Kultura
1388 prikaza

HNK Zagreb mora biti važan u gradu, državi, regiji, Europi

1/3
Sandra Šimunović/PIXSELL
Najavljuje kandidaturu za treći mandat i poručuje da će joj u tom slučaju prioritet biti reafirmiranje misije i uloge nacionalnog kazališta u kontekstu društva u kojem živimo...

Smatrala sam da središnje nacionalno kazalište mora biti važno u ovom gradu, u ovoj državi, pa u regiji, pa potom i u Europi. I čini mi se da sam u tome, zajedno sa svojim suradnicima, ali i sa svim našim umjetnicima, itekako uspjela. U posljednjoj ‘nepandemijskoj godini’ imali smo i u Baletu i u Operi i u Drami isti broj od 95% popunjenosti predstava, a to je broj toliko rijedak i u rasporedima poznatijih europskih kazališta. Naša je Opera gostovala na prestižnim europskim festivalima u Wiesbadenu i Brnu te je prvi put u povijesti u Budimpešti izvela Gotovčeva ‘Eru’. Belet se predstavio također prvi put u povijesti u svjetskom baletnom središtu Sankt Peterburgu, i to u najstarijem tamošnjem teatru Aleksandrijskom. Balet je gostovao i u Rimu, Lisabonu, Liegeu, a dramski ansambl na brojnim europskim pozornicama. Ostvarili smo mnogobrojne koprodukcijske projekte sa značajnim europskim teatrima i festivalima te bili prepoznati kod publike od zagrebačkih kvartova do francuskih ili talijanskih teatara.    

Express: Što smatrate svojim najvećim uspjesima, a što promašajima? Je li na tom putu najveći problem bio zastarjeli kazališni model i mijenjanje postojeće kazališne estetike? 
Najvećim uspjehom smatram pozicioniranje HNK na mjesto našeg središnjeg teatra koji određuje smjer ne samo hrvatskom teatru, nego u jednom segmentu i europskom teatru. Uspjela sam, sa svojim timom, pokazati kako nacionalno kazalište prikuplja u sebe sve društvene silnice te ih kroz umjetničko iskustvo prelama i transformirane nudi gledateljima kao sliku one stvarnosti koju svi zajedno živimo. Predstave kao što su ‘Tri zime’, ‘Ljudi od voska’, ‘Ciganin, ali najljepši’..., uvele su u naše gledalište onu publiku koja nikad do tada nije bila u tom teatru, operna uprizorenja Wagnerova ‘Ukletog Holandeza’, Puccinijeve ‘Turandot’, Verdijeva ‘Trubadura’, baletne predstave ‘Apoksiomen’, ‘Gospoda Glembajevi’, nova uprizorenja ‘Labuđeg jezera’ i ‘Orašara’, ‘Smrt u Veneciji’ po svojim umjetničkim dosezima također su privlačila mnogobrojnu publiku i bili događaji za koje se uvijek tražila karta više. Pokazali smo, zahvaljujući sjajnim umjetnicima, da kazalište, a napose Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, ne može biti neki izdvojeni mehanizam koji generira nostalgična povijesna sjećanja, nego živ organizam koji se, registrirajući promjene u društvu, mijenja. Kroz zagrebački HNK, kao središnje hrvatsko kazalište, prelamali su se tijekom proteklih sezona znakovi ovoga vremena i ovoga prostora (u suglasju očekivanja umjetnika i očekivanja publike) te je ono svojim istraživačkim dometima u iznalaženju novih umjetničkih formi, autentičnih u nacionalnom iskazu, bilo i putokazom europskom teatru koji još traga za novim formama, ali i sadržajima koji bi kazalištu osigurali opstojnost na turbulentnom početku 21. stoljeća. Ponavljam, naš Filozofski teatar u kojem su gostovali Thomas Piketty, Vanessa Redgrave, Julija Kristeva, Margarethe von Trotta, Bobby Gillespie, Terry Eagleton, Slavoj Žižek, Terese Forcades, Yanis Varoufakis, Eve Illouz, Richard Sennet.... toliko je prestižan da su ga preuzimala druga europska kazališta, dok su ‘Ljetne večeri’ i ‘HNK u vašem kvartu’ inspirirali europska kazališta za njihove ‘pandemijske programe’. Dakako, sve je to bilo ukomponirano u kazališni program i u jedinstvenu priču o kazalištu kao mjestu susreta i prepoznavanja potreba zajednice. A promašaji su bili vezani uz nemogućnosti da se promijeni do kraja ili barem pokrene zastarjeli kazališni model u kojem pod istim krovom borave tri ansambla i neprestance se u najboljoj namjeri bore za jednu scenu te su svi na kraju nezadovljni brojem predstava i uvjetima po kojim rade. No promašaji su bili vezani i uz nemogućnost da se promijene navike nekih ljudi kojima teatar ne predstavlja avanturu zajedničkog iznalaženja umjetničkih uzbuđenja, nego socijalnu instituciju u kojoj se svaka promjena kažnjava jer ‘mi smo uvijek tako’, što god to bilo.  

