Kultura Svjetla hrvatske kulture
501 prikaza

Glumica Sara Stanić: 'Moj poziv je maraton a ne sprint'

1/8
Sandra Šimunović/PIXSELL
SVJETLA HRVATSKE KULTURE Znamo je kao Marinu iz ‘Crno-bijelog svijeta’, ali dojam je da je prvenstveno kazališna glumica. Trenutno režira i glumi u dvije predstave u rodnom Zagrebu

Televizijske serije obilježe glumce, to je taj rizik posla? Pojma nemamo što je s aromom takvog iskustva. Uz takav pozdrav počinjemo razgovor sa Sarom Stanić, “Marinom” iz televizijske serije “Crno-bijeli svijet”, za široki krug publike. Rođena 1985., igrala je u toj seriji kao u stilskoj epohi koju fizički ne poznaje, to je već zabavno nama starijima. Nije joj uloga Marine prva televizijska, igrala je, primjerice i u seriji “Mamutica” i “Ko te šiša” ali i u filmovima, od kojih izdvajamo “Nije sve u lovi” Darija Pleića i “7 seX 7” Irene Škorić. Ali, nekako, dojam je da je Sara Stanić najprije kazališna glumica, a takav habitus vodio ju je i na studij kazališne režije u Beograd. Trenutno režira i glumi u dvije predstave u  rodnom Zagrebu: nezavisne produkcije, naravno. Zašto “naravno”, o tome razgovaramo, jer je razlika između stalnoga glumačkog angažmana i redateljsko-glumačke slobode u izboru posla našoj sugovornici neizmjerno važna. Kao i teme koje bira za svoj kazališni rad i koje ju strastveno zaokupljaju.  

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Čemu vas je u profesionalnom smislu naučio televizijski format? Nije domaća televizijska produkcija ni stabilna ni uređena industrija da bismo mogli govoriti o “tipskim” angažmanima, ali to je ono što se najšire i najdulje pamti?
Zbog takve konkretnosti televizijski glumački rad nalikuje na rad na baušteli. Ono, rano ustajanje i maratonske smjene. Ali ja sam taj tip. Sklonija sam tom ‘hands on’ pristupu. Televizijski format naučio me, ukratko, demistifikaciji. Svodi se na čistu dužnost: stani u svjetlo i reci tekst, sve ostalo se može riješiti. Montaža, glazba, kostim - sve doprinosi dobrome ako si ‘točna u svjetlu’ i  imaš točne replike. Ali mislim da smo, što se televizijske produkcije tiče, taman uređeni – dobro je da se uloge ne dijele tipski jer tako ima prostora iznenađenju. Ispada da je tako zdravo i korisno, i za glumce i za publiku.  

