Kultura
1203 prikaza

Generalno, mislim da mi živimo neki vid diktature

1/2
Davor Višnjić/PIXSELL
Ona zauzima posebno mjesto u kazališnome miljeu Hrvatske. Takav status je zaslužila prvenstveno svojim iskrenim tekstovima, a mi razgovaramo povodom nove predstave 'Disanje' u ZKM-u

Kad se dramatičarka i dramaturginja Olja Lozica predstavila kao redateljica s projektom “Reces i ja”, nastalim po njezinu tekstu u produkciji KUFER-a i Teatra Exit, bilo je jasno da je riječ o iznimno talentiranoj autorici, koja će vrlo brzo proširiti svoje polje rada. To se i dogodilo. Danas je etablirana i cijenjena te zauzima posebno mjesto u kazališnom miljeu Hrvatske. Takav status je zaslužila prvenstveno svojim brutalno iskrenim tekstovima kojima udara po našoj devastiranoj stvarnosti, ali i posebnim kazališnim pristupom kojim dopire do srca gledatelja. Iza nje su brojne režije, dramatizacije te vrlo kreativni i društveno angažirani autorski projekti, poput “Sada je, zapravo, sve dobro” i “Radnice u gladovanju” u ZKM-u, te predstava “Prvi put kad sam ti vidjela lice”, postavljena u Teatru &td, u kojima je progovarala o aktualnim nedaćama ljudi, od siromaštva i potlačenosti radništva i marginalnih skupina, pa do sve raširenije depresije, demencije i drugih mentalnih poremećaja. Za svoj je rad, naravno, dobila brojne nagrade. Zbog toga se svaka njezina nova predstava očekuje s nestrpljenjem pa je to slučaj i s njezinim najnovijim autorskim projektom “Disanje”, koji se, nakon splitske praizvedbe, izvodi i u Zagrebu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstava tematizira odnos dviju sestara koje igraju Petra Kovačić Botić i Petra Svrtan, a nastala je u koprodukciji splitske PlayDrame i ZKM-a.

EXPRESS: Kako je nastao vaš najnoviji projekt ‘Disanje’, u kojemu se bavite sestrinskim odnosom? I koja pitanja postavljate u toj predstavi?

Osnovno polazište bio nam je sestrinski odnos, zapravo propitivanje bliskosti i nježnosti u tom odnosu, ali htjeli smo da i publika koja nema braću i sestre prepozna neku univerzalniju notu. Zanimljivo je da ni jedna Petra nema sestru, a ja imam dvije sestre, pa imam veliko iskustvo o tome. Također, one se nisu otprije poznavale, ali su brzo kliknule tako da je izgledalo kao da se znaju cijeli život. Predstava sigurno ne bi tako dobro funkcionirala da se među njima nije dogodila glumačka kemija, veliko povjerenje i međusobno nadograđivanje kojima uvlače publiku u taj svoj svijet. Sestrinski odnos je nevjerojatno bogat, a kako se brzo mijenja, u jednom trenutku može biti najljući, a u drugom najbliži na svijetu. Htjeli smo propitati kako reagiramo na gubitak voljenih ljudi s kojima smo proveli neke najljepše, ali i najteže trenutke u životu, od kojih smo dobivali podršku, ali i na koje smo bili ljuti, te cijeli imaginarij onog nedosanjanog što se zbog smrti nikad neće dogoditi. Sve je rađeno suptilno kako ne bismo ušli u patetiku i dociranje jer je smrt osjetljiva tema za pozornicu. Odlučili smo da se smrću ne bavimo iz dramatičnog ugla, nego smo se zapitali što u nama može probuditi takva vrsta gubitka, a to je osjećaj zahvalnosti i ljubavi te osvještavanja bogatstva, koje nam je neka osoba unijela u život.

Express: Nakon splitske praizvedbe kritika je zapisala da u tekstu nema jezičnih zavrzlama i duboke metafizike, nego je sve jednostavno i toplo. Je li to neka nova faza u vašem stvaralaštvu?

