevskog, “promijenila život”. O Andersonu su na sličan način govorili još neki veliki pisci, i to gotovo stoljeće ranije, poput Ernesta Hemingwaya, Williama Faulknera, Johna Steinbecka, Henryja Millera, a nešto kasnije i pisci poput Raya Bradburyja i Charlesa Bukowskog. “Sherwood Anderson je mnogo bolji pisac od Hemingwaya, Faulknera, Steinbecka... i čitave te jebene gomile”, izjavio je jednom osebujni Bukowski. Među 17 knjiga koje su ga impresionirale, Ernest Hemingway, koji je bio poznat kao strastveni čitatelj, svrstao je i “Winesburg, Ohio”, zajedno s djelima Thomasa Manna, Jamesa Joycea, Williama Butlera Yeatsa, Gustava Flauberta, Stendhala, Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva i Marka Twaina. “Sve dobre knjige su slične u jednoj stvari - završite čitanje do kraja, čini vam se da se sve to dogodilo”, izjavio je tom prilikom Hemingway. Zbog utjecaja koji je izvršio na druge pisce, kritičari su najpoznatije Andersonovo djelo nazvali “knjigom za pisce”. Zanimljivo je i to kako ova knjiga kod čitatelja nije prošla ni izbliza toliko dobro kao kod kritičara i većine pisaca koji su je pročitali. Desetak godina nakon objavljivanja, “Winesburg, Ohio” pao je u zaborav.
“Winesburg, Ohio” je ponajprije knjiga o osamljenosti, o živopisnim i neobičnim pojedincima koji Willardu povjeravaju svoje najdublje porive i frustracije. U svakoj od 22 priče riječ je uglavnom o jednoj osobi, što je u “Sadržaju” i naglašeno: “Ruke - o Wingu Biddlebaumu”, na primjer. Izuzetak je prva, uvodna priča “Knjiga o grotesknome” i priča “Pobožnost”, sastavljena iz četiri dijela, od kojih svaki govori o jednom drugom liku. Svi su protagonisti čudaci, fanatici, redom su razočarani i rezignirani, i svi su krajnje osamljeni ljudi, razdirani frustracijama. Anderson ovaj dojam pojačava na jednostavan i efektan način: većina priča odvija se noću, kad se navedeni osjećaji podsvjesno pojačavaju, često do nesnošljivosti. Briljantni književni “Facebook” nastao desetljećima prije Facebooka, rekli bismo.
“Želim te ispuniti mržnjom i prezirom tako da budeš nadmoćno biće”, kaže mladom reporteru Winesburg Eaglea, Georgeu Willardu (Sherwoodu Andersonu), doktor Percival u priči “Filozof”. Percival, kao i većina drugih likova, vidi u Willardu budućeg pisca, i na neki način kao da očajnički želi na taj način “ući u vječnost”. Tako doktor Percival moli Willarda da napiše knjigu po njegovoj zamisli koju on nikad neće uspjeti napisati: “Zamisao je vrlo jednostavna, tako jednostavna da bi je ti mogao zaboraviti, ne budeš li pažljiv. Ona glasi da su svi na svijetu Isus Krist i da su razapeti na križ. To želim reći”. Zanimljivo je da “Winesburg, Ohio” funkcionira i u ovom ključu, da su svi likovi iz priča unaprijed osuđeni na poraz, da su, iako toga nisu svjesni, “razapeti na križ”. Svi ti pojedinci nisu sposobni izraziti svoje frustracije ili opsesije, što je također važna tema ove knjige, što je u principu i pretvara u “knjigu za pisce”. Cijelu stvar kompleksnijim čini provincijalno, ruralno okruženje sa svojim krutim običajima koji su uglavnom u proturječju sa željama i navikama tih posebnih pojedinaca. Na sličan način razmišlja i George Willard, ali jedini on za razliku od njih na vrijeme to shvati i smogne snage otići iz Winesburga, što se i događa u posljednjoj priči iz zbirke “Odlazak - o Georgeu Willardu”. S ovim u vezi zanimljivo je i to da se radnja većine knjiga koje čine kanon američke književnosti odvija u sličnom, ruralnom, provincijalnom ambijentu, od Hemingwaya i njegovih priča, Faulknera, Harper Lee, Carvera pa do Cormaca McCarthyja. Kao da provincijalni, ruralni ambijent razgolićuje ljudske sudbine na jedan poseban, ekstreman način, onako kako to Anderson čini uvođenjem noćne atmosfere u svoje priče, što pomalo podsjeća, da upotrijebim jednu banalnu usporedbu, na medicinske tekstove pod opterećenjem, kad se otkrivaju i najskrivenije “bolesti”, kako društva, tako i pojedinca. Upravo zbog ovoga, zbog naglaska na psihološkom portretiranju likova, “Winesburg, Ohio” smatra se jednim od najranijih djela modernističke književnosti, gdje se iza fasade “nevažnog”, kako je to okarakterizirao Amos Oz, skrivaju duboke psihopatološke traume.
Stilski, Andersonov “Winesburg, Ohio” nije ni izbliza na razini psihološkog profiliranja likova koje je, bez pretjerivanja, usporedivo s onim F. M. Dostojevskog.
Primjerice, rane priče Ernesta Hemingwaya, koje su nastale pod izravnim utjecajem Sherwooda Andersona, spadaju, po mojemu mišljenju, u stilističke vrhunce svjetske književnosti uopće, a da je Hemingway pritom uspio sačuvati sve ono po čemu je Anderson bio prepoznatljiv i nenadmašan. Pisac, koji se po mojemu mišljenju najviše približio Andersonu u ovom segmentu, a pretpostavljam da je to rezultat utjecaja “Winesburg, Ohija”, je Francis Scott Fitzgerald, autor jednog od najkompleksnijih likova svjetske književnosti uopće, Jaya Gatsbyja. Stječe se dojam da je Gatsby pobjegao iz Andersonove proze u onu Fitzgeraldovu. A slično bi se moglo reći i za priče ovoga pisca, nepravedno podcijenjene u odnosu na njegove romane. Sherwood Anderson nam, dakle, u ovoj jedinstvenoj knjizi prikazuje 25 jedinstvenih karaktera, od kojih nijedan ne nalikuje na drugi, svaki od njih je neponovljiv i zaseban svijet, tako da je teško iz ove zbirke izdvojiti najbolju, jer je svaka od njih, apsolutno svaka, istinsko remek-djelo. Ukratko, jedna od onih rijetkih knjiga koju bi svaki pisac morao neizostavno pročitati.
U priči “Učiteljica”, mlada učiteljica Kate Swift na jednome mjestu govori budućem piscu, što je ujedno i najbolji uvid u Andersonovu književnu strategiju: “Ako namjeravaš postati pisac, morat ćeš prestati olako baratati riječima. (...) Ne smiješ samo tako tratiti riječi na tričarije. Trebaš zapravo saznati što ljudi misle, a ne ono što govore”.