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Ako pobijedite na natječaju, kako ćete razvijati HNK u vašem trećemu mandatu? Što će vam biti prioritet?
Prioriteti će mi svakako biti nastaviti ono što smo započeli u reafirmiranju misije i uloge nacionalnog kazališta. Smatram da kod svih koji su okupljeni oko pojma nacionalnog kazališta, dakle kod umjetnika, kulturnih djelatnika i građana, treba još više osnažiti ideju da su aktivni kreatori slike kazališta koju neprestance treba iznova promišljati u svjetlu društva koje se ubrzano mijenja i kojeg kultura ne smije samo pratiti, nego mu je dužna zadavati poseban, estetski ritam. Kazalište, napose  nacionalno, ne smije ostati u raskoraku s onim što se događa u društvu, nego mora računati na mijene povijesti i udare novih priča. Treba preispitati naše prakse, predlagati i djelovati kako bi kazalište ne samo svojim repertoarom, nego svojim djelovanjem i širom misijom postalo prostorom individualnih sloboda ojačanih jedinstvenim osjećajem pripadnosti zajedničkoj avanturi, razmjeni fizičkih i mentalnih iskustava: mjestom susreta, dodira i borbe za kulturnu demokraciju. Programi kao što su Dani otvorenog trga ili oni koji su nastali zbog ili uprkos ‘pandemijskim nevoljama’ - ‘HNK u vašem kvartu’ ili ‘Ljetne večeri HNK u Zagrebu’ - bili su popraćeni iznimnim interesom građana Zagreba, pa čak i onih iz okolnih gradova. Takve programe treba razvijati i otvarati ih za još više ljudi. Jer nacionalno kazalište nije samo pozlaćena barokna kuća, nego je ono i svi naši umjetnici gdje god oni nastupali i naš program koji se, osim u kazalištu, treba odvijati u različitim gradskim prostorima. U tom slučaju treba intenzivirati gostovanja naših predstava u ostalim nacionalnim teatrima i učiniti nas što prisutnijim u cijelom kompleksu hrvatskog, ali europskog teatra. Hrvatski teatar još nije vidljiv na europskim scenama koliko bi u ovom trenutku zapravo trebao biti te nije posve prepoznat od onih koji danas kreiraju sliku europskog kazališta. Moja je želja i naše umjetnike, operne, baletne i dramske, još više učiniti prepoznatljivim u kompleksu europskog teatra.

