Kad je Jasen Boko u predgovoru antologije “Nova hrvatska drama” zaključio da nas nakon devedesetih očekuje novo, ali ne možda i bitno drukčije vrijeme, nije ni slutio koliko će se zapravo sam položaj dramskog pisca iz temelja promijeniti upravo zbog tog novog vremena koje će sve veću pozornost dati autorskom kazalištu, dramatizaciji proze i žanrovskome miješanju. Pisac će na razmeđi generacija sve manje biti u nekadašnjoj poziciji promatrača, dok će sve više, dolaskom generacija obilježenih širokopojasnim internetom, nastupati iz pozicije žrtve. Ako je “Zagrebački pentagram” (2009.) u režiji Paola Magellija bio čvrsti, pomalo mračni glas Filipa Šovagovića, Igora Rajkija, Nine Mitrović, Damira Karakaša i Ivana Vidića – onda se očekivano postavlja pitanje koji je to novi put i koji su to novi glasovi generacije rođene upravo u devedesetim godinama, kad su se starije formirale? Najveća je zvijezda dramskih pisaca generacije 90+ višestruki dobitnik Nagrade “Marin Držić” – o kojoj bi se mogao napisati podugački polemički esej – Dino Pešut (1990.), čiji su “Pritisci moje generacije” (2013.) bili premijerno izvedeni u HNK Split dok je još studirao. Pešut, istaknut će Igor Ružić, piše iz osobne vizure, o sebi, poznatima i sličnima u zajedničkoj kupki konteksta, pa su njegovi protagonisti, generacija rođena u ratu ili oko njega danas već prešli stepenice ulaska u profesionalni život i mogu se s nešto gnjeva i još više tuge početi i osvrtati. U “(Pret)posljednjoj pandi ili statici” (ZKM, 2015.) sav se paradoks poraznog odrastanja i odustajanja očituje rečenicom: “Mi nismo odavde, mi smo s interneta”. Gnjev, osobni striptiz te trauma obilježja su i njegovih kasnijih drama poput “Stele, poplave” (2019.) i “Granatiranja” (2020.); ali i proze poput “Poderanih koljena” (2018.) i “Tatinog sina” (2020.) Tematski, ali i u smislu forme bez nekih značajnih pomaka i hrabrijih iskoraka izvan uobičajenih autobiografskih ficleka, koji svoju univerzalnost traže u uskom sloju privilegiranih milenijalaca, ostaje nejasnim kako se njegovo dramsko pismo poput simulakruma uspjelo tako snažno probiti i trajati na našim pozornicama.
Pisanje iz osobne vizure njeguje i Espi Tomičić (1995.), čija poetska drama “Your Love is King” u smislu forme nije donijela ništa novo, no sadržajno je ponudila pisca koji napokon ima što reći. Oporu, tešku, sirovu drama približavanja i rastanaka u travnju 2020. tiskao je Multimedijalni institut, a osim jednokratnog udomljavanja i čitanja Matea Videka u ZKM-u tijekom projekta “Budućnost je ovdje” još nije zaživjela kao izvedba. Kao što još nisu zaživjela ni ostala dramska ostvarenja spomenutog autora poput nagrađene Držićem #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej (2019.) te “Ne zaboravi pokriti stopala”, koja je iste godine čitana na 11. DeSADU. Pisac je dakle tu, ali nije i premijera. Luka Vlašić, autor drukčijeg senzibiliteta, naklonjen apsurdu i citatnim polemikama, koji je osim “Monologa o koroni dakle” u sklopu omnibusa “Monovid-19” u ZKM-u te dijela dramaturgije u “Dobar, loš, mrtav” (KunstTeatar), dočekao i premijeru vlastite drame “Ništa novo” u HNK Varaždin. Izvan pokoje duhovite replike još nije tu temeljito zagrebao svijet odnosa, teksta i podteksta. Na sličnom je kolosijeku i Ivana Vuković (1992.) čija se nedovoljna dramska izbrušenost očituje podjednako u kazalištu za djecu (“Miš u toću”, GKL Split, 2020.) i za nešto mlađe odrasle (“Marta i sedam strahova”, KunstTeatar, 2019.)
Pravu priliku tek očekuje Dina Vukelić (1990.) čija se “Dnevna doza mazohizma” može poslušati na Hrvatskome radiju, a njezin monovidaški monolog “Muke svete Sanje u karanteni” u samom je vrhu omnibusa. Novi dramski glasovi, za razliku od prethodnih generacija, obraćaju se sve užem sloju našeg društva te nerijetko nastupaju iz isključivo vlastite pozicije. Ono što je nekad bila kolektivna trauma, poput primjerice rata, danas je osobna – bila zaogrnuta u problem identiteta ili u pokušaju apsolutne negacije svega (primjer je rad Ivana Penovića). Pravi zaokret u dramskom pismu očekuje nas tek onda kad se skinu sve koprene autobiografije, identiteta i društvenih mreža, a ostane samo istina.
