Preplašeni profesor kemije koji se transformira u nemilosrdnog proizvođača metamfetamina u “Na putu prema dolje”, nakaze iz “Živih mrtvaca” koje reflektiraju kolaps morala i društva kao i propast američkog sna iz “Žice”, pa i holivudski asovi poput Matthewa McConaugheyja u “Pravom detektivu” samo su neke od stvari koje su prije 15 godina bile nezamislive u serijama. Tada je to bilo rezervirano za velika platna, ali ta su vremena prošla jer su TV kuće poput HBO-a i AMC-a prepoznale, među ostalim, isplativost “teškog materijala”. Ne valja olako zaključivati da je film postao irelevantna forma, ali ovih dana po mnogo čemu spomenuta proizvodnja inferiorna je onoj televizijskoj isto kao što je stari Hollywood superioran današnjem. Jasno, to ne znači da svaka serija valja niti da je svaki film loš, ali...
"Očito je riječ o tome da je u ovom trenutku televizijska produkcija otvorenija za ozbiljne teme, produbljeniji pristup i jednu vrstu istraživanja novoga. Hollywood se u dobroj mjeri usmjerio na omladinsku publiku, radi jako formulične filmove u uskom krugu žanrova koji previše koštaju pa su zato ziheraški", objasnio je književnik i filmski kritičar Jurica Pavičić kako to da je sva holivudska snaga otišla u TV produkciju.
Politička korektnost ubila je filmove
Povjesničar filma Daniel Rafaelić približava kako je do toga došlo.
"Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina američko društvo prolazi tešku recesiju. Kriza posljednjih godina neuspješne vladavine Georgea Busha, nestanak hladnoratovskog promišljanja te kratko otvaranje kinematografije ozbiljnijim (“Kad jaganjci utihnu”), mračnijim (“Batman se vraća”) i slobodnijim (“Sirove strasti”) temama, na valu nove, Clintonove ere nadovezuje se na političku korektnost. Ona je na neki način u američki film uvela svojevrsnu uravnilovku u kojoj više nije dopušteno ništa što može, makar rubno, nekog uvrijediti. Zbog toga najprije se iz filmova povlači inventivnost, intelekt, pomicanje granica..., jednostavno, definicija umjetnosti", kaže Rafaelić.
Takve riječi ne dolaze samo od kritičara i tzv. Zahtjevne publike zasićene bombastičnim franšizama na koje danas otpada većina produkcije celuloidne tvornice snova.
"Priče koje danas volim ne dolaze iz velikih studija nego iz televizijskih serija poput ‘Momci s Madisona’, rekao je legendarni talijanski redatelj i scenarist Bernardo Bertolucci poznat po klasiku “Posljednji tango u Parizu”.
No vratimo se na početak. U serije se danas ulaže mnogo novca. Prosječna epizoda “Na putu prema dolje” stajala je oko tri milijuna dolara. Prva sezona “Carstva poroka” stajala je 65 milijuna dolara, od čega je 18 milijuna otpalo samo na pilot-epizodu! Isto tako, nekoć su serije, njihovi glumci i redatelji imali drugorazredan, ako ne i trećerazredan status u usporedbi s filmskim, a danas se u redateljskim stolcima TV serijala znaju se naći imena poput Waltera Hilla (hiperrealističan “Deadwood”), Martina Scorseseja (visokobudžetno “Carstvo poroka”) i Todda Haynesa (“Mildred Pierce” koja je nastala prema istoimenom romanu Jamesa M. Caina i filmskom noir klasiku iz 1945. s fatalnom Joan Crawford u glavnoj ulozi).
"Kad vidite autore koji sada rade na TV-u, Scorsesea, Haynesa, Michaela Manna…, vidite da oni na TV-u rade stvari koje imaju tematskih i stilskih sličnosti s onim što su i sami radili na filmu, s onim što je Hollywood radio ‘70- ih. No u Hollywoodu više takve filmove ne mogu ili teško mogu snimiti", kaže Pavičić.
