Ovdje je Slovenija! Slovenci će vam reći da granica Balkana počinje na granici s Hrvatskom. Ako pitate Hrvate gdje je Balkan, oni će vam prije svega reći kako su oni katolici smješteni u srednjoj Europi, a Beograd, Srbija i ortodoksna religija potpadaju pod pojam Balkana. Ako pitate Srbina, on će vam reći: “Pa Balkan je tamo negdje… Sarajevo, Kosovo, to je pravi Balkan”. Međutim, ironija je da, ako idete još niže, južno, odjednom je Balkan negdje gore. U Grčkoj će vam reći: “Mi Grci podrijetlom smo iz Europe i imamo tisućljetnu civilizaciju, tamo gore su mračne balkanske planine, tamo je negdje Balkan. Ako pitate Austrijanca gdje je Balkan, on će reći: “U Sloveniji, tu počinje Balkan, tu su primitivci”. Ako pitate Nijemca, reći će: “To je već Austrija, oni su imali imperij, već su se tad izmiješali sa svima, balkanizirali se”. Francuzi će vam reći: “To je Njemačka, mračno doba, fašizam...” I na kraju će vam Britanci reći da je cijela Europa danas jedan veliki Balkan, ali s briselskom birokracijom u novom Istanbulu, te da se Britanci od toga zapravo jedini izdvajaju.
Ovako je prije nekog vremena slavni filozof, kritičar kulture i teorijski psihoanalitičar Slavoj Žižek objasnio na videosnimci pred mapom Europe kako različiti narodi definiraju pojam Balkana.
Predstava 'Vergine Giurata' u režiji Jetona Neziraja
Prije nekoliko dana u Ravenni, gradu koji je nekoć bio sjedište Zapadnog Rimskog Carstva i kasnije Ostrogotskog, održan je festival posvećen upravo Balkanu, točnije balkanskom kazalištu. Umjetnici Davide Sacco i Agata Tomšič, osnivači i umjetnički voditelji kazališta ErosAntEros, godine 2018. osnovali su POLIS Teatro Festival, koji “ugošćuje umjetnike međunarodnog značaja i provodi participativne projekte s jakim uključivanje građana kako bi se razvijala njihova svijest o bitnim problemima suvremenosti te ih se transformiralo u aktivne i svjesne gledatelje”, zabilježeno je u manifestu Festivala. I dok je u prve dvije sezone POLIS predstavljao talijansku suvremenu kazališnu scenu, pandemijsko izdanje 2020., kroz online konferenciju, okupilo je 67 međunarodnih gostiju, čiji su prilozi sabrani u knjizi “Quale teatro per il domani?”. U 2021. godini, odgovarajući na pandemijsku krizu, POLIS predlaže hrabriji program u izboru formi i tema, vraćajući prostor prije svega umjetnicima i njihovom istraživanju suvremenoga kazališnog jezika. Godine 2022. Festival se ponovno pokreće otvaranjem suvremenoj europskoj sceni, ovaj put stavljajući u središte francusku suvremenu dramaturgiju. Festival podržavaju te
financiraju općina Ravenna, regija Emilia-Romagna, Ministarstvo kulture Republike Italije te privatni donatori i sponzori.
U najavi šestog izdanja POLIS-a navodi se kako “Festival potvrđuje europsku vokaciju dovodeći u najprestižnije kulturne prostore Ravenne neke od najzanimljivijih umjetnika s međunarodne suvremene kazališne scene, s pogledom na vrlo posebno i heterogeno geografsko područje Balkana. Slijedeći utopiju stvaranja mostova između zemalja, kultura i etniciteta kroz snagu kazališta, u gradu Ravenni otvaramo dijalog između Istoka i Zapada koji je sad nužniji nego ikad prije. Iz tih razloga ovogodišnji crtež Gianluce Costantinija prikazuje mladu djevojku sa zvijezdom u rukama. Zvijezda je to koja je u prošlosti i na drugim mjestima poprimala različite boje, a POLIS sad predlaže žutu boju sa željom za Europom koja će prvenstveno širiti povjerenje među narodima i ljubav prema planetu na kojem živimo. Želja je to s kojom zazivamo bolju budućnost”, poručuju voditelji Festivala.