Express: Kazališna ste i filmska glumica bez stalnog angažmana ali vas slobodnjački status ne brine? U ključu “autentične” glumačke slobode izbor bi bio uvijek na strani ideje slobodnog strijelca ali u praktičnom smislu, stvar stalnog angažmana je, ipak, pitanje karaktera?
Stalno sam zaposlena a nisam stalnozaposlena. I za sada je to dobro za mene. Razvoja radi. Da bih rado nečim odstranila neizvjesnost ili kašnjenje plaćanja režija, bih. Ali se ne bih odrekla ovog kreativnog luksuza koji donosi slobodnjaštvo. Divan je luksuz kad možete ‘držati’ predstavu dok prirodnim putem ne sazri za publiku. Možda je glupo da o tome govorim nakon svega godine dana stažiranja u varaždinskom HNK, nemam pravo iskustvo još. Ali imate pravo kada kažete da je u pitanju stvar karaktera – za ovakav tip profesionalne nesigurnosti naprosto ne smiješ biti previše osjetljiv. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Dvije su kazališne predstave u Zagrebu u kojima trenutno igrate i/ili režirate. Nezavisna produkcija u prostoru zagrebačke Uranije: prva predstava je “Vitača” prema motivima romana “Predeo slikan čajem”, u kojoj igrate s Lelom Margitić, druga predstava je “Tejp”…
‘Tejp’, komad Stephena Belbera, režirala je Kristina Grubiša, a igraju Filip Riđički, Matija Čigir i ja. U suštini to je baš napeta, klasična, dobro napisana priča - psihološki realistični krimić. Odvija se u jednoj sobi i staromodna je tek po tom oslanjanju na tekst: nema scenografije, kostimi su bazični. Potvrđujemo da je za dobro kazalište potreban dobar predložak i dobra podjela. Očekujući kraj lockdowna mi smo se polako nalazili i iz entuzijazma napravili predstavu. A ‘Vitača’ je nastala najneobičnijim procesom koji možete zamisliti. Radilo se godinu dana, redovito, i od početnoga koncepta predstavu su režirali razgovori, eksperiment, naši ukusi u tekstu i pokret. Zapravo, protok vremena i okolnosti. Stalan je bio samo taj sporedni lik iz ‘Predela’, Vitača Milut i njena priča, koja je i specifična i opća priča svih žena. Htjele smo da scene polako doživljavaju promjene temeljem unutarnje evolucije a ne koncepata, dakle ne ‘izvana’. Tako smo dobile predstavu koja je po svemu eksperiment osim po konciznosti priče.  

Express: “Vitača” je posebno zanimljiva jer jedan lik tumače dvije glumice, kao mlađu i stariju verziju jednog života u propitivanju. Kako ste se rukovodili Pavićevim “Predelom”, a što ste htjeli pokazati “Vitačom”? Motiv ženskog (samo) sazrijevanja, proces kojemu je biologija uvijek prekratka, a emancipacija od (samo)nametnute krivnje uvijek moguća, tako nekako? 
Na tekst Milorada Pavića smo se oslanjali motivski jer je tekst predstave ‘nanovo’ napisala Kristina Kegljen. ‘Predeo’ sam pročitala prije dvije godine i ostala u pozitivnom šoku: kako lijepa knjiga, kakav lijep opis žene u toj knjizi. Ne bih otkrivala što smo ‘htjele reći’ osim da smo se jako trudile da scenski materijal nama bude konkretan i točan, ali da jezik predstave bude jako otvoren, da ostavlja upisivanju. Lela i ja i jesmo i nismo ‘ista žena’, a predstava idejno počiva na dvije rečenice. Prva Pavićeva: ‘Je li moguće da se u dobi od 75 vratiš u rodno mjesto i vidiš sebe kako drugim putem krećeš u život?’ I druga: kako vidiš bezdan budućeg? Taj ogromni pritisak, bezdan budućnosti, neovisan je o dobi. I to u teatru pokazuje božanstvena glumica Lela Margitić, dokaz da veličina ne stari. Ona je čudo. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Na koje ste teme i motive svakodnevice najosjetljiviji? Što pokušavate saznati istraživanjem kroz teatarski rad?
Rad u teatru je za mene jedini način otpora svemu što smatram lošim, pogrešnim,  baš gadnim, u svemu oko mene. Pokušaj prijevoda pitanja na koje bih se u protivnom neprestano spoticala. A uvijek me zanima nemoć pojedinca, razlozi te nemoći, koju možeš osjetiti u zraku. I što je najljepše, privatnim sazrijevanjem premješta mi se fokus interesa. Nakon studija glume u Beogradu sam radila ‘Bolest mladosti’, komad o studentima medicine koji odgađaju diplomirati jer su svjesni da je faks jedina sigurnost koju poznaju. U Varaždinu sam radila dječju predstavu koja je u okrilju songova postavljala duboko privatno pitanje: što kada zbog starosti postaneš višak društvu? Predstavu ‘Sitni sveci’ radila sam pak u Zadru uz temu koja je strepnja svake glumice: hoću li u kazalištu ostariti dostojanstveno? A ‘Vitača’ mi postavlja i pitanje vlastitog identiteta. Uz bosansko-dalmatinsko naslijeđe koje nosim u sebi, znam li tko sam sada, koliko ‘drugih’ imam u sebi? 