Express: Hoćete li pokretati neke nove projekte ili organizirati nove natječaje?
Neke od projekata sam već pokrenula i oni su financirani kroz program Kreativna Europa Europske unije. Iznimno sam ponosna što sudjelujemo u prestižnom projektu Prospero financiranom u iznosu od nešto više od milijun eura europskim sredstvima. Partneri u tom projektu su nam pariško kazalište Odéon-Théâtre de l’Europe, berlinska Schaubühna, Théâtre de Liège, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modena, Göteborgs Staatheatre, Teatros del Canal iz Madridu i Teatr Powszechny iz Varšave. U prvi krug predstava koje će se realizirati sredstvima toga projekta ušla je i predstava ‘Sorry’, autorski projekt Bobe Jelčića, koja će gostovati u partnerskim teatrima, a kod nas će biti predstavljene predstave proslavljenih europskih redatelja Kristiana Lupe, Katie Mitchell, Thomasa Ostermeira.... Novi projekt koji bi se trebao razvijati u našem sljedećem mandatu je projekt pod nazivom ‘Kazalište u tranziciji’, koji okuplja Nacionalni teatar iz Lisabona, Théâter Vidy-Lausanne, kazalište Dramaten iz Stockholma, Nacionalni teatar iz Vilniusa, Comédie de Genève i Théâtre de Liège. Tema je ‘održivo kazalište’, a veže se uz sad i u kulturnom krugu osviještenu te danas sveprisutnu problematiku klimatskih promjena, kao i uz strahove koji ih prate. Istraživali bismo u društveno kulturološkom smislu pojmove kao što su voda, šuma, zemlja i vatra te nalazili njihove umjetničke reference. Osim izvedbi predstava Katie Mitchell i Jeromea Bella, planiraju se i zajednički umjetnički projekti nekoliko teatara povezanih u krovni projekt, ali i brojne radionice, istraživanja koja bi okupljala stručnjake iz različitih područja te bi se u konačnici ponudili različiti modeli održivosti koji bi bili korisni ne samo kao umjetnički poticaj, nego primjerice i kao materijali koji bi se koristili u teatru. Svakako smatram da je to pravi projekt za ovo vrijeme koji bi mogao biti amblematskim u drugom desetljeću 21. stoljeća. Tu je još i iznimno važna koprodukcija s jednim od najvećih europskih opernih teatara - Bavarskom operom u Münchenu, kao i koprodukcijski projekti s Teatrom Verdi iz Parme, te baletne koprodukcije sa sanktpeterburškim kazalištem.

 

Express: Možete li se za trenutak vratiti na svoje početke i ispričati nam kako iz današnje perspektive gledate na svoj profesionalni put, koji ste započeli kao kazališna kritičarka u Vjesniku, nastavili kao ravnateljica ZKM-a, a zatim postali  intendantica najveće nacionalne kazališne kuće? Je li za vas presudan bio susret s Ellen Stewart i njezinim kazalištem La Mamma! u New Yorku?
Moj profesionalni put započinje studijom dramaturgije na tadašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, tijekom kojega sam započela pisati kazališne kritike za kultne omladinske listove Polet i Studenski list. Potom sam po završetku studija bila kazališni kritičar u Vjesniku, gdje su me nakon osam godina honorarnog rada i zaposlili, a svoju sam karijeru u Vjesniku završila na poziciji urednice rubrike kultura. S Ivicom Buljanom pokrenula sam 2003. godine Festival svjetskog kazališta. Godine 2004. zaposlila sam se na mjesto ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih, iz kojeg sam otišla u polovici trećeg mandata na mjesto intendantice zagrebačkog HNK. Kao Fulbrightova stpendistica upoznala sam 1995. godine u New Yorku amblematsku osobu ne samo američkog, nego i svjetskog teatra Ellen Stewart, koja me je usmjerila prema poslu koji danas radim i u mnogočemu pomogla, prvenstveno svojim primjerom i savjetima kako da ustrajem u teatru i izdržim mnoge osobne dvojbe, ali i brojne nepravde, podmetanja i spletke koje su me na tom putu pratile. Ellen Stewart otkrila je neke od najvećih glumačkih i redateljskih zvijezda svjetskog kazališta i filma (od Sama Sheparda do Al Pacina) i ucrtala put američkom i europskom teatru. No prije svega, ona je bila hrabra žena koju je njezina vjera u ono što radi održala u svijetu koji ne samo da ne priznaje one koji su drugačiji, nego se opire i onima koji taj svijet žele promijeniti i učiniti ga boljim.

