Knjige koje dobivaju Pulitzera su redovito poslastice za svakog radoznalog, osim ako se ne radi o, što se zna žiriju zalomiti, preamerocentričnim naslovima.
“Šesto izumiranje” Elizabeth Kolbert je remek-djelo koje se tiče ali baš svih, globalno i univerzalno mišljeno. Ekologija je globalna; živimo u dobu “nove Pangee” u kojemu se vrste zbog pojačanog prometa invazivno miješaju, a svakom je jasno što je to sibirska anticiklona i otkud odjednom tropske ribe u Jadranu.
Univerzalizam ekologije je toliko očit da je zbog tog svog potencijala odličan alat za ostvarenje transindividualnih ideja i praksi, jer je iznad svega podatna za krilaticu “misli globalno, djeluj lokalno”.
Osim toga, ekologija je multidisciplinarna grana, pa se u njoj susreću različita ljudska djelovanja i sva heterogenost svijeta na neki način podvodi u jednu jedinstvenu sliku, što nije mala stvar nego atribucija boga.
Kako se knjiga bavi poviješću života, dakle razdobljem od nekih pola milijarde godina (zapravo je cijela povijest života uvod u razdoblje antropocena, doba u kojemu živimo i na koje – za razliku od prethodnih -eocena – presudno utječemo) dobra je i za liječenje svake bahatosti i pretjeranog ponosa.
No pustimo na stranu psihološke, aktivističke i metodičke aspekte, zavirimo među korice. “Šesto izumiranje” je knjiga napisana u 12 poglavlja od kojih svako nosi u podnaslovu latinsko ime neke, još jedva žive ili, češće, izumrle vrste.
Tijekom povijesti života zabilježeno je šest velikih izumiranja živog svijeta, iz različitih i nekih još nejasnih razloga - od kojih je najpoznatiji udar meteorita koji je glave došao, između ostalih, velikim gmazovima - a šestom upravo svjedočimo i potičemo ga.
U okviru velikih izumiranja događala su se i manja, a stalno traju pozadinska izumiranja (odumiranja) vrsta. To je prirodna pojava rastegnuta u tisuće godina pa je nismo svjesni, za razliku od antropocenskog izumiranja našeg doba kojemu svjedočimo u okviru svoga vijeka.
Antropocen je razdoblje koje se upravo u znanosti prihvaća kao naziv za doba u kojemu čovjek presudno formira živi svijet, a karakteriziraju ga, sažimam: činjenice da je ljudska aktivnost izmijenila između trećine i polovice kopnene površine planeta, da je tok većine najvećih rijeka preusmjeren, da biljke prihranjivane umjetnim gnojivima proizvode više dušika nego što svi kopneni ekosustavi mogu popraviti prirodnim putem, da ljudi koriste više od polovice lako dostupnih zaliha svježe vode na planetu, da smo izmijenili sastav atmosfere…
Kronologija izumiranja pod utjecajem čovjeka počinje s izumiranjem velikih sisavaca i podudara se s dolaskom ljudske vrste na njihova područja. Cijenu upoznavanja ljudske vrste platili su pozemni ljenjivac, sabljastozubi tigar, mastodont, mamut… Čak i neandertalci, kojima je posvećeno posebno zanimljivo poglavlje.
Naime, ispada po svim novim istraživanjima da postoji genetski temelj za euroazijski, ili bolje neafrički rasizam (samo nam još i taj fali) zato što svi euroazijati i njihovi potomci nose, baš kao i vi, dragi čitatelji, 2-4% neandertalskoga gena. I, ne brinite se, neandertalci nisu bili gegavi dlakavi majmuni kakvima ih zamišljate.
Nove analize su pokazale da je ta slika stvorena zato što su analizirane kosti bile kosti nesretnih artritičnih neandertalaca, a čija je vrsta skrbila za oboljele, znala za duhovnost i imala neobično velik mozak.
No sve je to bilo uzalud kada su upoznali Homo sapiensa. Što ne znači da se nisu križali, i to najviše na području srednje Europe. Sukus opake argumentacije koja multidisciplinarna, literarno vješta i emotivno angažirana autorica izlaže jest da čovjek “nije samo sredstvo šestog izumiranja nego je i u opasnosti da postane i njegova žrtva“.
Prvi put jedna vrsta, nažalost ne toga u potpunosti svjesna, odlučuje o evolucijskom smjeru i mnogo nakon što je možda nestane, a naslijede je, to je, kažu, najsigurnija oklada – štakori.
Ova knjiga je baš zgodna da vas osvijesti, ako vas ne onesvijeste širine i razmjeri u kojima misli (promatranje tako dugih razdoblja može čovjeku biti depresivno kao svijet bez boga Dostojevskom), jer je napisana – maestralno.
Upućenost autorice je virtuozna, bez obzira izlaže li povijest ideje izumiranja, inače čedo francuske revolucije, koju nije bilo lako ni moguće odjednom uglazbiti s tadašnjim idejama, pogotovo prije Darwina, ili izlaže nešto iz ekologiji pomoćnih znanosti: geologije, biologije, kemije, antropologije…
Veći dio knjige ispisan je kroz akciju, autorica je aktivistički obišla sva ključna mjesta za proučavanje knjige - od muzeja do islandskih otoka gdje su zadnji put viđene njorke, One Tree atola koje zakiseljavanje mora izjeda, točaka važnih geoloških otkrića, eksperimentalnih eko-čestica u Brazilu ili Peruu, pa je knjiga dobrim dijelom reportažno-putopisnog karaktera, a portreti ličnosti koje susreće bi potpisao svaki dobar pisac.
Elizabeth Kolbert je i duhovita, donosi niz impresivnih činjenica. Recimo, jeste li znali da piloti uče američke ždralove preseliti se na jug? Da u Novoj Engleskoj nije bilo gujavica (zbog ledenog doba) do dolaska Europljana i da do danas nisu naselile cijeli SAD? Da vas knjiga “Šesto izumiranje” opčini, nije potrebno šesto čulo nego da je počnete čitati.
