Gdje se broje Srbi i vrbe ni Diana Budisavljević ne pomaže

Nakon trijumfa na Pulskom filmskom festivalu, “Dnevnik Diane Budisavljević” krenuo je u, kako se to kaže, redovitu kino distribuciju. Početak stvarnog života filma redateljice Dane Budisavljević označen je zagrebačkom premijerom u Lisinskom, gdje je, bilježe kroničari, nakon odjavne špice plafon poskakivao od gromoglasnog aplauza oduševljene publike. 

Tako će, decibel-dva gore-dolje biti svugdje gdje će se gledateljima i gledateljicama nakloniti autorica i njezini glumci i glumice. Mjerit će se, dakle, u sljedećim tjednima aplauzi u velikim i malim kinima u koje se neće odlaziti kao u partizane 1941., ali se iz njih hoće vraćati kao poslije dobivenih bitaka.

Antifašistkinja Life Ustaše su je mrzile, a ni Juga ni Hrvatska nisu je voljeli

“Dnevnik Diane Budisavljević” vjerojatno neće oboriti rekorde Vinka Brešana i dostići Hribarovu adaptaciju romana Ante Tomića “Što je muškarac bez brkova”, ali hoće, sasvim sigurno, imati respektabilnu gledanost za ovdašnje i nešto šire prilike. 

U pristojnim društvima u kojima povijest nije nepredvidiva, jedna crno-bijela drama ovakve kvalitete bila bi obožavana od kritike, mažena od festivalskih žirija i hvaljena od one publike koja inače ne gleda filmove s helikopterom u glavnoj ulozi.

U današnjoj Hrvatskoj je film Dane Budisavljević čak i to, dakle film, ali i štošta drugo: uz ostalo i podsjećanje na ženu koja je cijeli Drugi svjetski rat mogla slušati klasičnu glazbu, čitati lijepu književnost i gledati svoja posla. No nije, kao što nije dobila zaslužena priznanja u zemlji koja je - o, kako li to zvuči kao raport iz sadašnjosti - lakše podnosila čobane s epoletama, nego dame sa zaslugama za vječnost.

“Dnevniku Diane Budisavljević” neće se, da to utvrdimo, dogoditi ono što se inače događa većini domaćih filmova: da igra nekoliko dana, da sa svečanom premijerom dostigne magičnih tisuću gledatelja i kroz kina prođe kao da ga nije ni bilo. I neće se, također, o ovom djelu šutjeti kao što se šuti o onim filmovima čiji autori mogu formirati ekipu od 120 članova, ali nikako ne mogu naći 120 ljudi koji ih neće slagati dok im kao od srca, a zapravo preko neke stvari, čestitaju poslije premijere. Neće se, međutim, o “Dnevniku” ni govoriti kako bi trebalo i moralo. 

Luka Stanzl (PIXSELL)

Za cijenjeno (malo)građanstvo je i ovo što Dana Budisavljević radi ravno jurišu na nacističke bunkere u ranu jesen jedne jako davne godine, dok je rizik kojem se izložila Diana Budisavljević nešto o čemu se ne razmišlja, nego se i ono glasno aplaudiranje prešućuje u razgovoru o jučerašnjem odlasku u kino. 

Nekih tri sata, koliko već treba da se stigne do prve dvorane, nađe parking, kupe kokice, dlanove upali aplaudiranjem te poslije ode na kriglu piva i čašicu mudrovanja, poslužit će silnom, tihom svijetu, kao amortizer savjesti i naknada za svakodnevno uzmicanje pred onim što u tuđem koraku natrag nalaze motiv da zatraže isti takav dvokorak. I da, dobro im ide - ovim potonjim: oduševljena publika “Dnevnika” uvijek je spremna između svojega stava i suda okoline izabrati manji rizik i veće zlo. 

Priroda mržnje Life ''Hrvati i Srbi se mrze jer su slični''

Zlatne arene iz Pule, bučno divljenje iz Zagreba i očekivana, pristojna gledanost “Dnevnika” u drugim gradovima, o hrvatskom društvu ne govore baš ništa, kao što ni film Dane Budisavljević nije nikakav test za zajednicu tihih ljudi koji uporno pokazuju da uvijek mogu biti još tiši i još uklopljeniji u nove odnose u kojima galama društvenog taloga određuje mjeru prihvatljivog javnog djelovanja.

Da umjetnost, bilo koja, od apstraktnog slikarstva do realistične proze, može mijenjati svijet, već bi ga učinila boljim mjestom. Neće, dakle, ni “Dnevnik Diane Budisavljević” ništa pokrenuti i izmijeniti u zemlji u kojoj je Miroslav Škoro ozbiljan predsjednički kandidat, ustaški pozdrav prihvatljiv osim u iznimnim situacijama, a brojenje Srba i vrba dio izvanrednih zadataka predsjednica nekakvih manjinskih odbora. 

Sve što možda netko očekuje od ovoga filma, može učiniti samo on, taj netko, nikako djelo jedne jako talentirane i angažirane redateljice čija oduševljena publika već dan nakon kina nastavlja živjeti pazeći da se, slučajno, nekome ne zamjeri.

Fini ljudi koji djecu šalju na vjeronauk zato da ih ne izdvajaju, svi oni što ateizam kriju dok javno slave vjerske praznike koji im znače koliko i dan oslobođenja Pekinga, ilegalni kritičari zbilje i njezini transparentni ignoranti, ma sva ta masa što, je li, gleda svoja posla, iz kina i s projekcija “Dnevnika” neće izaći kao druge osobe. 

Diana Budisavljević Kultura Sa svakim spašenim djetetom zaje**** je i NDH i Pavelića

Upravo u tome i jeste veliki problem: dok slušaju lupanje tuđih dlanova povećavajući je svojima, osjetit će da nisu ni sami niti da su malobrojni i time se zadovoljiti. Poslije će još malo pričati o filmu, pa doma i u krevet, jer treba ujutru koncentriran na posao, da se slučajno krivom uhu ne kaže ništa što može pokvariti masku za vanjsku upotrebu i možda, samo možda, izazvati neku neželjenu reakciju. 

U zajednici u kojoj se bunt svodi na pljesak, teško da je moguća još jedna Dana Budisavljević. Diana još manje. No to što nema rasnih zakona, ne znači da ne treba i njezina karaktera, kako u kinu, tako i u životu.