Godina Stanislawa Lema - kad nema kruha ima narkoze

Kad je 1988. godine David Zucker snimio prvi dio svojih “Golih pištolja”, u kojemu je glavnu ulogu igrao Leslie Nielsen, bila je to prvorazredna filmska subverzija koja je parodirala i ismijavala špijunske trilere, ponajprije serijal o Jamesu Bondu. Zuckerov serijal je vrlo brzo postao unosna franšiza i pretvorio se u parodiju parodije koja je otišla u najprizemniji humor, što je na neki način zasjenilo važnost tog filma. Međutim, taj film je pokrenuo cijeli jedan žanr, bez obzira na to što je potonuo u glib vlastite banalnosti i ugasio se sam od sebe. Sličnu subverziju napravio je 1999. godine Spike Lee s filmovima o serijskim ubojicama, sa svojim filmom “Ljeto kad je ubijao Sam” (“Summer of Sam”). Lee je napravio nešto gotovo nezamislivo: snimio je film o Davidu Berkowitzu, Samovu sinu, jednom od najpoznatijih serijskih ubojici u povijesti, a koji je u žanrovskom smislu najbliži komediji. Povijest europskog romana, tvrdi Milan Kundera u svom eseju “Umjetnost romana”, započinje sa Cervantesovim “Don Quijoteom”. Dakle, europski roman, “prezreno nasljeđe Cervantesovo”, nastao je na temeljima jedne parodije. Roman “Futurološki kongres” i zbirku pripovjedaka “Zvjezdani dnevnici” Stanislawa Lema možemo promatrati u sličnom kontekstu, kao prvorazrednu parodiju znanstvenofantastične literature. Obje knjige objavio je nakladnik Hangar 7, specijaliziran za ZF literaturu, u izvrsnom prijevodu Adriana Cvitkovića. Svatko tko je pročitao barem jednu Lemovu knjigu dobro zna koliko je teško prevoditi Lema, zbog brojnih kovanica i osebujnog jezika koji koristi.