Express: Kad ste prije sedam godina došli u HNK, kakvu ste situaciju zatekli s obzirom na financije, program i posjećenost? S kojom ste idejom krenuli u transformaciju i restrukturiranje tog kazališta?
Zatekla sam zapušteno kazalište s financijskim deficitom od nešto više od osam milijuna kuna, a na nekim izvedbama gotovo posve praznim gledalištem. Zatekla sam i određenu letargiju, otpor prema promjenama i drugačijem vođenju kazališta. Na početku mi je osnovna ideja bilo vratiti dugove i publiku u gledalište. Dugove sam uspjela vratiti u nešto više od godinu dana, i to uz pomoć osnivača, ali prvenstveno oslonivši se na samu sebe, odnosno svoju ustrajnost da smanjimo troškove koji su bili golemi. Sama činjenica da sam uspjela ubrzo poravnati račun govori ne o mojoj financijskoj genijalnosti, nego o tome koliko se u kazalištu nepotrebno trošilo. Za vratiti publiku u gledalište trebalo je nešto više od dvije godine, što je bilo puno bolje od onoga što smo očekivali. Publika se vraćala prvenstveno odabirom naslova na repertoaru i visokom umjetničkom razinom izvedbi svih naših ansambala. A potom sam krenula u restrukturiranje zapuštenog modela i transformaciju poslovnih odnosa unutar kuće što je ponekad bilo popraćeno otporima u nastojanju očuvanja nekih stečenih pozicija.

 

Express: Često ste govorili da vam je jedan od ciljeva pozicioniranje zagrebačkog HNK na kazališnoj karti Europe i suradnja s europskim kazalištima. Koliko vam je pritom pomogla činjenica što ste u tri mandata bili predsjednica Europske kazališne konvencije? Jeste li zadovoljni postignutim na tom polju?
Svakako mi je to pomoglo. Došla sam na čelo Europske kazališne konvencije nakon što su tu prestižnu europsku kazališnu mrežu 26 godina vodila dva Francuza. Dakle, bila sam prva žena predsjednica, i to iz ovoga dijela Europe. Kad sam prihvatila tu poziciju, ETC je bio u dugovima te sam se ubrzo uspjela izboriti za financijsku likvidnost. U moja tri mandata ETC je ‘povukao’ uz europskih fondova 2 milijuna i 200 tisuća eura, na što sam isto jako ponosna. No ETC mi je prvenstveno pomogao da nađem partnere u ostalim kazalištima za naše kazališne projekte i da prvo ZKM, a onda HNK pozicioniram bolje u Europi. Danas sam član upravnog odbora Opere Europe, koja okuplja gotovo sve europske operne kuće, što mi se isto čini važnim za promociju našeg opernog stvaralaštva. Preko Opere Europe, točnije projekta Opera Vision, koji je financiran sredstvima EU, uspjeli smo online plasirati u svijet naše opere ‘Ero s onoga svijeta’ i ‘Nikolu Šubića Zrinjskog’, koje su prihvaćene s velikim zanimanjem na svim kontinentima. Čini mi se kako neke naše kulturne institucije nisu do kraja osvijetlile činjenicu da smo dio Europe, ne samo deklarativno, nego i profiliranjem programa kao europskog, uz nacionalni, regionalni, gradski... U ZKM-u sam, pa onda u HNK djelovala u skladu s takvom kulturnom politikom.

