Gdje se kupuju nježnosti: zagrljajem protiv udaraca

Na garderobi nikoga nema. Djevojka koja nudi knjigu predstave kaže nam da su to protuepidemijske mjere. Zabranjeno im je dodirivati tuđe stvari, pa možemo sami objesiti svoje kapute, ako ih želimo vješati. Ali oko nas je, u gledalištu, toliko slobodnog prostora, toliko pustoši, da će svakako tamo biti dovoljno mjesta i za kapute. No ovaj detalj, koji nije zamišljen da bude dio predstave, kao da već u njoj postoji. Kao da je Monika Herceg napisala ili, bolje rečeno, kao da je redatelj Rene Medvešek režirao da garderobijerki, u pravilu mladih i lijepih studentesa, večeras tu ne smije biti, jer je ovo priča u kojoj je zabranjeno dodirivati tuđe stvari, zalaziti nježno u tuđu intimu, grliti druge, razmjenjivati s njima dah. I sve što se zbivalo u posljednjih godinu dana, ili otkako je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu raspisalo natječaj za suvremeni dramski tekst, i otkako je zatim Monika Herceg napisala svoju ispovjednu poemu “Gdje se kupuju nježnosti”, kao da je išlo za tim da nadopiše njezin tekst, da ga nadogradi, obrazloži i nadopuni u prostoru i u vremenu, kako u onom što mu je prethodilo, tako i u onom što se tek ima zbiti. Opća prohibicija zagrljaja, koja je nastupila s epidemijom, suprotstavljena je očajničkoj žudnji za zagrljajima, koja je središnji emocionalni motiv Monikine dramske poeme. S tim da toj žudnji prethodi cijela priča. Potres na Baniji, koji se zbiva dva tjedna prije premijere, ne samo da zadesi neimenovani zavičaj glavne junakinje, nego je čin kojim će životna zbilja izravno intervenirati u zbilju njezine drame. Ovo što gledamo događa se tamo, u okolici Gline i Petrinje, za godina koje potresu prethode, ali kad se u životu, kao i u ovoj drami, pripremalo sve ono što se upravo ima zbiti. Pritom, da je u predstavi sve moglo biti savršeno, onako kako nikad ni u jednoj predstavi ne može biti, premijera se ne bi igrala u žutoj i pozlaćenoj, štukaturnoj kutiji za torte Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, makar i pod jezovitim protuepidemijskim pravilima, gdje garderobijerke strepe od dodira mrtvih kaputa, nego bi se predstava odvila na Baniji, u prostorima neke napuštene sisačke ili petrinjske tvornice, u hladnoći i teškom dimu vlažne bukovine.