Predstava ‘Una storia per Euridice’ (režija: Luisa Guarro, na fotografiji: Chiara Orefice)
Uz teatrologe Ivana Medenicu i Sašu Ognjenovskog, bila sam pozvana u Ravennu prošlog vikenda kako bih govorila na okruglom stolu o suvremenom balkanskom teatru. Svatko od nas troje predstavio je ili teatar koji je sam stvarao ili teatar zemlje u kojoj živi koncentrirajući se na suvremene trendove, opsesivne teme i scenska traganja vezane za forme koje u ovim prostorima očito u posljednje vrijeme ne iskazuju veliku potrebu za promjenama. Govoreći o tematskim izborima suvremenih makedonskih, srpskih i hrvatskih pisaca, spominjali smo one nama važne autore koji su svojim dramskim rukopisom označili vrijeme u kojem živimo i zaključili kako su upravo one predstave koje svjedoče o traumatičnosti naše vječno tranzicijske stvarnosti te time izravno nude identifikacijske modele i najzanimljivije gledateljima. Koliko god te teme, pa i autorski pristupi na prostorima koji se bilježe kao balkanski, bili različiti, ono što je slično, ako ne i isto, jesu institucionalni modeli kazališta, koje nitko, pa ni u našem vremenu različitih transformacija, nije imao ni snage niti političke volje promijeniti. Sve su to ovako ili onako postavljene mastodontske institucije sa stotinama zaposlenih, financirane od strane države i gradova, što fabriciraju povijesna sjećanja i zaustavljaju vrijeme u kućama gdje se još poštuju davno prihvaćena pravila iz doba u kojem smo živjeli u jednoj državi, no kad je teatar imao nešto drugačiju funkciju od ove današnje.
Festival u Ravenni ugostio je predstave koje bi, prema mišljenju festivalskih programera, ponajbolje trebale svjedočiti o balkanskoj stvarnosti posljednjeg desetljeća. “Među
najistaknutijim gostima dvojica su najprovokativnijih umjetnika kazališne scene jugoistočne Europe: redatelj Oliver Frljić s predstavom ‘Proklet bio izdajica svoje domovine!’, koja govori o raspadu bivše Jugoslavije, a koja 13 godina nakon premijere nastavlja obilaziti najvažnije svjetske pozornice, te dramski pisac Jeton Neziraj, koji prvi put u Italiju predstavlja dramu posvećenu tradiciji ‘zakletih djevica’, povezujući je sa suvremenim rodnim temama i show businessom”, zapisano je u festivalskom programu. I dok je Frljićev teatar poznat i djelomice prepoznat u hrvatskom kazalištu te izravno govori, kao u slučaju predstave Slovenskog mladinskoga gledališča iz Ljubljane, o uzrocima prijepora u nekoć zajedničkom prostoru, predstava rađena po tekstu proslavljenoga kosovskog dramatičara Jetona Neziraja fokusira se na onu tradicijom opterećenu stvarnost u kojoj je budućnost zamućena upravo zbog prošlosti.
