Moja je generacija sasvim sigurno doživljavala Güntera Grassa kao najvažnijeg njemačkog pisca druge polovice dvadesetog stoljeća, pisca koji je u intrigantnom spoju fantastike i realizma znao izraziti svu traumatičnost novije njemačke povijesti.
Doživljavali smo ga kao angažiranog ljevičara koji žestoko i nemilosrdno komentira politiku svoje vlade, ili zapadnih vlada općenito, ali izražava i gnušanje nad neslobodom u zemljama realnoga socijalizma. Mnoge je iznenadilo njegovo priznanje članstva u nacističkoj mladeži, kojoj se pridružio kao desetogodišnjak.
Neki su smatrali da to dovodi u pitanje čitav njegov dotadašnji moralistički angažman. Bilo je vrlo uglednih kritičara (Marcel Reich Ranicki) koji su dovodili u pitanje njegov cjelokupni literarni status najkarizmatičnijeg njemačkog pisca. Ali kakva je to veličina koju nitko ne pokuša osporiti?!
Grass unatoč svim osporavanjima, i moralističkim i stilističkim, ostaje kao golema, nezaobilazna literarna gromada njemačke književnost.
Za mene osobno, jedan od pisaca koji su formirali moj književni ukus; nezaboravni su za mene gimnazijski dani kad sam u splitskoj Gradskoj biblioteci otkrio "Limeni bubanj" (zapravo, srpski prijevod "Limeni doboš") i bio potpuno zgromljen tim fantazmagoričnim, snažnim slikama; sam sadržaj sam romana u međuvremenu bio i zaboravio, ostao je u izmaglici (osvježio ga je snažan Schlöndorffov film), ali mi je ostalo sjećanje na taj jedan od najdojmljivijih doživljaja u mojem čitateljskom iskustvu.