U serijama sve češće viđamo i glumačku kremu s velikog platna poput Glenn Close (“Opasna igra”), Kevina Bacona (“The Following”), Madsa Mikkelsena (“Hannibal”) kao i Matthewa McConaugheyja i Woodyja Harrelsona koji u “Pravom detektivu” love serijskog ubojicu u istrazi koja traje 17 godina. Ta je serija uspjela isplivati upravo po tome što je radnja originalna. Odigrava se paralelno u prošlosti i sadašnjosti što dosad nismo imali prigodu vidjeti. Na kraju krajeva, vrhunske dramske serije imaju i jednu značajnu prednost u odnosu prema vrhunskim filmskim dramama – a to je da raspolažu s, jednostavno mnogo više vremenskog prostora za istraživanje svojih likova i tema.
Nema tog filma u koji se može ugurati tako temeljito i opsežno seciranje odnosa pojedinca i različitih društvenih institucija kao u slučaju “Žice” (“Wire”). S druge strane “Igra prijestolja”, nastala prema romanima Georgea R.R. Martina, zaslužna je što je mnogima otvorila neka nova vrata. To jest zainteresirala je publiku za fantasy žanr koji je do tada uglavnom bio rezerviran za mlade. Iako, obožavatelje nije stekla samo vještim kombiniranjem elementa fantastičnog i povijesnog nego i eksplicitnim prizorima seksa i nasilja te makijavelističkom filozofijom nemilosrdne borbe za vlast koja je podjednako rezervirana za ženske i muške likove.
Za kulturalni utjecaj koliki danas imaju serije svakako je zaslužna “Na putu prema dolje” (“Breaking Bad”). Transformacija Bryana Cranstona, koji glumi Waltera od uplašena sredovječna muškarca do opakog kralja tržišta metamfetamina je zapanjujuća i rijetko viđena pojava na malim ekranima. Serija se snimala u Albuquerqueu koji je desetljećima bio u “sjeni”. Sve se promijenilo dolaskom “Na putu prema dolje” koja je popravila ekonomiju tog pustinjskog grada. Postao je omiljeno odredište obožavatelja koji su se tamo sjatili kako bi posjetili lokacije na kojima je serija snimana, a vlasnici prodavaonica zbog toga zadovoljno trljaju ruke.
Također je postigla nešto što dosad nijednom filmu nije pošlo za rukom. 14 epizoda pete sezone na IMDB-u ocijenjeno je najvišom ocjenom. Kolik joj je utjecaj govori i smiješna činjenica da Kolumbijci snimaju preradu koju su nazvali “Metástasis“. U njihovoj verziji svi su likovi, kao i radnja gotovo identični, ali u formatu telenovele na španjolskom jeziku. Walter White tako se prekrstio u Waltera Blanca, a njegov parter u zločinu Jesse Pinkman u Josea.
Ovaj put, kriminalni dvojac neće kuhati meth u kampkućici nego u školskom autobusu. Zanimljivo je da “Na putu prema dolje” pokazuje i kako se radnja više ne odigrava u urbanim središtima poput New Yorka ili Los Angelesa, kao što je to slučaj bio prije, nego u zabitima. Tako je, recimo, i “Pravednik” (“Justified”) koji spaja surov zakon Divljeg zapada i modernu policijsku dramu smješten u Kentucky.
"To nije karakteristika samo američke televizije nego i filma. U Americi komercijalna kultura ima, ajmo reći, ‘državotvornu’ ulogu u smislu da upoznaje naciju s pojedinim zakucima ili specifičnim kulturama. To je nešto što bi trebalo imati na umu i u Hrvatskoj. Kad ste, recimo, zadnji put gledali hrvatski film ili seriju koja se zbiva u Varaždinu ili Rijeci?", objašnjava Jurica Pavičić zašto se radnja iz velegrada ili elitnih sredina preselila u neka manje poznata mjesta.
Rafaelić pak ističe kako su L.A. i New York do te mjere potrošeni da je Amerika napokon počela otkrivati i druge krajeve.