Express: Odmah po dolasku u HNK pokrenuli ste i pitanje druge scene HNK te krenuli u potragu za adekvatnom lokacijom, od Gredelja do spremišta HNK u Adžijinoj ulici. Zašto je jedan od prioriteta u funkcioniranju HNK gradnja nove scene? Je li definitivno odlučeno da se druga scena gradi u Adžijinoj? U kojoj je to fazi i kad će biti završena?
Koliko mi je poznato, trenutačno smo jedino nacionalno kazalište u Europskoj uniji s tri ansambla i s jednom scenom. Problemi koji su se generirali godinama upravo proizlaze iz tog skučenog prostora u kojemu se svi bore za svoje mjesto na pozornici i svaki se ansambl pri tome osjeća uskraćenim i nezadovoljnim. Nemoguće je u 21. stoljeću misliti i realizirati teatar koji pripada 19. stoljeću i u kojem se od vremena u kojem je nastao ništa bitno nije promijenilo. U Zagrebu se uostalom, osim kazališta Trešnja, u posljednjih sto i više godina nije izgradilo ni jedno kazalište. Nova scena HNK bila bi spas za kazalište koje želi ambicioznim programom razvijati ansamble, ali ponuditi i umjetnicima i gledateljima kazališni model jednog novog vremena. I prije nego što sam zaposlena u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu bavila sam se potragom za lokacijom nove scene. U proljeće 2014., netom što sam izabrana za intendanticu, istraživala sam, s arhitektima 3LHD-a, mogućnosti da se na prostoru devastirane tvornice Gredelj izgradi nova scena HNK. Potom sam s akademikom Kusićem otkrivala prostor NSK kao mogući prostor nove scene. Ovoga proljeća, u suradnji s ministarstvom kulture, a na inicijativu ministrice Nine Obuljen Koržinek odlučeno je da se nova scena izgradi na prostoru sadašnjeg spremišta HNK u Adžijinoj ulici, koje je stradalo u potresu. Bila bi tu nova dvorana s oko 500 mjesta, adaptirani prostor za radionice, multifunkcionalan prostor za druga umjetnička događanja, prostor za funduse kostima i scenografije. Prilika je to za novi, povijesni početak zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Trenutačno su za taj projekt odobrena sredstva iz Fonda solidarnosti EU, a po nekim planovima nova scena mogla bi biti dovršena za dvije godine, što bi označilo jednu novu, prijelomnu eru u povijesti zagrebačkog HNK.

 

Express: Posljednje dvije ‘pandemijske’ sezone bile su iznimno teške za kulturu u cijelom svijetu, posebno za kazalište i ostale izvođačke djelatnosti. S kojim ste se izazovima morali suočiti tijekom pandemije korona virusa i koje ste programe poduzeli kako biste prebrodili tu doista jedinstvenu kriznu situaciju u svijetu umjetnosti? Kako ste se osjećali kad su se širom svijeta počela zatvarati kazališta? 
Protekla je godina bila jedinstvena u povijesti kazališta, jer se do sada nikad nije dogodilo da se u jednom tjednu zatvore sva kazališta u svijetu i zamre cijela umjetnička scena. Razni ratovi, vremenske napogode, povijesne nevolje, pa i neke velike prirodne katastrofe nisu uspjele zaustaviti umjetničko stvaranje gotovo istodobno na svim kontinentima. Ono što je bilo znakovito je da se u takvim prilikama naš sektor, a posebno izvedbene umjetnosti učinilo najkrhkijima. Dogodilo se ono o čemu smo godinama prije teoretski nagađali, a to je da se teatar može nasilno zatvoriti u jednoj večeri i onda mora proći puno vremena da bi se cijeli mehanizam ponovno pokrenuo. Nasreću, naše je kazalište bilo zatvoreno samo nešto više od dva mjeseca, a potom smo još neko vrijeme uložili u osposobljavanje ansambala kako bi se vratili u potrebnu kondiciju. Bilo je tu mnogo izazova. U vremenu kad je kazalište bilo zatvoreno, izašli smo uz preporuke Stožera i uz veliku pomoć Ministarstva kulture u zagrebačke kvartove te izvodili program na ulicama, u parkovima, na platoima. Tad nam je bila jedina želja zadržati vezu s publikom kako je ne bismo zauvijek izgubili, jer smo se godinama prije pandemije iznimno trudili da je vratimo u kazalište. Projekt ‘HNK u vašem kvartu’ pokazao se atraktivnim za gledatelje različitih generacija koji su punili plato pred Mamuticom, trg u Vrbanima, paviljon na Zrinjevcu, šetnicu u Ribnjaku i Maksimiru... Potom smo pozvali građane Zagreba u naš kvart i organizirali program na otvorenom, ispred kazališta pod nazivom ‘Ljetne večeri HNK u Zagrebu’. Tijekom sezone mijenjali smo često rasporede i planove, operne izvedbe pretvarali u koncertne, reducirali broj glazbenika u orkestru, velike dramske predstave zamjenjivali s manjima u kojima je nastupalo tek nekoliko glumaca, recitirali poeziju, izvodili simfonijske koncerte... Snalazili smo se kao jedno od rijetkih svjetskih kazališta koje je bilo otvoreno cijelu sezonu. No postali smo i primjer drugim teatrima u Europi koji sad, za razliku od nas, imaju velike probleme s povratkom publike u kazalište.