Teško mogu reći da se radi o novoj fazi u mom stvaranju jer se stvari kod mene kontinuirano nastavljaju. Neku temu načnem u nekom projektu, onda me zagolica neko drugo mjesto ili način pristupa temi pa me to odvede u drugu fazu istraživanja sadržaja i forme. U predstavi ‘Disanje’ nije bilo odstupanja od nečega što je meni zanimljivo u kazalištu. Možda je to više bilo pitanje drukčije forme. Predstavi je specifičan okvir dala glazba uživo, naime skladatelj Matko Botić pristao je biti izvođač glazbe na sceni pa možemo reći da se igra glumica plete s glazbom, stvarajući specifičnu atmosferu nekog lebdenja. To je stvar disanja, neke protočnosti, gdje se gube granice između onoga što se doista dogodilo i onoga što smo izmaštali ili zamišljali što bi bilo da su dvije sestre provele čitav vijek zajedno i da se nisu odvojile u nekim ranijim godinama.

Express: Poznati ste po autorskim projektima u kojima se bavite problemima ljudi, kao što su depresija i mentalni poremećaji, demencija, autizam i slično. Zašto vas te teme privlače?

Moji prijatelji se šale na moj račun da tražim teme u medicinskom rječniku! Ali nije tako. Naprosto se dogodi da te životne okolnosti usmjere prema temama koje te golicaju. Mislim da i ova tema iz ‘Disanja’ ima puno veze sa situacijom koju mi trenutačno živimo, gdje je bliskost postala bliskost preko ekrana. U ovoj predstavi nema neke dublje društveno-političke pozadine, ali je činjenica da je bliskost u ovim okolnostima ugrožena i zato se može smatrati angažiranom. No ta angažiranost ima univerzalnu notu. Naime, propituje se što nam naši najbliži donose u život, jesmo li toga svjesni ili uzimamo stvari zdravo za gotovo i tek kad ostanemo bez nečije prisutnosti i paketa uspomena postajemo svjesni što smo izgubili.

Express: U predstavi ‘Sada je, zapravo, sve dobro’ navodite slučajeve posvemašnjeg siromaštva i nehumanih situacija, primjerice, staraca koji beru krumpire u parku, žene koja godinu dana čeka na mamografiju i žene kojoj je umro muž, ali nema novca za pokop pa ga drži u stanu. Što vas vuče prema toj devastiranoj stvarnosti?

Usmjerava me samo bivanje i promatranje okruženja u kojem jesmo. Ta predstava je nastajala u vremenu recesije, kad su to bili gorući problemi i kad se cijelo društvo gušilo u apatiji. Neke situacije, koliko god se činile pretjerane, bila su moja realna iskustva. Svjedočila sam situaciji kad je jedna starija žena došla na pregled krivi dan i zatim joj je zakazan novi termin za o-ho-ho vremena. Dakle, to se zaista događalo, ali je pitanje zašto se takve teme stavljaju na pozornicu i što se njima hoće postići. Ne mislim da je poanta prozivati najviši vrh, nego je pitanje kako mi krojimo naše mikro svjetove i kako se pozicioniramo spram tih stvari. Promjena se ne može dogoditi ako prvo ne promijenimo sebe i način na koji pristupamo nekim stvarima, dakle kako se mi s time nosimo i koliko mi možemo pridonijeti da bi ovaj svijet postao neko ljepše mjesto. To je naša samostalna odluka. Nisu nam krivi drugi za život koji živimo, krivi smo si sami. Onoga trenutka kad smo skloni kritici prema van, ne uviđajući kako bismo mi sami trebali biti primjer promjene da bi se svijet oko nas promijenio. Sve te teme koje stavim na pozornicu uvijek usmjeravaju na pojedinca i samopropitivanje o tome kakav ja imam odnos prema nekim stvarima, što radim da bi stvari bile bolje i plemenitije te kako mogu utjecati na ljude u mome malome mikro kozmosu. To je pitanje našeg osobnog angažmana u malom prostoru, koji može postati puno širi pečat mijenjanja realnosti oko nas.

Express: Iako je predstava ‘Radnice u gladovanju’, nastala prema tekstu Gorana Ferčeca, inspirirana štrajkom glađu tekstilnih radnica Tvornice Kamensko, ona zapravo progovara o položaju današnjeg prekarijata, osobito žena koje su potplaćene u odnosu na muške kolege. Što mislite koliko uprizorenje takvih tema utječe na senzibiliziranje ljudi na nepravdu?

