U ožujku 1995. godine New York je doživio dugoočekivanu premijeru. Broadwaysko kazalište Helen Hayes Theatre u 44. ulici, nedaleko od malog trga na kojemu se križaju 7. avenija i Broadway, ugostilo je - na sveopće oduševljenje kritike i publike - autorsku monokomediju Roba Beckera "Pračovjek" ("Defending the Caveman"). Glavni i jedini protagonist te predstave je muškarac izbačen iz kuće nakon svađe sa suprugom. Našavši se ispred ulaznih vrata vlastitog doma, samo s koferom u ruci, on u dugačkom monologu publici objašnjava muškarce i žene, njihove sličnosti i njihove razlike, njihove međusobne odnose, uspoređujući današnje vrijeme s prapovijesnim razdobljem u kojemu su se - navodno - špiljski muškarci i žene bolje razumjeli. Urnebesno zabavna predstava, opisana kao kombinacija stand-up komedije, predavanja i psihoterapije, igrala je u Helen Hayes Theatreu u sljedeće gotovo dvije i pol godine ukupno 702 puta, čime je postala najdugovječniji "one man show" u povijesti Broadwaya.
Beckerov senzacionalni broadwayski uspjeh ipak nije došao preko noći. Taj američki komičar svoj je lik "pračovjeka" godinama brusio nastupajući pred publikom diljem SAD-a i usput neformalno izučavajući antropologiju, prapovijest, sociologiju, psihologiju i mitologiju kako bi svom zaraznom humoru pridodao i znanstvenu uvjerljivost. Show je premijerno prikazan u San Franciscu 1991. godine, da bi Rob Becker nakon niza produkcija - među ostalima i u Chicagu, Dallasu i Washingtonu - četiri godine kasnije napokon bio spreman pokoriti i sam Broadway. U međuvremenu je "Pračovjek" ostvario i golem međunarodni uspjeh - preveden je na 27 jezika i igran u više od pedeset zemalja, a sada je na red konačno došla i hrvatska verzija Beckerova hita, kao rezultat nastojanja jednog karlovačkog glumca.
Rođeni Karlovčanin Peđa Gvozdić (1981.) magistrirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Kao glumac i redatelj, Gvozdić je već godinama dio profesionalnog ansambla karlovačkog Gradskog kazališta Zorin dom, u kojemu je glumio u više od 600 predstava, te potpisao 17 režija, kako za djecu tako i za odrasle. Kako bi obilježio 10. obljetnicu svog umjetničkog djelovanja, odlučio je hrvatskoj publici predstaviti svoju viziju Beckerovog "Pračovjeka". Predstava je premijerno prikazana u Zorinu domu u ožujku ove godine, do sada je igrana dvadesetak puta diljem zemlje, a 12. studenoga možete je pogledati u kazalištu Luda kuća u Zagrebu. Do kraja ove godine predviđeno je još nekoliko zagrebačkih izvedbi “Pračovjeka” - 15. prosinca Ludoj kući, 16. studenoga na Bobijevim danima smijeha u Histrionskom domu, 17. studenoga u Zorinu domu u Karlovcu i 19. studenog u Rafinerijskom domu u Sisku. Uoči zagrebačke izvedbe jednog od najvećih broadwayskih hitova, Gvozdić je ljubazno pristao na razgovor za Express..
Kako je uopće nastala ova predstava? U kojim ste okolnostima i zašto odlučili napraviti hrvatsku verziju "Pračovjeka"? Je li bilo teško dobiti prava?
Oduvijek sam se htio okušati u nečem sličnom, a deset godina umjetničkog djelovanja u Gradskom kazalištu Zorin dom poklopilo se kao idealna prilika za to. Kolega redatelj preporučio mi je tekst jer je gledao slovensku verziju i smatrao je da bih ja bio idealan za to. Nakon što sam pročitao tekst znao sam da to moram napraviti. Pregovori oko autorskih prava trajali su preko dvije godine, a vlasnik licence je jedino inzistirao da poanta priče ostane ista. Ugovor o ekskluzivnim pravima na izvođenje potpisali smo tek nakon što je odgledao premijeru što je bilo itekako stresno, ali u konačnici je bio jako zadovoljan mojom verzijom "Pračovjeka".