Express: Ubrzo ste počeli prikazivati ranije snimljene predstave HNK na online platformama koje je pogledalo oko 500 tisuća ljudi u 40 dana, što je neočekivano mnogo posjeta. Kako tumačite taj fenomen? Mislite li da će se ta ‘digitalizacija kulture’ nastaviti i nakon završetka pandemije? 
Imali smo sreće da smo od našeg dolaska u teatar snimali predstave te smo u trenutku kad smo zatvorili kazalište odmah mogli krenuti u online prikazivanje gotovo svih naših predstava. Pomogao nam je pri tome 24sata, odnosno glavni urednik Goran Gavranović, te smo u zajedničkom projektu na platformi 24sata prikazivali 40-ak naših predstava koje je u nešto više od mjesec dana vidjelo pola milijuna ljudi, što je svakako fenomen. Dobivali smo reakcije od gledatelja iz brojnih europskih zemalja, Sjeverne i Južne Amerike, pa čak i s Filipina. Bio je to fenomen vremena u kojemu smo svi bili ‘zaključani’ i bila je to jedina moguća veza s kazalištem, no ona je omogućila da ljudi iz različitih dijelova svijeta, kao i oni iz naše zemlje koji nikad nisu bili u kazalištu, budu u prilici vidjeti što radimo. Bila je to i velika prilika za naš teatar te sam sigurna da smo tim projektom povećali i broj gledatelja. Naravno da je kod nas i u svijetu nakon određenog vremena došlo do zasićenja gledanja online predstava, ali sam sigurna da će se u nekim segmentim to iskustvo iskoristiti u budućnosti. Primjerice, europski kazališni projekt Prospero, u koji smo uključeni, razvija digitalnu platformu u suradnji s francuskim Arteom, koja bi trebala ponuditi novi model digitalizacije kazališta. Uostalom, kreacija digitalnog sadržaja u teatru trebala bi biti jedna od programskih smjernica našega novog mandata.

 

Express: Usred pandemije raspisali ste i natječaj za suvremeno dramsko djelo na koje se javilo više od 150 autora, a prema ocjeni ocjenjivačkog suda, pobijedila je mlada autorica Monika Herceg s tekstom ‘Gdje se kupuju nježnosti’. Jeste li očekivali tako veliki odaziv i tematsku raznolikost?
Nismo očekivali ni takav interes ni toliku tematsku raznolikost. Bio je to drugi natječaj u povijesti HNK, i to raspisan nakon više od 50 godina. Broj od 166 pristiglih dramskih tekstova je impresivan, no ono što je bilo iznenađujuće je bila i njihova kvaliteta. Doista je bilo teško izabrati najbolje. Namjeravamo nastaviti s tim natječajem, ali također rapisati i natječaj za operu, jer smatram da ćemo time ispuniti i jednu važnu kulturološku ulogu, potaknuti glazbene umjetnike na stvaranje djela koja će se izvoditi u našim opernim kućama. Suvremena operna djela domaćih autora rijetko se izvode, pa će natječaj možda otvoriti jednu novu priliku.

