Kultura
116 prikaza

Grad sinonim za povijest, ostaje bez povijesti

1/4
PIXSELL
U slučaju Dubrovnika, Benić pokazuje koliko je ovaj Grad čaroban u svojoj stvarnosti koja ne treba čaroliju fantazije jer je on sobom fantazija sama

Dubrovnik, zadnjih godina kulisa za debelo naplaćene spektakle, eventualno prizorište krimi serija, što je u svakom slučaju napredak u odnosu na obrazine srednjovjekovnih engleskih smradeži, ali još u razini skupo prodavane kurtizane, kao da je osuđen na sadašnjost. Ima li još onih koji su u stanju ispričati (pri)povijest ispražnjena, opustjela Grada, nastanjena sjenama, tišinom i mačkama lutalicama? Grad sinonim za povijest, apsurdno, ostaje bez povijesti. Jer povijest je priča, a priča postoji samo ako ima i svog pripovjedača i svoju publiku. Uostalom, jednu od tih pripovijesti, nimalo bezazlenu, ispisao je nedavni srbijanski zakon o identitetu dubrovačke baštine. Naravno, tipično hrvatski, sjetimo se Dubrovnika kad ga drugi svojataju, kao što se sjetimo materinjeg jezika kad ga isti niječu. Može nekome zvučati groteskno, ali je, zapravo, sjajno što imamo Srbe i Talijane, jer nam samo susjedi velikog apetita jamče ono malo budnosti u ovoj uspavanoj močvari Lijepe Naše.

 | Author: PROMO PROMO

Ne znam kako je s publikom, ali u Gradu ipak postoje pripovjedači različitih intonacija. O jednoj sam grupici "borhesovskih" zavjerenika pisao višekratno. No osim moćne skupine znanstvenika u ubavom palacu Sorkočevića u Lapadu, gdje je Akademija smjestila svoj povijesni institut, nađe se još koja pusta hrid, kako bi je nazvao Ivo Vojnović, možda i nesvjestan koliko je njegova patetika bila proročanska. Jednu je takvu nastanila klapa ("balica" po dubrovačku) zvana Društvo dubrovačkih pisaca. Proza, pjesništvo, publicistika, filozofija, literarni godišnjak..., izlaze redovito već 13. godinu iz radionice samozatajnih meštara vođenih Borisom Njavrom, Hercegovcem koji je Dubrovnik zadužio više od (nas) Dubrovčana, što smo, kao i svi marunovski Hrvati, emigrirali.

 | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Vedran Benić Grgo Jelavić/PIXSELL

Iz te je butige i knjiga poznatog televizijskog novinara i autora Vedrana Benića. Priča nam u njoj ovaj ljepoduh o znanim i neznanim licima Grada, kapetanima, oriđinalima, zanesenjacima, pjesnicima u duši i onima što su zapisivali drhtaje duše, povijesnim osobnostima, spretno oblikujući medaljone od kojih je svaki živi lik, šaljući nam, zahvaljujući piscu, svoju poruku iz dubina povijesti ili pokazujući iz sadašnjosti da smo svi mi današnji ipak povijest. Mada većinom utemeljena na znanim i manje znanim činjenicama, bez ijednog izmišljena, nedokumentirana lika, ova zbirka pripovijesti nije ni publicistika ni povijesni zapis. Podsjeća ponajviše na Bersine "Dubrovačke slike i prilike", no za razliku od njih nije ograničena na jedno razdoblje, a razlikuje se i po književnom stilu i pristupu. Polazeći od dokumenta, Benić zalazi likovima pod kožu, oživljava ih, progovara u njihovo ime preciznim i probranim glasom, čineći ono što je toliko naravno dubrovačkoj kulturnoj i književnoj tradiciji - život pretvara u literaturu i literaturom gradi život. Stara je istina da književnost ne samo da odražava život, nego ga i stvara. Ona je dio stvarnosti koliko i ono što vidimo, kušamo, mirišemo, dodirujemo. U slučaju Dubrovnika, Benić pokazuje koliko je ovaj Grad čaroban u svojoj stvarnosti koja ne treba čaroliju fantazije jer je on sobom fantazija sama. Anica, Božo i Ruđe Bošković, Miho Pracat, Niko Parapunja, Marcel Kolin, milicioner batinaš Krsto Kardum, Baldo Faćenda, Izulan di Mezzo, poznat i kao Držićev Dživulin, Vlaho Bukovac, Nikola Primorac... Sve o njima ovdje napisano istinito je, čak i ono malo "dopisano". Kao što je istinita, autentična aroma jednoga Grada koji se, zahvaljujući samo još pothvatima kao što je Benićev, odupire postati maketom, vapeći da je živ, a da smo mrtvi mi, njegova nezahvalna djeca.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.