Kultura
450 prikaza

Uspješan sam jer iznimno volim ljude

Miro Gavran
Anto Magzan (PIXSELL)
Veliki dramatičar i romanopisac Miro Gavran otkriva kako je uspio postaviti svoje drame na svim kontinentima osim Antarktika

Da slučajno upoznate književnika i dramatičara Miru Gavrana u nekoj neformalnoj situaciji, recimo na tržnici, i ne znate tko je on, nikada ne biste pogodili da razgovarate s čovjekom “svjetskog glasa” jer u njemu nema ni trunka narcisoidnosti koja često “krasi” prominentne umjetnike. Skroman, nenametljiv i samozatajan kakav jest, pripada onoj kategoriji ljudi koji vole da njihova djela govore umjesto riječi. 

U pedeset i kusur godina postigao je sve ono o čemu većina hrvatskih pisaca može samo sanjati. Objavio je devet romana koji ne silaze s vrha top-ljestvica. Njegove romane s jednakim guštom čitaju umirovljenici i adolescenti, vjernici i ateisti. Četrdeset drama, koliko ih je do sada napisao, imale su oko 250 premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Velik je kuriozitet činjenica da se u Slovačkoj već dvanaestu godinu održava festival posvećen isključivo njegovim dramama, a 2013. je sličan festival pokrenut i u Poljskoj. 

A to nije sve. Lani je izabran za člana Ruske akademije književnosti te je postao članom suradnikom HAZU-a. S Mirom smo razgovarali uoči premijere njegove nove drame “Pivo” koju će početkom ožujka postaviti u sklopu Gavran teatra, malog kazališta koje vodi sa ženom, glumicom Mladenom i sinom Jakovom.

Nakon ‘Sladoleda’, ‘Pivo’. Malo neobična kombinacija. O čemu je riječ?

Neobično, jer podsjeća na vic o Bračaninu koji počasti sina sladoledom nakon što upiše fakultet, a kada sin nakon što diplomira zatraži od oca da ga odvede na pivo, otac to odbije uz izliku: ‘Zar nakon sladoleda piti pivo!?’ Ali nadam se da će našoj publici nakon hit predstave ‘Sladoled’ koja je odigrana šezdeset puta u samo godinu dana i te kako prijati ‘Pivo’. U ‘Sladoledu’ sam pisao o odnosu majke i kćeri u vremenskom rasponu od šezdeset godina, dok u ‘Pivu’ tematiziram neobičan odnos oca i sina u jednako dugom vremenskom razdoblju. Ulogu oca će interpretirati Zlatko Ožbolt, a ulogu sina Jakov Gavran. Redateljica je Helena Buljan, scenu je kreirala Marta Crnobrnja, a kostime Emina Kušan. Na pokusima je iznimno kreativna i poticajna klima, tako da svi s nestrpljenjem iščekujemo izlazak pred gledatelje. Vjerujemo da ćemo ovom predstavom donijeti i humor i emociju kakva je potrebna ljudima u ovim neveselim vremenima.

U ‘Pivu’ će kao redateljica debitirati glumica Helena Buljan. Komad o ‘frajerima’ režira žena. Je li to namjerno ili slučajno?

To je posve namjerno. Naime: kada sam napisao tu žensku priču ‘Sladoled’, u kojoj igraju Ana Vilenica i Mladena Gavran, odmah sam donio odluku da redatelj bude muškarac i glumac, tako da je režiju ostvario naš vrsni glumac Boris Svrtan. A kada sam napisao ‘Pivo’ odlučio sam da tu mušku priču režira naša velika glumica Helena Buljan, kako bismo imali i ženski pogled na ovu temu. U kazalištu je jako poticajno kada muške teme rade žene, a ženske muškarci. U tom svojevrsnom dijalogu spolova uvijek se dobije nešto više od jednostranog pogleda na žene i muškarce.

Jedini kontinent na kojem se vaše drame nisu igrale je Antarktika. Što vaše drame čini toliko univerzalnima i bliskima svim ljudima diljem planete?

Teško je meni samoga sebe analizirati i tumačiti, ali prema pisanju mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara i teatrologa ‘tajna’ je u jasno ispripovijedanim pričama koje su natopljene emocijama i humorom, u brzim modernim dijalozima, te uvjerljivo oslikanim karakterima koji glumcima pružaju dovoljno materijala za građenje sugestivnih uloga.

Otkud dolazi vaše duboko razumijevanje ljudskih slabosti i emocija?

Umišljam si da je to posljedica mog afirmativnog i pozitivnog odnosa prema bližnjima. Istinski volim ljude, prema njima sam otvoren, pa mi moji poznanici i prijatelji uzvraćaju svojom iskrenošću. Tako dobivam uvide i u brojne tuđe sudbine i živote. Kada se bojite nekoga ili nečega, onda se zatvorite u svoj svijet i ne dopuštate nikome da u njega zaviri. Mislim da mene osobe koje me okružuju rado puštaju u svoje svjetove, a to je za pisca iznimno nadahnjujuće.

