Tijekom toga razdoblja otkupljeno je više 220 radova, a na ovoj izložbi mogu se vidjeti otkupljeni radovi s recentnog natječaja i velika retrospektiva iz ranijih ciklusa. Među brojnim mladim, ali i sada već etabliranim umjetnicima čije radove ćete moći pogledati je i Glorija Lizde koja nam u intervjuu otkriva što je za nju značio ovaj projekt Erste banke, kako je zavoljela umjetnost i što je u stvaralaštvu najviše okupira. Izložba ostaje otvorena do 27. travnja 2025.
Koliko vam znači sudjelovanje na izložbi "Erste fragmenti" i s kojim radovima se predstavljate?
'Erste fragmenti' su sjajna prilika za afirmaciju i promociju mladih suvremenih umjetnika tako da mi je jako drago da sam imala priliku postati dijelom zbirke 'Erst'e. Na ovoj obljetničkoj izložbi posebno mi je zanimljivo vidjeti radove otkupljene u prvih nekoliko godina fragmenata, rane radove danas etabliranih umjetnika koji stoje uz radove mladih, nadolazećih umjetnika. Radujem se i da je na izložbi prikazano nekoliko mojih radova, tri fotografije iz ciklusa '(Ne)stalno' koje su otkupljene u 14. izdanju 'Fragmenata'.
Možete li nam otkriti više o vašem životnom putu u svijetu umjetnosti i koji su vaši uži interesi u stvaralaštvu?
Fotografija me počela zanimati u srednjoj školi, svidjelo mi se što mogu nešto brzo zabilježiti fotoaparatom i što fotografijom mogu interpretirati stvarnost kako želim, uzimati komade i kadrove koje želim zapamtiti ili ponovno vidjeti. Nakon srednje škole upisala sam studij Filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te zatim diplomski studij Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Na diplomskom studiju sam se upoznala s režiranom fotografijom i umjetničkim istraživanjem čime se i danas bavim u svojoj umjetničkoj praksi. Moji radovi uglavnom su fotografske serije u kojima istražujem koncepte sjećanja, obiteljskih odnosa i genealogije. Često polazim od arhiva, nerijetko vlastitog, na osnovu kojeg gradim narativ i stavljam u odnos prošlost i sadašnjost, osobno i kolektivno. Zanimaju me rekonstrukcije događaja i sjećanja koje kroz medij fotografije mogu ponovo proživjeti, s odmakom sagledati i od toga stvoriti neke nove narative i drugačije stvarnosti.
Što vas najviše motivira i inspirira i kakav ste tip umjetnika, impulzivan, strpljiv... nešto drugo?
Mislim da to za mene uvijek ovisi o pojedinom radu i mijenja se ovisno u kojoj sam fazi rada. Rekla bih da sam strpljiva i metodična, volim istražiti temu kojom se bavim pa procesu istraživanja, koji mi je često najzanimljiviji dio rada, posvećujem dosta vremena. Budući da radim u serijama i da uglavnom koristim režiranu fotografiju dosta vremena provodim skicirajući fotografije, pišući narativ za rad, koristeći neku vrstu radne bilježnice koja mi se uvijek pokaže korisnom jer se često mogu vraćati na neke ideje i koncepte koje zapišem. Nastojim se povremeno i odmaknuti od rada, napraviti pauzu i vratiti se procesu nakon par tjedana ili mjeseci, da napravim neki emotivni odmak. Između tih dugih, višegodišnjih radova, volim raditi manje cikluse ili pojedinačne radove u kojima više radim impulzivno i instinktivno jer i iz takvog načina rada, koji mi je pomalo stran, nastane nešto novo i zanimljivo, a ponekad i dobro.
Gdje ste do sada izlagali i s kojim radovima ste sudjelovali?
Izlagala sam na skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu s različitim radovima, a izdvojila bih primjerice sudjelovanje na O21 OSTRALE Biennalu s radovima 'F20.5' i 'Neustrašiva mladost'. Rad 'F20.5' prikazan je na Athens Photo, a prošle godine bio je na izložbi In-between u galeriji The Bridge and Tunnel u New Yorku. S radom 'Obiteljski portret' iz ciklusa 'Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja?' sudjelovala sam na izložbama Rasvijetljena soba - ženska fotografska praksa u Hrvatskoj, 57. Zagrebački salon i I constantly wonder what time it is where you are u Bukureštu, a rad je trenutno izložen u Nacionalnoj galeriji Kosovo na izložbi She Who Starts the Song u Prištini. Rad 'Neustrašiva mladost' bio je prikazan na izložbi Familiar Fantoms u New Yorku, Of This World - Envisioning Alternative Cartographies u centru za suvremenu fotografiju Robert Capa te na izložbi finalista Nagrade Radoslav Putar 2022. Bilo je i nekih drugih izložbi na različitim mjestima koja nisu nužno institucije poput galerija i muzeja tako da mi je drago da radovi uspijevaju doprijeti do različite publike.
Imam mnogo umjetnica i umjetnika čijim radovima se divim kao primjerice Louise Bourgeois, Paula Rego, Jo Spence, Cindy Sherman, Elina Brotherus itd. Impresioniraju me njihovi opusi, kvaliteta i senzibilitet, ali i općenito ta iznimna predanost umjetničkom radu. Ne mogu reći da imam uzore u tradicionalnom smislu, ali me inspiriraju mnogi ljudi i ideje iz različitih područja života. Nastojim se ne uspoređivati previše i radije podsjećati da svi imamo drugačiji put i način rada pa se pokušavam usredotočiti na svoju praksu i raditi najbolje što mogu.
Koliko je danas teško probiti se u svijetu umjetnosti, ili je možda lakše s obzirom na društvene mreže?
Mislim da umjetnice i umjetnici danas imaju mnogo prilika za izlaganje i financiranje radova. Naravno da to nije uvijek sjajno i kako bi htjeli, ali jako je puno natječaja za izlaganje, rezidencije i razne program u Hrvatskoj i inozemstvu tako da mi se čini da dobri radovi uvijek nađu svoju publiku. Ne znam koliki faktor u tome igraju društvene mreže, ali zasigurno doprinose povezanosti, lakše je ostati u kontaktu s kustosima ili s drugim umjetnicima na taj način, podsjetiti ljude na svoje radove ili neke izložbe. S druge strane, čini mi se da umjetnici danas moraju jako puno vremena posvetiti gomili birokracije vezane uz natječaje i financiranja što nažalost zahtijeva neke sasvim druge vještine i oduzima mnogo vremena. Iako je možda lakše doprijeti do međunarodne publike i institucija, to nosi svoje izazove i manje pozitivne strane. Ipak mislim da danas umjetnice i umjetnici koji dolaze iz raznih pozadina i raznih dijelova svijeta imaju priliku dobiti prostor i afirmaciju koju zaslužuju što kroz povijest nije uvijek bio slučaj.
Gdje vidite sebe u budućnosti i koje su vam zasad neostvarene želje?
Voljela bih biti tu gdje jesam i raditi na svojim radovima, to me zanima i ispunjava i to mi je na neki način dovoljno. Uvijek me raduju nove prilike, izložbe i projekti, ali najdraže mi je biti u procesu rada, sama u svom prostoru. Kao i svi željela bih bolje uvjete, manje birokracije i balansiranja između posla i umjetnosti kao i više vremena i prostora za umjetnički rad. Međutim nastojim raditi s onim što imam i što mi je dostupno, mislim da ima nešto i u tome kada nije sve idealno i kada čovjek mora biti snalažljiv i domišljat.