Ne vjerujem da teatar može mijenjati stvarnost u smislu da određeni broj ljudi koji pogleda neku predstavu ode na svoje radno mjesto i zatim tamo promijeni stvari preko noći. No može utjecati na pojedinca i njegov način primanja stvarnosti i preuzimanja odgovornosti za te stvari. Konkretno, u ovoj predstavi bilo mi je zanimljivo, a istodobno i otužno, da u trenutku premijerne izvedbe te predstave situacija s radnicama Kamenskog nije bila riješena. Ja sam ispoštovala strukturu i narativ tog Ferčecova teksta, koji je fantastičan i bolan u svojoj čistoći i brehtijanskom pristupu. Ta predstava nema zapleta, ona je svedena na čekanje i ne postoji mogućnost razrješenja, što je nezahvalno za postavljanje u kazalištu. Dakle, žene stoje i čekaju jer nemaju mogućnost pokrenuti stvari. One čekaju nešto vanjsko što može utjecati na njihovu sudbinu. Publika nije shvaćala da je u pitanju još aktualni stvarnosni događaj i nisu se bavili pozadinom tog događaja. Komentirati su je samo na razini estetske procjene, govoreći da je statična, nema tempa i da se u njoj ništa ne događa. Bilo bi krivo da smo mi kao autori intervenirali u predstavu na način da je učinimo dopadljivijom publici. Tuga jest u tome da se ništa ne događa, jer da se nešto događalo, stvari bi bile drukčije. Te reakcije ponukale su me na razmišljanje. Pokazalo se da ljudi, iako su znali da situacija nije razriješena, dolaze u kazalište očekujući razrješenje. No kazalište ne može riješiti tu situaciju. Kazalište može upozoriti na to da mi svi samo svjedočimo toj situaciji i da nitko ništa ne poduzima jer se bavimo sobom, a ne društvom, te se ne angažiramo kako bismo pomogli da to društvo učini iskorak dalje u nešto pozitivnije i kvalitetnije. Nakon toga pitala sam se koliko uopće ima smisla i je li etično postavljati takve teme na pozornicu jer iz pozicije radnica Kamenskog to može djelovati kao iskorištavanje njihove tuge. Nisam sigurna da bih se ponovno usudila postavljati takav materijal na scenu jer sam shvatila svoju nemogućnost da kroz kazališni medij rastvorim, odnosno pokrenem stvari. One ostaju vid komentara, ali nemaju, nažalost, tu snagu da pokrenu stvari na višoj instanci.

 | Author: Davor Višnjić/PIXSELL Davor Višnjić/PIXSELL

Express: I predstava ‘Nevidljivi grad’, koja je nastala prema tekstovima Radovana Ivšića i Itala Calvina te je izvedena na Splitskom ljetu i obrađuje tri ideološki različita razdoblja - doba težaka, socijalizma i današnje vrijeme, također je naišla na razne komentare i zapravo nije bila prihvaćena ni od publike ni od kritike. Koja je bila vaša nakana s tom predstavom?

Kad sam počela istraživati Split i tražiti lokacije za tu predstavu, maštu mi je zagolicao mali kvart Lučac u Varoši i njezina glavna ulica Radunica. Tamo smo pronašli stariju gospođu, udovicu, koja tamo živi odmalena. Ona nam je dala do znanja da se osjeća kao da živi u potpuno drugom gradu, jer je taj kvart u zadnjih sto godina promijenio svoje lice i naličje na nevjerojatan način. No to nije samo pitanje tog kvarta, nego i svih naših manjih sredina. Podrijetlom sam iz Korčule, čija stara gradska jezgra danas izgleda kao veliki restoran. Obitelji koje su tamo živjele stoljećima iselile su se tako da je ta jezgra postala turistička atrakcija. Lučac nije postao turistička atrakcija. Desilo se nešto drugo: pred Drugi svjetski rat tamo su živjeli težaci, kad je počeo rat dogodilo se bombardiranje i veliki dio kvarta bio je sravnjen, a u fazi socijalizma izgradile su se zgrade, drukčije od težačkog ambijenta Varoši, dok danas tamo više ljudi ne žive. Taj je kvart prepun apartmana i potpuno prilagođen turistima. Sve se promijenilo, kao da ste došli na treću lokaciju. U predstavi su bile zamišljene tri lokacije i tri estetike, kojima se približava vrijeme radnje. Dakle, kao da su bile tri različite predstave koje su vodile zaokruživanju. U predstavu je bilo uključeno više od stotinu izvođača, puno naturščika i djece te Zbor Brodosplita. Kad smo počeli raditi na lokacijama, ekipa iz kvarta bila je neprijateljski raspoložena, no kad su shvatili o čemu je riječ i kako mi tome pristupamo, postali s najveći pobornici predstave. Čak su nam na kraju priredili domjenak! To je jako važno jer je taj kvart izgubio međusobno druženje koje je nekad bilo karakteristično za sve te stare kvartove. Ljudi su se zbližili, čak su počeli pomagati toj starijoj gospođi. Postali su mala, zdrava skupina ljudi koja će se nakon našeg odlaska nastaviti družiti i potpomagati. To je najljepša stvar i najveće bogatstvo koje se dogodilo zahvaljujući toj predstavi.

