Generalno, mislim da mi živimo neki vid diktature

Kad se dramatičarka i dramaturginja Olja Lozica predstavila kao redateljica s projektom “Reces i ja”, nastalim po njezinu tekstu u produkciji KUFER-a i Teatra Exit, bilo je jasno da je riječ o iznimno talentiranoj autorici, koja će vrlo brzo proširiti svoje polje rada. To se i dogodilo. Danas je etablirana i cijenjena te zauzima posebno mjesto u kazališnom miljeu Hrvatske. Takav status je zaslužila prvenstveno svojim brutalno iskrenim tekstovima kojima udara po našoj devastiranoj stvarnosti, ali i posebnim kazališnim pristupom kojim dopire do srca gledatelja. Iza nje su brojne režije, dramatizacije te vrlo kreativni i društveno angažirani autorski projekti, poput “Sada je, zapravo, sve dobro” i “Radnice u gladovanju” u ZKM-u, te predstava “Prvi put kad sam ti vidjela lice”, postavljena u Teatru &td, u kojima je progovarala o aktualnim nedaćama ljudi, od siromaštva i potlačenosti radništva i marginalnih skupina, pa do sve raširenije depresije, demencije i drugih mentalnih poremećaja. Za svoj je rad, naravno, dobila brojne nagrade. Zbog toga se svaka njezina nova predstava očekuje s nestrpljenjem pa je to slučaj i s njezinim najnovijim autorskim projektom “Disanje”, koji se, nakon splitske praizvedbe, izvodi i u Zagrebu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstava tematizira odnos dviju sestara koje igraju Petra Kovačić Botić i Petra Svrtan, a nastala je u koprodukciji splitske PlayDrame i ZKM-a.