Express: Ali što bi bila “opća priča svih žena” ako joj je lik Vitače amblem? Impuls patrijarhalnog obrasca možda se može “urediti” profesionalnim regulama, ali naslijeđena supstanca, što s njom?
Pitanje neosviještenog naslijeđa je ključno, ono pokreće ili guši, ako ga ne osvijestimo. U svemu što mi, žene, obavljamo, trajni je pečat naših naslijeđenih uloga.  Volim što živimo u ovom vremenu, u kojemu se razgovor o tom mutnom dijelu ipak iznosi. Josipa Bubaš, Monika Herceg, Kristina Kegljen u ‘Vitači’, da spomenem samo prve autorske asocijacije; osvjetljavaju to naslijeđe različitim kutevima. A trebat će nam svima vremena da to doista shvatimo. Nije više dovoljno pripovijedati u stilu: bila je jedna alfa baka, imala je skrušenu kćer, čija je pak kći naslijedila teret svih ‘ženskih’ trauma u obitelji. Hoću reći, generalizacija o transgeneracijskom krugu koji se unedogled okreće reže vrlo plitko. Jer je kolo naslijeđa mračno i duboko. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Zapažena je vaša režija komorne predstave u produkciji Putujućega kazališta(PUK) što je prije pandemije igrala u zagrebačkome Muzeju prekinutih veza. Riječ je o predstavi “Prizori” i tekstu, vašoj adaptaciji Bergmanovih “Prizora iz bračnog života”, u kojoj igraju Alma Prica i Sreten Mokrović. Bergmanovski evergrin: možda s nelagodom suočavanja svih sudionika? 
Općenito me zanima jedino onakav teatar koji voli glumca, ali i glumcu  treba doista biti intimno stalo do teme, mora naći svoju nišu u kojoj istražuje. U ‘Prizorima’ me najviše intrigiralo koliko blizu temi fizički i metaforički publika može biti a da se ne osjeća izloženo, ugroženo, iskorišteno, pomaknuto iz njene ‘uloge’. Uključivanje publike u teatarsku igru neobičan je i klizak teren, postupak za koji nemamo često pravog razloga. Ali eksperiment približavanja udaljavanjem, to je uzbudljiva perspektiva za sve sudionike, čini mi se. 

