Kad je 1988. godine David Zucker snimio prvi dio svojih “Golih pištolja”, u kojemu je glavnu ulogu igrao Leslie Nielsen, bila je to prvorazredna filmska subverzija koja je parodirala i ismijavala špijunske trilere, ponajprije serijal o Jamesu Bondu. Zuckerov serijal je vrlo brzo postao unosna franšiza i pretvorio se u parodiju parodije koja je otišla u najprizemniji humor, što je na neki način zasjenilo važnost tog filma. Međutim, taj film je pokrenuo cijeli jedan žanr, bez obzira na to što je potonuo u glib vlastite banalnosti i ugasio se sam od sebe. Sličnu subverziju napravio je 1999. godine Spike Lee s filmovima o serijskim ubojicama, sa svojim filmom “Ljeto kad je ubijao Sam” (“Summer of Sam”). Lee je napravio nešto gotovo nezamislivo: snimio je film o Davidu Berkowitzu, Samovu sinu, jednom od najpoznatijih serijskih ubojici u povijesti, a koji je u žanrovskom smislu najbliži komediji. Povijest europskog romana, tvrdi Milan Kundera u svom eseju “Umjetnost romana”, započinje sa Cervantesovim “Don Quijoteom”. Dakle, europski roman, “prezreno nasljeđe Cervantesovo”, nastao je na temeljima jedne parodije. Roman “Futurološki kongres” i zbirku pripovjedaka “Zvjezdani dnevnici” Stanislawa Lema možemo promatrati u sličnom kontekstu, kao prvorazrednu parodiju znanstvenofantastične literature. Obje knjige objavio je nakladnik Hangar 7, specijaliziran za ZF literaturu, u izvrsnom prijevodu Adriana Cvitkovića. Svatko tko je pročitao barem jednu Lemovu knjigu dobro zna koliko je teško prevoditi Lema, zbog brojnih kovanica i osebujnog jezika koji koristi.
Stanislaw Lem, poljski književnik, filozof i satiričar, rođen je u Lavovu 1921. godine, a umro je 2006. u Krakovu. Jedan je od najpoznatijih teoretičara znanstvene fantastike i najprevođeniji poljski pisac. Ova godina, u kojoj se slavila stota obljetnica njegova rođenja, u Poljskoj je proglašena “Godinom Stanislawa Lema”. Kad se spomene njegovo ime, prva asocijacija koja nam padne na pamet je njegov roman “Solaris” iz 1961. godine, jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća, prema kojemu je Andrej Tarkovski snimio 1972. godine istoimeni film. Po mojemu mišljenju, uz “Andreja Rubljova”, ovo je ponajbolji film velikog ruskog redatelja. Ovaj film je 2002. doživio svoj holivudski remake, u režiji Stevena Soderbergha. Lem, navodno, nije bio zadovoljan nijednom od ove dvije adaptacije. Lem je i inače bio jako kritičan prema svemu. Primjerice, 1973. godine bio je primljen za počasnog člana Američkog udruženja pisaca znanstvene fantastike (Science Fiction Writers of America). No nakon njegove kritike američke ZF književnosti, udruga je tri godine kasnije oduzela Lemu počasno članstvo. Kasnije su mu nudili redovno članstvo, što je Lem odbio.
”Solaris” je po mnogo čemu inovativan roman, prvenstveno po uvođenju motiva kolektivne memorije, oličene u oceanu na planetu Solaris. Radi se o kolektivnom biću koje upravlja ljudskom prošlošću i sjećanjima te predstavlja možda najsumorniji distopijski roman uopće. Prema ovome motivu vjerojatno je kreiran i Borg, najzanimljiviji fikcionalni fenomen iz ZF franšize “Zvjezdane staze”.
Ono što povezuje “Futurološki kongres” i “Zvjezdane dnevnike” je glavni lik Ijon Tichy, jedan od najprepoznatljivijih Lemovih junaka. U “Futurološkom kongresu” Tichy stiže u Kostarikanu, zemlju s najvišom stopom “demografskog prirasta”, što predstavlja najveću prijetnju civilizaciji. Futurolozi se i sastaju tu da bi pronašli kakvo-takvo rješenje demografske eksplozije na planetu. Futurolozi su smješteni u megahotelu Hilton, dok na ulicama kostarikanske prijestolnice započinju nasilni prosvjedi. U svijetu vladaju glad i bijeda. Civilizacija je pred raspadom. Ponašanje stanovništva vladajući reguliraju raznim drogama i psihostimulansima koji iskrivljuju percepciju stvarnosti. Lem takav društveni sistem naziva “kemokracijom”. Ovaj roman ima mnogo dodirnih točaka s distopijskim društvom iz “Matrixa”, filmske trilogije braće Wachovski. Sigurno nije slučajno to da su autori “Matrixa” poljskog podrijetla, jer se tu u njihovim filmovima vidi nesumnjiv utjecaj Stanislawa Lema na zastrašujući svijet koji su stvorili. S tom razlikom što je kod njih taj svijet virtualan, digitalan, dok je onaj u Lemovu romanu posredovan psihostimulansima. Lemov utjecaj vidljiv je i na “Vodiču kroz galaksiju za autostopere” Douglasa Adamsa, kultnom romanu ZF književnosti, čiji glavni lik Arthur Dent neodoljivo podsjeća na Ijona Tichyja. Lem je beskrajno duhovit pisac i po tome je usporediv s Kurtom Vonnegutom, još jednim piscem kojega mnogi smještaju u nišu ZF romana, iako on po mojemu mišljenju tamo ne pripada.
