Pedro Almodovar je rođen 1949. godine u gradiću Calzada de Calatrava u španjolskoj pokrajini La Mancha, odakle je stigao u Madrid 1968. godine. Preživljavao je prodajući rabljene stvari na buvljaku. Nije završio filmsku akademiju jer nije imao novca da to sebi priušti, a uz to, njegov dolazak u Madrid pada u vrijeme kad cenzura u Francovoj Španjolskoj doživljava vrhunac, kad su sve kulturne aktivnosti bile cenzurirane ili planski zabranjivane, uključujući film.
Almodovar se zaposlio u telefonskoj kompaniji i od prve zarade kupio kameru Super 8 te se od 1972. pa do 1978. posvetio snimanju kratkih filmova, koji su vrlo brzo stekli kultni status unutar tadašnje španjolske kontrakulture. Prvi igrani film, “Pepi, Luci, Bom i druge djevojke iz grupe” snimio je 1980. Ostalo je filmska povijest. Almodovar je također scenarist i producent. Ovi biografski elementi su važni za bolje razumijevanje novog filma. “Bol i slava” 21. je prvi Almodovarov dugometražni film, od kojih je većina prikazivana na najprestižnijim filmskim festivalima.
Sve da njegova karijera nije išla uzlaznom putanjom, Almodovar bi zasigurno ostao upamćen po tome što je najzaslužniji za holivudske karijere dvojice vrsnih španjolskih glumaca: Javiera Bardema i Antonija Banderasa (Javier Bardem je prvi španjolski glumac dobitnik Oscara, i to za film “Ovo nije zemlja za starce” braće Coen, u koji je “uskočio” zahvaljujući ulogama u Almodovarovim filmovima). Uz to, jedna od njegovih omiljenih glumica, prije nego što je postigla svjetsku slavu, bila je Penelope Cruz.
“Kad završim prvi nacrt scenarija i razmišljam o licima likova, uvijek tražim ono koje njoj odgovara ili ga pokušavam prilagoditi za nju, jer ja mislim da je među nama velika kemija. Mislim da sam sad, kad radim s Penelope, bolji režiser zahvaljujući Penelope - i Penelope je vjerojatno bolja glumica zahvaljujući meni”, rekao je Almodovar jednom. U filmu “Bol i slava” Penelope Cruz glumi majku “malog” Salvadora Malla - Antonija Banderasa.
Almodovar već ima dva Oscara, i to za svoja dva možda najpoznatija filma, koji kod filmofila danas imaju kultni status: za film “Sve o mojoj majci” dobio je 1999. Oscara za najbolji strani film, a tri godine kasnije za film “Pričaj s njom” dobio je Oscara za najbolji originalni scenarij. Također, treba naglasiti da je 2019. dobio venecijanskog Zlatnog lava za životno djelo, što na svoj način govori o Almodovaru kao o globalnom filmskom fenomenu.
“Bol i slava” počinje nadrealnom scenom, tipičnom za ovog redatelja, koja prikazuje glavnog lika Salvadora kako sjedi na dnu bazena punog vode, scena koja nam na neki način ocrtava glavne konture Almodovarove priče: Salvador je “živi utopljenik”, odnosno “živi mrtvac” kojeg razdiru “bolovi”. Salvador “boluje” od cijelog niza bolesti: glavobolje, nesanice, bolova u leđima, depresije, anksioznosti...
Ovo je također tipičan almodovarovski motiv, pretjerivanje - koje je kod njega najuočljivije u preferiranju jarkih, kičastih boja - a koje ovdje ima i svoju simboličku potku: postavlja se pitanje je li Salvadorova bol stvarna ili je on sam sebe zatvorio unutar “kule bola” te se ne želi, ili ne zna, izvući odatle. Glavni lik na jednome mjestu u filmu jako slikovito “pojašnjava” svoju borbu s bolešću, odnosno s bolom.
“Postao sam svjestan svakoga kralješka i količine mišića i ligamenata koji čine mitologiju našeg organizma, i koji kao grčki bogovi omogućavaju da jedini oblik naših odnosa bude kroz žrtvovanje. (...) Također, trpim i apstraktne kazne: duševne boli, kao što su panika i anksioznost, koji dodaju bol i užas u moj život. Noći koincidiraju s raznim bolovima, tad vjerujem u Boga i molim se. Danima, kad trpim samo jednu vrstu bola, sam ateist.”
U središtu radnje je, dakle, redatelj i pisac Salvador Mallo, kojemu kinoteka priređuje projekciju njegova tridesetak godina starog i restauriranog filma “Ukus”, koji je na taj način stekao status nacionalnoga klasika. Svojedobno, u vrijeme premijere ovog filma, Salvador nije htio doći na projekciju, nezadovoljan glumom glavnoga glumca Alberta Crespa (sjajna gluma Asiera Etxeandija). Alberto i Salvador se tim povodom prvi put susreću nakon tri desetljeća. Crespo tom prilikom ponudi Salvadoru heroin te se ovaj nakon toga navuče na njega.
Heroin postaje Salvadoru jedina “obrana” od sveprisutne boli i nepodnošljive stvarnosti. Film je neka vrsta mozaika koji prati “realno” vrijeme, a koje je ispresijecano reminiscencijama na dane djetinjstva, i te su scene najčešće “posredovane” djelovanjem heroina, kao jedan vid “podnošljive” halucinacije. Salvadorovo djetinjstvo ponajviše je obilježeno projekcijama filmova u kinu i otporom prema katoličkom odgoju u Francovoj Španjolskoj, koji je siromašnom dječaku jedini način da nastavi školovanje.
Mozaičnost filma dodatno je pojačana Salvadorovom monodramom “Nezavisnost”, koju na kazališnoj sceni izvodi Alberto Crespo i koja funkcionira po principu “romana u romanu”. Svi prijelazi su dobro i bešavno uklopljeni u glavnu priču, što je najvidljivije upravo u slučaju te drame koja “izrežira” Salvadorov susret sa svojom ljubavi iz djetinjstva, Federicom Delgadom. Taj susret nam pokazuje jednog potpuno novog, drugačijeg, stišanog i melankoličnog Almodovara.
U drugom dijelu filma počinje Salvadorovo “izlječenje”, onog trenutka kad se na vlastito inzistiranje u njegov stan useli njegova bivša asistentica Mercedes (Nora Navas), koja je pomalo zaljubljena u njega, i to u sobu u kojoj je do smrti živjela Salvadorova majka kad bi posjećivala sina u Madridu. Mercedes u Salvadorovu životu počinje igrati ulogu majčinske figure, čemu se ovaj bez otpora prepušta. Te scene su obojene finom, ironičnom melankolijom.
Fascinantna je završna scena filma, koja na superioran način progovara o autobiografskom u umjetničkim djelima: kad se “izliječeni” Salvador pohvali svome liječniku kako je počeo pisati novu priču, a ovaj ga upita o čemu se radi, o drami ili komediji, Salvador mu odgovara kako ne zna jer da se to nikad ne zna. A ta priča je zapravo scenarij filma o vlastitu djetinjstvu, koji Salvador počinje snimati nakon višegodišnje krize koja je počela smrću majke. Umjetnički čin je ovdje, dakle, ujedno čin izlječenja, ono Krležino “pisanje pisanja radi”.