Moglo bi se reći da pišete ‘lake komade o teškim temama’. Možete li malo pojasniti?

Čitatelj romana ili gledatelj kazališne predstave mora s lakoćom ući u svijet koji je pisac kreirao. Mora osjetiti da ga se ta priča osobno tiče i da bi je i on sam na taj način napisao da ima vještinu pripovijedanja. Obično napišem četiri ili pet verzija svakoga teksta, a iz verzije u verziju nastojim da moje rečenice budu oslobođenje svega kićenoga i nepotrebnog. Mi, pisci, moramo nastojati sa što manje riječi što više toga reći. A najteže životne teme traže našu neposrednost i jasnoću u izričaju. Tome barem težim u svome radu.

Zbog čega vas u svijetu više izvode nego kod kuće?

Zato što je u Hrvatskoj mali broj teatara, a u svijetu golem. Jedan Buenos Aires ima oko dvjesto i pedeset teatara... Toliko je otprilike i teatara i teatarskih družina u Parizu. Zagreb ima samo desetak kazališta i pet ili šest kazališnih grupa koje imaju ozbiljan kontinuitet u djelovanju. Prošle sam godine imao dvadeset premijera od kojih je devetnaest odigrano u inozemstvu. Kako godišnje u Hrvatskoj imam jednu ili dvije premijere i stotinjak repriza, više sam nego zadovoljan svojim statusom u svojoj zemlji... Uz to sam na listi čitanosti, prema evidenciji posudbi hrvatskih knjižnica za prošlu godinu, bio treći među suvremenim hrvatskim piscima, iako je moj posljednji roman za odrasle ‘Kafkin prijatelj’ objavljen prije četiri godine.

Kada ćemo vas gledati u zagrebačkom HNK?

Teško pitanje. Tri ravnatelja drame i jedan intendant HNK Zagreb koji su me pozvali na suradnju, nekoliko mjeseci nakon toga prestali su obavljati svoju dužnost...Nova intendantica Dubravka Vrgoč prije dva mjeseca uputila mi je poziv da za HNK Zagreb napišem dramu prema svom izboru, pa ako se prekine ‘zla kob’ njezinih prethodnika, a meni u pohod dođe nadahnuće, možda me zaigraju i na toj sceni.

Kakvo je stanje u domaćem teatru općenito i što mislite kakve bi se reforme trebale poduzeti da se ono promijeni?

Kada su u pitanju institucionalni teatri, mislim da je ovaj organizacijski model skup, trom i neodrživ u relativno siromašnoj zemlji kakva je Hrvatska. Neshvatljivo mi je i neprihvatljivo da je broj glumaca u svim gradskim teatrima u Hrvatskoj manji od broja pratećeg osoblja (tehnika i uprava). A kad su u pitanju neformalne kazališne grupe koje obogaćuju kazališnu ponudu ne samo u velikim gradovima nego i u malim mjestima, njima bi trebalo financijski mnogo snažnije pomoći i od toga bi imala mnogo vidljive koristi sveukupna naša kultura.

Slažete li se s izjavom Boruta Šeparovića da ‘je svaki teatar politički, čak i onaj koji se trudi da ne bude’?

Pošto sam i sam kao mlad čovjek pisao političke drame osamdesetih godina u socijalizmu ( “Kreontova Antigona“, “Urotnici“ i “Noć bogova“) a i u novije vrijeme (“Kako ubiti predsjednika“) bilo bi očekivano da gajim simpatije za politički teatar, ali, iskreno, govoreći kazališnoj publici je navrh glave politike u svakodnevnom životu, u medijima , na poslu, nemam ih srca još i ja bombardirati politikom, a i život se ne smije svesti na samo jednu dimenziju, pa ne čudi ni da je veliki Shakespeare uz političnog ‘Hamleta’ s mnogo strasti napisao i apolitičnu romantičnu priču ‘Romeo i Julija’. Život se sastoji i od ljubavi, prijateljstva, obitelji, samoće... naravno i od politike. Pa mi je drago da se to bogatstvo života može vidjeti i u repertoarnoj ponudi hrvatskih i svjetskih teatara.

Je li u teatru nužna provokacija?

Nije nužna. Može biti korisna i poticajna ako se njome želi upozoriti na neku temu koju svi zanemaruju, a koju pisac i redatelj žele oživjeti na umjetnički uvjerljiv način. Ali ako je uzrok provokacije samo provokacija i ekshibicionizam umjetnika koji ne zna kako drukčije skrenuti pozornost na svoje djelovanje, onda je u pitanju pomodarstvo i kreativna nemoć od koje teatar nema nikakve koristi.

Živite s dvoje glumaca, suprugom Mladenom i sinom Jakovom. Tko koga sluša?

Ajoj... kod nas nitko nikoga ne sluša. Ali se, srećom, svi uzajamno uvažavamo, pa kad smo na zajedničkom poslu , zaista dobro i kvalitetno surađujemo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.