Predstava ‘Una storia per Euridice’ (režija: Luisa Guarro, na fotografiji: Chiara Orefice)
Nezirajev dramski tekst “Zakleta djevica” (Burrnesa), u režiji Ersona Zymberija, govori o fenomenu žena koje odluče živjeti kao muškarci iskorištavajući tako neke od privilegija koji su im u toj regiji do tada bili uskraćeni. “Svi, posebno međunarodni mediji, ali i istraživači iz disciplina antropologije, sociologije, etnografije…, eksploatirali su ovaj fenomen. Svojevrsna intima koja je zakletim djevicama zajamčena samom činjenicom da to postanu, iznenada je bila izložena medijima i široj publici - eksponiranost koja nije donosila nikakvu korist zakletim djevicama, već naprotiv - u mnogima slučajevi su prikazivani kao ‘relikti’ izrazito patrijarhalnog društva. Međutim, za mnoge od tih žena odijevanje kao muškarac i zakleta djevica bio je čin emancipacije. One su taj čin povezale s idejom ‘slobode’.”, bilježi se u programu predstave. A ona prati sudbinu Sose, jedne od danas rijetkih zakletih djevica, koju susreće tijekom svog posjeta sjevernoj Albaniji britanska antropologinja Edith i vodi u London kao gošću na niz javnih prezentacija londonskog sveučilišta. Tijekom tih posjeta Sose postaje dijelom queer performansa, a taj se susret s posve stranom kulturom njoj predstavlja egzistencijalnim. Prva je to produkcija ovog teksta na albanskom jeziku i time je nedvojbeno još zanimljivija. Prethodno je drama postavljena na njemačkom jeziku u Švicarskoj kao koprodukcija Forever produkcije, Schlachthaus Theater Bern, Theater Winkelwiese Zürich, Kleintheater Luzern i Kellertheater Winterthur.
Još jedna predstava izazvala je interes publike upravo zbog teme kojom se bavi. Riječ je o “Igri”, kontroverznog i danas iznimno hvaljenoga slovenskog redatelja Žige Divjaka, koja prati tranzicijske putove i nesretne živote migranata što su se zatekli na granicama naših zemalja. “Ljudi su to koji su, prepješačivši pola svijeta kako bi pobjegli od ratova, progona, nasilja i strašnog siromaštva, posljednju dionicu svoje rute, dionicu koja ih vodi od Bosne i Hercegovine do sigurne destinacije u Europskoj uniji, nazvali igrom. Igra nema pravila, zakoni ne vrijede, ovlasti policije su neograničene, nasilje sve brutalnije, opasnosti sve opasnije, mogućnosti sve manje, a odredište sve dalje… Mnogi pokušavaju nekoliko puta, čak dvadeset ili trideset puta; to je igra brojeva. Za mnoge je igra kobna. Dostupna evidencija pokazuje da je do sada na našim granicama život izgubilo dvadesetak osoba”, opis je projekta. No ono što Divjaka zapravo ponajviše zanima odgovornost je Slovenije i njezine granične politike za život i sudbinu ljudi u bijegu. Petero glumica tijekom dvosatne predstave preuzima uloge migranata i bez komentara, navođenjem brutalnih činjenica svjedoče dokumentarističkom točnošću o sudbinama životnih gubitnika koji su svoj život ostavili upravo na granicama obećavane Europe.
’Proklet bio izdajica svoje domovine’ stih je iz nekadašnje jugoslavenske himne, te ime autorskog projekta Olivera Frljića
Govoreći o Balkanu, danas, dakako, govorimo i o Europi te je, kao što je Žižek pojašnjavao na karti, teško odrediti njegove ili njezine stvarne granice. Od onih geografsko političkih mnogo su važnije granice što povezuju ili razdvajaju ljude koji su rođenjem smješteni na prostore u kojima je uvijek bilo “viška povijesti”, pa su mnogi ratovi tu počinjali, a neki se nikad nisu ni završili. Govoriti danas o pojmu balkanskog teatra teško je jer mi se čini kako ne postoji neki prepoznatljiv, dominantni ili barem vidljiv smjer koji slijede kazalište u takozvanom balkanskom prostoru. No moglo bi se reći, o čemu svjedoči i ovogodišnja sezona festivala POLIS, da postoje neke sjajne predstave koje govore o (ne)mogućnostima života i traumatičnoj svakodnevici ljudi koji dijele političko-povijesnu sudbinu toga po mnogo čemu osebujnog prostora.