Express: Formativna profesionalna biografija počinje vam - rukometom. Tako stoji na Wikipediji. Igrali ste kružnu napadačicu i krilo u ŽRK Trešnjevka u gimnaziji. Onda vam se, doslovno, dogodio intimni potres nakon posjeta jednoj predstavi, ne čini se slučajno da je riječ baš o monodrami “Münchhausen” koju je igrao Vili Matula. Nakon te predstave ste odlučili upisati glumu, što vam je uspjelo u petom pokušaju (!) na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Jak je to bio potres… Kako ste u sebi pronašli glumačku crtu, u jednoj predstavi? 
U toj, meni vrlo važnoj Matulinoj predstavi, postoji nešto što čini supstancu moje ljubavi prema teatru. Ničega na sceni nema, tek jedan tip koji pričajući stvara sve oko sebe: i sultana, i topovske kugle, i jazavčare, i Katarinu Veliku. Cijeli svijet iz glumca. Nikad nisam vidjela nekog tako bogatog i siromašnog istodobno, i kad god se sjetim tog prvog susreta s pravim teatrom za mene, osjećaj je i dalje čudesan. Sličan mi je bio, inicijacijski jednako moćan, susret s predstavom ‘S druge strane’ Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Ondje sam prvi put vidjela privatno i javno u zajedničkome, onaj trenutak uzajamnosti scenskoga koji je publika donijela u kazalište. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kazališnu režiju ste studirali u Beogradu. Imate iskustva dviju umjetničkih akademija i dviju, ipak dosta različitih kulturnih sredina? Ima li  vama smisla usporedba zagrebačkog i beogradskoga kulturnog miljea? I prema čemu, u kojem vas je profesionalnom smislu “posložio” studij režije?
Usporedbe uvijek imaju kontradiktornu ali i komplementarnu narav. To je, kao, ona priča o prednostima i manama mentaliteta gdje ih svatko tumači na svoj način. A ja sam veliki fan svih razlika među ljudima, među narodima, među članovima iste obitelji. Vrijeme koje živimo nas obilježava na način koji niti ne primjećujemo. A kad obratimo pažnju, što vidimo? Pa, stilski nitko ne odskače. Svi umjetnici, na prvi pogled, sliče jedan drugome: arhitekti se uvijek jednako odijevaju. A ta je perspektiva užasno dosadna. Dajte, ljudi, razlike, one su začin! Profesorica s beogradskog studija režije Alisa Stojanović me u tom smislu stvarno i ‘posložila’, odnosno usmjerila prema konkretnosti posla, rada. Prema pitanju o uzroku i posljedici u kazalištu. A vjerujte mi, sa mnom nije bilo lako. Došla sam na taj studij bez ideja i otišla s pitanjima, na čemu sam neizmjerno zahvalna. Studij režije me, zahvaljujući profesorici Stojanović, tako naučio osnovnome: problem teksta nije tvoj problem, ali se tvoj problem može uplesti u tekst. I stvarno osjećam da sam nakon studija režije puno ‘mekša’ glumica. Jer je, shvaćam, velika blagodat za glumca ako shvati redateljsku logiku, tu muku s prijevodom ideje u svima razumljiv jezik. U glumačkom smislu mi je, uostalom, uvijek izazov raditi s onim tko postavlja visoke letvice, za razliku od onoga tko radi jedino da bi  ubirao honorare. 

Express: A kako je kod vas išao proces sazrijevanja u sigurnost odluke prema glumačkom pozivu? Ta četiri pokušaja studentice Filozofskog fakulteta u Zagrebu, svake jeseni na prijamnom na Akademiji?
Voljela bih se pohvaliti hrabrošću ili odlučnošću a ne brojem upornih odlazaka na te prijamne ispite. Ali to nije istina, ne mogu govoriti o upornosti. Naprosto, nije meni bilo izbora. Ništa drugo nisam ni mogla niti htjela raditi, ništa me drugo nije uzbuđivalo. Upornost je u mom slučaju posljedica manjka izbora. A nakon svakog neuspješnog prijamnog nepovratno bih odustala. Ipak, čim bih se sjetila da mi je alternativa mogući život u kojem sam možda vječno frustrirana profesorica hrvatskog jezika… uh odjednom bih jedva čekala rujan i prijamni. Tako da, strah od neželjene alternative života nije neka hrabrost. Više pragma, za mene nije bilo drugih opcija. I taj moj poziv je maraton a ne sprint. Shvaćam ga kao znak da moje vrijeme za strpljenje i hrabrost tek dolazi. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Što je za vas kao glumicu i redateljicu politička moć? Smisao političkoga kao  jedne od uloge filma ili teatra? 
Umjetnosti nema bez politike, ali vrijedi i obratno iako o tome uglavnom ne razmišljamo, niti vodimo računa. Ne želiš li ‘biti političan’, veliš neću politiku nego estetiku, nisi svjestan da je takav odabir politička gesta po sebi. Kako bismo mogli biti politički pismeni ako nam kultura nije važna? Jer jesmo, jako smo politički nepismeni,  nemamo ni dojam ni pojam da od politike nema obrane- niti je treba biti.  Ipak, politička situacija u Zagrebu, koju ističem zato što mi je bliska, pokazuje da zaista ima nade. Mrak ne može vječno trajati, a odlaskom politike koja ljude odbija od mišljenja o političkome u njihovim životima, i film i teatar imaju veće šanse za vlastiti, bolji život. Tako mi se čini.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.