Generacija devedesetih je novi glas Hrvatske drame

Kad je Jasen Boko u predgovoru antologije “Nova hrvatska drama” zaključio da nas nakon devedesetih očekuje novo, ali ne možda i bitno drukčije vrijeme, nije ni slutio koliko će se zapravo sam položaj dramskog pisca iz temelja promijeniti upravo zbog tog novog vremena koje će sve veću pozornost dati autorskom kazalištu, dramatizaciji proze i žanrovskome miješanju. Pisac će na razmeđi generacija sve manje biti u nekadašnjoj poziciji promatrača, dok će sve više, dolaskom generacija obilježenih širokopojasnim internetom, nastupati iz pozicije žrtve. Ako je “Zagrebački pentagram” (2009.) u režiji Paola Magellija bio čvrsti, pomalo mračni glas Filipa Šovagovića, Igora Rajkija, Nine Mitrović, Damira Karakaša i Ivana Vidića – onda se očekivano postavlja pitanje koji je to novi put i koji su to novi glasovi generacije rođene upravo u devedesetim godinama, kad su se starije formirale? Najveća je zvijezda dramskih pisaca generacije 90+ višestruki dobitnik Nagrade “Marin Držić” – o kojoj bi se mogao napisati podugački polemički esej – Dino Pešut (1990.), čiji su “Pritisci moje generacije” (2013.) bili premijerno izvedeni u HNK Split dok je još studirao. Pešut, istaknut će Igor Ružić, piše iz osobne vizure, o sebi, poznatima i sličnima u zajedničkoj kupki konteksta, pa su njegovi protagonisti, generacija rođena u ratu ili oko njega danas već prešli stepenice ulaska u profesionalni život i mogu se s nešto gnjeva i još više tuge početi i osvrtati. U “(Pret)posljednjoj pandi ili statici” (ZKM, 2015.) sav se paradoks poraznog odrastanja i odustajanja očituje rečenicom: “Mi nismo odavde, mi smo s interneta”. Gnjev, osobni striptiz te trauma obilježja su i njegovih kasnijih drama poput “Stele, poplave” (2019.) i “Granatiranja” (2020.); ali i proze poput “Poderanih koljena” (2018.) i “Tatinog sina” (2020.) Tematski, ali i u smislu forme bez nekih značajnih pomaka i hrabrijih iskoraka izvan uobičajenih autobiografskih ficleka, koji svoju univerzalnost traže u uskom sloju privilegiranih milenijalaca, ostaje nejasnim kako se njegovo dramsko pismo poput simulakruma uspjelo tako snažno probiti i trajati na našim pozornicama.