Koliko se hrvatska verzija razlikuje od broadwayskog originala? Je li tekst namijenjen američkoj publici trebalo puno prilagođavati hrvatskim uvjetima? Američki muškarci - kao i američke žene - ipak se poprilično razlikuju od hrvatskih ...
Adaptaciju teksta radio sam dosta dugo, ali više zbog fora koje sam morao prilagoditi nama nego zbog toga što se američki muškarci i žene razlikuju od naših. Odnosi između žena i muškaraca su manje više univerzalni, barem u kulturi u kojoj živimo. Mislim da sam oko 30-40 posto originala izmijenio, naravno pazeći da poanta ostane ista i uz savjetovanje s vlasnikom licence. Iako tekst govori iz pozicije muškarca, itekako veliča ženu i žensku stranu odnosa.
Broadwayski "Pračovjek" je mješavina stand-up komedije, predavanja i psihijatrijskog tretmana. Na što ste vi stavili naglasak?
Možda ima formu stand-upa zbog interakcije s publikom i zbog toga što sam posve sam na sceni, ali to ova predstava nikako nije jer "Pračovjek" je zaokružena cjelina, što kod stand-upa često nije slučaj. Naglasak je svakako na komediji uz povremeno predavanje, a psihijatrijski tretman se očituje u prepoznavanju koje izaziva smijeh.
"Pračovjek" govori o muško-ženskim odnosima iz pozicije muškarca. Izvorno je napisan prije tridesetak godina, dakle puno prije zamaha političke korektnosti i pokreta poput #metoo koji su ojačali svijest o neravnopravnom položaju žena u društvu. Je li Beckerov tekst dobro ostario? Ima li u originalnom tekstu stvari koje možda danas izazivaju nelagodu?
Ne mogu reći da ima stvari koje izazivaju nelagodu. Ima par momenata koji provociraju, ali oni su namjerno tu u službi rečenice ili situacije koja se odvija trenutak kasnije. Uostalom, tekst u globalu veliča ženski spol i zapravo govori o tome koliko su muškarci i žene nekoć bili povezaniji nego što su to danas.
Ovih se dana očekuje zagrebačka premijera "Pračovjeka", a od premijernog izvođenja u Karlovcu već ste imali dvadesetak izvedbi diljem Hrvatske. Kakve su reakcije dosad?
Igrao sam za 30 i za 430 ljudi, i gdje god da dođem reakcije su izvanredne. Ako i počne loše, odnosno, ako publika i bude "tvrda" na početku predstave, postoji taj jedan trenutak nakon kojeg više nema nazad, i tada kreće kulminacija smijeha i interakcije s gledateljima.
Jeste li uživo gledali Roba Beckera? Ove je godine premijerno prikazan i film "Caveman" rađen prema Beckerovoj predstavi ...
Nažalost nisam. Pronašao sam par kratkih klipova na YouTube-u i to je sve. Da, u Njemačkoj je izašao film ove godine i navodno je hit tamo. Nisam još pogledao.
Vi ste muškarac i u vezi ste sa ženom. Imate i dijete. Jeste li radeći na predstavi nešto naučili o muško-ženskim odnosima i o svojoj vlastitoj vezi?
Ne bih rekao da sam naučio, rekao bih prije da sam osvijestio neke razlike između žena i muškaraca te pronašao način kako da sretnije živimo zajedno, unatoč tim "manama" za koje mislimo da ih suprotni spol ima.
Vaše je matično kazalište Zorin dom u Karlovcu. U tom ste gradu i rođeni. Kako se živi u Karlovcu od glume? Postoje li neke specifičnosti lokalne kazališne scene?
