Kultura
95 prikaza

Gorčina tek u tragovima, teška pitanja s velikom dozom humora i zaigranosti

Makassarwriters.com
Iako postavlja teška pitanja (i često pogađa upravo ona pitanja i bolna mjesta koja i sami sebi postavljamo bez obzira na to koliko smo “normalni”), ona to čini s velikom dozom humora i zaigranosti

‘Normalan svijet nema mjesta za iznimke i uvijek tiho eliminira strana tijela. Tko ima manu, odbačen je.’ 

Što je običnije, svakodnevnije, poznatije od trgovine mješovitom robom? Lokalnog dućana u kojemu se može kupiti grijani obrok ili zaliha kruha i mlijeka. Ima li što svakodnevnije od tete, djevojke, žene ili stričeka, dečka, muškarca za blagajnom (dobro u većini slučajeva su to žene)? Ništa. To je dio svakodnevice. To je carstvo “normalnog”. Za Sayaku Muratu to je čaroban svijet, živi organizam, prostor koji zrcali vanjski svijet, ali živi po vlastitim pravilima. Ujedno i utočište, savršeno mjesto za skrivanje onih, one, koju svijet ne smatra normalnom, iako ni njoj, ni svijetu, nije sasvim jasno zašto? Odličan roman “Žena iz prodavaonice mješovite robe” teško se ispušta iz ruke, čita se u dahu. Pisan istovremeno jednostavno i poetično, u “Ženi iz prodavaonice mješovite robe” ne događa se ništa posebno ni veliko, a istovremeno u tom svijetu normalnosti i svakodnevice odvijaju se prave šekspirijanske tragedije i komedije te se lome svjetovi. A tko je uopće ta žena? Keiko je 36-godišnjakinja koja se slučajno, na pola radnog vremena, zaposlila tijekom studija u novootvorenom dućanu u poslovnoj četvrti i ostala raditi u njemu punih 18 godina ne penjući se na hijerarhijskoj ljestvici i ne mijenjajući status djelatnice zaposlene na pola radnog vremena. Zašto pobogu? Vrlo jednostavno, Keiko je drugačija, iako ni sama ne zna objasniti zašto je drugačija, isto tako ni svijet ne zna objasniti Keiko što je to točnije kod nje drugačije. Ali pritisak je toliko velik da Keiko još u školi odlučuje izbjegavati vlastite porive, uglavnom da na svijet oko sebe reagira jednostavnom iskrenošću odbacujući mnogobrojne slojeve civilizacijskih pristojnosti i protokola, uglavnom šutjeti i prilagođavati se okolini. Keiko jednostavno ne zna komunicirati sa svijetom, treba joj vodič, savjetnik, pravila, a pravila okolina toliko su zamršena i složena da ih ona jednostavno ne može razumjeti. Jedino mjesto gdje se nalazi, gdje se savršeno uklapa u okolinu je tih stotinjak ili dvjestotinjak četvornih metara dućana. Tu je dovoljno ispravno reći “dobar dan”, “dođite opet”, nije teško naučiti koje proizvode treba istaknuti i kako treba proizvod na sniženju istaknuti na polici. Dapače, Keiko razumije kako će vremenska prognoza utjecati na ponašanje kupaca, što će se dogoditi ako pada kiša, a što ako sja sunce, ona nakon 18 godina diše i živi kao taj mali dućan. To svijetu nije dovoljno. Jer kako to da Keiko nije napredovala, kako to da nije našla “pravi” posao, zašto nikad nije bila u ljubavnoj vezi, kad će se udati... 

 | Author: VBZ VBZ

U druženjima s prijateljima i poznanicima, sa sestrom koja joj je vodič i prevoditelj svijeta “normalnih”, ta pitanja vise u zraku, a onda se sve neugodnije i glasnije počinju postavljati. Na njih Keiko nema odgovora, dapače, ne razumije ih, zašto bi ikoga bilo briga za to ako je ona savršeno sretna tu gdje je i kako je. Jednostavno, nije joj jasno što je to normalno s druge strane i što je to tako nenormalno kod nje. To što se pita Keiko, pita se i čitatelj. Iako Keikino jednostavno poimanje stvarnosti na trenutke ulazi u područje stravičnog, ali čak i ona zna gdje je granica između jednostavne istine i onoga nedopustivoga. Trud da se uklopi u svijet, da zadovolji one oko sebe koji ju ne razumiju, tjera Keiko da stvara neobične privide, da sklapa dogovore koji će joj omogućiti da sve ostane kako je i da nestanu sva ta neugodna pitanja. Često su to pitanja koja smo i sami slušali tijekom života. Ali isto tako često su to pitanja koja smo i sami postavljali drugima. Možda je to čar romana, pokušaj pomirenja sa svijetom i istovremeno nerazumijevanje svih tih složenih nijansi koje nas bacaju čas na jednu, čas na drugu stranu nevidljive crte koja dijeli ono što je “normalno” od svega ostalog. Jedino mjesto gdje je moguće sakriti se jest carstvo normalnoga, mali dućan, svakodnevna i neprimjetna stvar. Ali Keiko se u malom dućanu nije sakrila, ona je postala dio njega, ušla je u simbiozu, osjeća njegove ritmove, njeno tijelo reagira na njegove zvukove i mirise, njen organizam savršeno se poklapa s nevidljivim životnim ritmom male prodavaonice mješovite robe. 

Iako govori o obično tragičnom srazu neprilagođenih s “normalnim svijetom”, u Sayakinu romanu gorčina dolazi tek u tragovima. Iako postavlja teška pitanja (i često pogađa upravo ona pitanja i bolna mjesta koja i sami sebi postavljamo bez obzira na to koliko smo “normalni”), ona to čini s velikom dozom humora i zaigranosti. Da, svijet je okrutno i gorko mjesto koje lomi svakoga i nikome ne dopušta da pobjegne od njegovih zamršenih i nejasnih pravila. Ali se od njega, možda, samo možda, može sakriti na nekom sigurnom i normalnome mjestu. Možda u malom dućanu. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.