Express: U HNK ste se suočili i s napadima i optužbama te podmetanjima i provokacijama stanovitih zaposlenika, ali i konzervativnih, ultradesnih političara, bivših članova Kazališnog vijeća. Kako ste doživljavali te napade?
Napadi su se pojavili prije mog dolaska u HNK, dakle prije nego što sam bilo što u tom kazalištu učinila, što dokazuje kako su bili instrumentalizirani. Ponavljali su se u određenim periodima s provokacijama, optužbama, podmetanjima..., bilo je tu anonimnih prijava, pa optužbi da zlostavljam zaposlenike, optužbi da sam kupovala otrovne boje i s njima bojila scenografije, da sam puštale čestice azbesta po kazalištu, da se nakon potresa nakrivila kupola, dok mi boravimo u dvorani, da sam, što je možda i najmonstruoznije, kriva za širenje korone u kazalištu, pa i za smrt umjetnika... Inzistiranje na radnoj disciplini i rezultatima dovodilo je do prijava za mobing, a inspekcije pozvane po najrazličitijim prijavama gotovo su svakog tjedna kružile kazalištem. I ma koliko god se autorima tih napada činilo uzbudljivim proganjati me, mijenjajući smjerove napada, sigurno nije bilo lako sve to izdržati i istodobno pokrenuti prilično zapušteno kazalište. Danas mi se doista čini da je sve to bilo dijelom unaprijed smišljene strategije s određenim ciljem koji je u konačnici povezan i s ovim natječajem. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: U nekoliko navrata istaknuli ste da te kritike dolaze od jake političke opozicije u HNK, dakle od zaposlenika koji podržavaju opciju bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i bivše intendantice HNK Ane Lederer. Mislite li da se radi o unaprijed smišljenoj političkoj strategiji?
Strategija je svakako postojala, jer se ne bi dogodilo da me se napada za nešto što još nisam ni napravila. Naime, sindikalni napadi na mene, kao i napadi iz Opere krenuli su još u svibnju 2014. Nekoliko dana prije mog imenovanja na Vladu su dolazile peticije protiv tog imenovanja. Potom su u vremenskim periodima, vezanim uz pozicioniranje gospodina Hasanbegovića i bivše intendantice Lederer na kulturnoj sceni od mjesta ministra, zamjenice ministra, Bandićeva koalicijskog partnera, pročelnice za kulturu Grada Zagreba..., pisana otvorena pisma protiv uprave, slale su se anonimne prijave, pozivale inspekcije, tražile smjene... Uvijek to kulminira pred izbore, one političke ili ove unutar kuće. Nije li uostalom gospodin Hasanbegović stao s gospodinom Škorom i gospođom Lederer pred zgradu HNK ovoga svibnja pred lokalne izbore i rekao: ‘Glasajte za Domovinski pokret kako bismo smijenili Dubravku Vrgoč s mjesta intendanta HNK’. 

Express: I za kraj, koje su osobine najvažnije za intendanta? Biti dobar kulturni menadžer? Izabrati prave suradnike? Biti dobar s vladajućom političkom garniturom? 
Znati što hoćeš, imati viziju i cilj. Da bi to imao, moraš znati kome se obraćaš, tko je tvoja publika i kako ćeš privući one koje držiš svojom publikom, ali nisu još kročili u tvoj teatar. U svemu tome moraš biti fleksibilan, ali i hrabar kako bi izdržao sve pritiske i sva podmetanja s kojima se suočavaš. Ali isto tako moraš biti svjestan da iza tebe ostaju tvoji projekti i memorija cijele zajednice te da ti to nitko ne može oduzeti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.