Živimo glamurozno već sedam godina u stanu od 60-ak kvadrata i glamurozno plaćamo najam svaki mjesec za taj stan. Glumačka plaća je prosječna hrvatska plaća, a glumci su dijelom mazohisti jer puno toga rade iz ljubavi i entuzijazma dok ne dođe dan kad shvate da se teško od te ljubavi živi. Specifičnost našeg kazališta Zorin dom, odnosno ansambla je autorski teatar koji gajimo već deset godina i koji ima izvrsne rezultate. Želimo govoriti o suvremenim problemima i provocirati kako sustav tako i publiku na kritičko razmišljanje, ali pružiti i neku vrstu utjehe. Tu sigurno valja istaknuti predstave "Semafor", "Grane smo na vjetru", "Karlstadt kunst Cabaret", itd ... Imamo zaista vjernu publiku koja voli naše predstave i često naše predstave budu posjećenije od nekih gostujućih što je svakako potvrda uspješnog rada.
Kako biste općenito ocijenili hrvatsku kazališnu scenu? Postoji li u Hrvatskoj dobra ravnoteža između institucionalnog, nezavisnog i komercijalnog teatra?
Mislim da je hrvatska kazališna scena itekako bogata, ali često ziheraška. Pa se stalno postavljaju isti naslovi, ili se dogodi da u istoj sezoni dva kazališta postave isti naslov kao da nema dovoljno dobrih tekstova na svijetu. Što se tiče same ravnoteže, mislim da je previše novca u institucionalnom teatru, odnosno da bi ga trebalo bolje rasporediti i bolje baratati njime. Što se tiče nezavisne scene, mislim da je relativno jaka, ali tu se često dogodi problem da svi dobiju priliku, pa onda zbog tog svaštarenja, subvencije koje su možda dobivene budu premale da se produkcijski napravi super stvar do kraja, od nečeg što to realno zaslužuje. Svi dobiju mrvice pa se snalaze kako znaju i umiju. Tu bi trebala neka vrst samokritike da se uvede reda, ali mislim da je to nemoguća misija. Po meni, svaki teatar mora biti komercijalan jer, u konačnici, ako radiš predstavu kao festivalsku ili da je razumije samo tvoj krug prijatelja, onda si po meni promašio profesiju. To automatski ne znači da teme moraju biti prizemne ili vulgarne. Dokaz tome je svakako naša predstava "Semafor" koja govori o autizmu, a ima ogroman uspjeh kod struke, ali i ogroman komercijalni uspjeh.
Osim što ste glumac, potpisujete i puno kazališnih režija. U kojoj se ulozi bolje osjećate? Kad ste shvatili da osim glume želite i režirati predstave?
Režija je krenula nekako spontano. Uvijek me zanimala i volio sam promatrati druge redatelje kako rade. Tako sam puno naučio. Moj kum i kolega Giulio Settimo i ja nekoliko prvih predstava Zorina doma režirali smo skupa i imali odlične rezultate, a nakon toga sam se ohrabrio i sam. Kao vrhunce svoje redateljske karijere, i ono na što sam najponosniji, svakako smatram predstave "Semafor" i "Grane smo na vjetru". Trenutno ne osjećam da bih mogao nadmašiti što sam tamo napravio, a volio bih. Ne mislim da su genijalne, ali su sigurno najbolje što znam da mogu. No, bez obzira na sve, gluma je i dalje moja prva ljubav.
Što planirate u budućnosti? Pripremate li neke nove projekte? Rob Becker je dugi niz godina igrao istu predstavu. Možete li se vi zamisliti da tako dugo igrate istu ulogu?
Da, mogu se zamisliti jer uživam u tome, uživam promatrati kako predstava raste. Od "Pračovjeka" puno očekujem i nadam se da će još dugo, dugo živjeti. Uskoro počinjemo rad na predstavi o Asteriksu i Obeliksu, i to karlovačku verziju. U svakom slučaju, to bi trebalo biti nešto ludo.