”Futurološki kongres” je zapravo duža ZF pripovijest koja je prvi put objavljena 1971. godine u Lemovoj zbirci pripovjedaka “Nesanica”. Tekst se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu saznajemo što se zbiva prvog dana kongresa, dok drugi dio započinje u “neposrednoj budućnosti”, 2039. godine, u kojoj je Tichy odmrznut iz duboke hibernacije. To je također iluzija: Tichy se zapravo budi 2098. godine u prenapučenom svijetu u kojemu živi oko 100 milijardi ljudi. Njegov um to percipira kao 2039. godinu, kao i to da na planetu živi mnogo manje ljudi. To je svijet umjetno stvorenog blagostanja, posredovanog psihostimulansima, u kojemu svatko tko to želi može dobiti Nobelovu nagradu, i to preko Ureda za registraciju samoproglašenih kandidata za Nobelovu nagradu, ili kupiti za mizernu svotu “originalna djela” Rembrandta ili Matissea. To je svijet u kojemu nema knjiga, što je neka vrsta kanona distopijske književnosti. Posebna vrijednost je Lemov jezik, brojne kovanice preko kojih toliko živo doživljavamo apsurdnu stvarnost koju opisuje. Tichy se s novim svijetom u kojem se zatekao upoznaje preko posljednjeg izdanja Websterova rječnika. Primjerice, izraz haharik opisuje robota huligana, koji je izopačen uslijed kvara ili pogrešnog rukovanja. Kemokracija se pretvorila u farmakokraciju. Postoji i mjerna jedinica tugometar: “Jedan tugometar je tuga koju osjeća ‘pater familias’ kad mu šesteročlanu obitelj smaknu pred očima”. Ovo je samo jedan mali djelić Lemove imaginacije, i to izražen preko jezika. Područje ljudske zbilje smanjuje se zastrašujućom brzinom, dok je percipirana stvarnost zapravo jedna velika halucinacija i zbog toga nisu moguće nikakve revolucije i prevrati. Vladar novog svijeta je George Symington koji pri kraju romana uvjerava Tichyja da je “farmakokracija” jedina nada u opstanak ljudske rase, sve dok se ne pronađe rješenje demografske eksplozije. “Dajemo civilizaciji narkozu jer u suprotnom ne bi opstala”, kaže Symington na jednome mjestu. “Kad nema kruha - ima narkoze!”
”Zvjezdani dnevnici” su zbirka pripovjedaka sastavljena od četrnaest priča, a radi se o zvjezdanim putovanjima Ijona Tichyja. Ijon Tichy je u vrijeme “izdavanja” “Dnevnika” odavno mrtav te predstavlja jednu od “najvažnijih ličnosti” u povijesti ljudske civilizacije, poput barona Münchhausena ili Lemuela Gullivera.
Tichy je legendarna ličnost, mnogi sumnjaju u njegovo postojanje, i tu dolazi do izražaja i Lemova autoironičnost: “U tisku se mogu pronaći navodi u kojima se tvrdi da je Tichyju navodno netko pomagao, pa čak da nije ni postojao, a da je njegova djela stvorio pak uređaj pod nazivom Lem”. Lemove priče su iznimno duhovite, ali autor kroz njih neprestano provlači jaku društvenu kritiku. Na svojim zvjezdanim putovanjima Tichy se susreće s brojnim tuđinskim civilizacijama, obično superiornim onim ljudskima, koje su stvorili ili roboti ili inteligentna bića. Kako izgleda ljudska civilizacija, na najbolji način govori opis Zemljana iz vizure jedne superiornije galaktičke civilizacije prilikom primanja Zemljana u neku vrstu galaktičke Europske unije, što u suštini predstavlja prvorazrednu društvenu kritiku: “Sukladno prihvaćenoj sistematici koja se primjenjuje u našoj Galaktici, abnormalne pojave obuhvaća tip Aberrantia (Manijaci), koji se dijele na podtipove Debilitales (Kreteni) i Antisapientinales (Nerazumnici). U ovaj potonji podtip ubrajaju se Canaliacaea (Gnjusovi) i Necroludentia (Nekrofili). Među Nekrofilima razlikujemo redom vrstu Patricidiaceae (Ocoubojice), Matriphagideae (Majkojedači) i Lasciviaceae (Žgadija ili Gamad)”.