Express: Kako ocjenjujete kulturnu klimu u Hrvatskoj koju karakteriziraju površnost, srozavanje kriterija i ustupanje humanističkih vrijednosti pred tržištem i diktaturom profita? Kako se nosite s time?

Na te stvari nastojim gledati drugim očima. Ne mogu osuđivati ljude zato što razmišljaju iz perspektive tržišne logike, ali je pitanje vjeruješ li da je takav koncept jedini moguć ili se vodiš drugim vrijednostima u životu te na kraju kako njeguješ sebe i svoje najbliže odnose te odnose rada. Ja ne pristajem na rad u kazalištu koji bi bio samo ekonomska računica. Ako u tom radu ne vidim potencijal osobnog rasta, koji dolazi kroz razmjenu ideju, suradnju i međusobno nadograđivanje, zašto bih uopće ulazila u kazalište? S druge strane, postoje situacije gdje će vam se dirigirati što je isplativo, a što nije. No ako tako gledamo, onda kazalište ni na koji način nije isplativo, barem ne u kontekstu naše države. Zato se trebamo zapitati kako sami svojim djelovanjem možemo utjecati na mijenjanje stvari oko sebe.

Express: Kako se zadnjih godina aktualizira u javnosti problem slabije plaćenosti žena i njihova rada, odnosno svjedoci smo repatrijarhalizacije društva, možete li nam reći mislite li da žene u samostalnoj Hrvatskoj imaju manje prava i sloboda nego u socijalizmu?

Generalno, mislim da mi živimo neki vid diktature, ali pritom ne mislim samo na diktaturu na razini Hrvatske, nego o vremenu 21. stoljeća i transhumanističkom društvu. Nismo ni svjesni gdje smo zakoračili i kako se s time nositi. Činjenica jest da su žene u socijalizmu doista imale neke veće slobode nego danas, ali puno je nekih elemenata gdje mi sami nesvjesno krojimo takvu sudbinu i podržavamo taj put. No to je toliko široka tema za koju bi nam bio potreban jedan poduži razgovor. Osobno nemam takvih iskustava. U kazalištu nisam osjećala da sam u lošijoj poziciji od muških kolega, ali na temelju iskustava mojih prijateljica i suradnica, svjesna sam da to postoji. Kako tome pristupiti? Jedino javnim prozivanjem i mijenjanjem takvih stavova s napomenom da mijenjanje nije samo stvar prozivke - to je pitanje kako čovjek živi.

Express: Kako komentirate političku komunikaciju u hrvatskom Saboru, te između predsjednika i premijera, koja se često iscrpljuje na nebitnim ili manje važnim stvarima kako bi se skrenuo pogled javnosti s krucijalnih problema društva na minornije teme?

Da smo u filmskoj formi, onda bismo to mogli nazvati Monty Python verzijom s razlikom da su nam montipajtonovci na televiziji duhoviti, ali kad smo svjesni da ovo u Saboru i Vladi nije izmišljena priča, onda nam postoje neprijatno. Međutim, tu nema razlike živimo li u Hrvatskoj ili Americi, da ne pričamo o kontroliranju ljudi u istočnim zemljama. Zato mislim da je pitanje transhumanističke kulture puno ozbiljniji problem od ove naše dnevne politike i montipajtonovskih momenata. Ne bih proricala i nagađala o tome kamo nas to vodi jer mislim da nemam dovoljno znanja i iskustva da bih mogla o tome relevantno raspravljati i davati neka rješenja. Na kraju, ne mislim ni da kazalište treba davati rješenja, ono treba postavljati pitanja. Mogu samo razmišljati o tome kako djelovati unutar vlastitog kozmosa kako bi se stvari promijenile na najbolji mogući način. I iskazati poštovanje ljudima koji vlastitim društvenim angažmanom pomiču stvari.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.