"Zbog toga se npr. Za seriju ‘Rim’ set gradio u gradu Cinecitta u Italiji, a ne u Los Angelesu", objašnjava Rafaelić.
Zanimljivo je i da su posljednjih godina Amerikanci počeli sve češće obrađivati serije s neengleskog govornog područja. Jedna od njih je “Domovina” (“Homeland”), nastala prema izraelskoj seriji “Hatufim”. Zainteresirali su se i za Skandinavce.
Sve je krenulo nakon što su obradili danski krimić “Forbrydelsen” koji je ondje dobio ime “The Killing” (“Ubojstvo”). Serija je postigla toliki uspjeh u svijetu da je američka kuća AMC (“Momci s Madisona”, “Na putu prema dolje”) odlučila otkupiti prava za snimanje svoje verzije. “Ubojstvo” je još po nečemu fenomen. Serija je doživjela toliku popularnost da je prema prvoj sezoni napisan i roman, umjesto obratno.
Adaptaciju je izveo David Hewson, britanski pisac krimića koji je neko vrijeme proveo u Kopenhagenu kako bi ulovio mračnu atmosferu priče. Nije dugo trebalo da se Amerikanci “zakače” i za švedsko-danski krimić “Most” čija radnja počinje otkrićem žene prerezane na pola i ostavljene točno na polovici mosta koji spaja Dansku i Švedsku, zbog čega policije dviju država slučaj moraju rješavati zajedno. U američkoj verziji tijelo je nađeno na granici Amerike i Meksika.
S druge strane i novozelandska serija “Top of the Lake“ pokazuje da Ameri imaju jaku konkurenciju mjesta od kojih to nisu očekivali. Na male ekrane donijela ju je Jane Campion koja je 1993. dobila Oscara za film “Piano“, a radnja prati detektivku Robin (glumi je Elisabeth Moss, poznatija iz serije “Momci s Madisona“) koja istražuje slučaj nestale i trudne 12-godišnje djevojčice.
Kritičari tu nagrađivanu (Emmy i Zlatni globus) i potresnu seriju opisuju kao mješavinu Lynchova “Twin Peaksa“ i danskog “Ubojstva“. Ono što seriju izdvaja je to što vješto prikuplja i slaže u kompleksnu mrežu suvremeno društvo: oronulo, trulo i izgubljeno. A sad krenimo na nemani koje su godinama smatrane potrošnom robom. AMCova uspješnica “Živi mrtvaci” prva je zombie serija, a Američki filmski institut 2011. proglasio je najboljim televizijskim ostvarenjem godine.
Scenarist Frank Darabont (“Iskupljenje u Shawshanku” i “Zelena milja”) prvi se dosjetio da bi kultni strip Roberta Kirklanda mogao pretvoriti u seriju. Da zombiji kod publike odlično prolaze nisu pokazali samo Amerikanci nego i Francuzi serijom “Vraćeni” (“Les Revenants”). Ono što njihove zombije razlikuje od onih iz “Živih mrtvaca” je to što oni nisu “zvijeri” nego su, naprotiv, racionalni i uravnoteženi, ali i neopisivo gladni.
Francuzi su briljirali i sa “Spiralom zločina” (“Engrenages”) koju uspoređuju sa “Žicom”. Rafaelić nam je pokušao približiti kako će se razvijati ta revolucija na televiziji.
"Pretpostavljam da će se ponovno dogoditi obrat. Velik dio publike uopće više ne gleda filmove jer su im – jednostavno rečeno dosadni i plošni. S druge strane, pogledajte hype koji trenutačno izaziva ‘Vuk s Wall Streeta’. Toliko se drznuo isprovocirati američki establishment pokazivanjem svega onoga čega odavno nema u američkom filmu, i to vrlo uspješno i umjetnički iznimno, da je samo pitanje trenutka kad će netko od filmskih mogula udariti šakom o stol i reći: ‘Izmislite mi novog Scorsesea’, što je najbolji put oslobođenja američke kinematografije iz ralja jednoličnosti i lažnog morala", zaključuje Rafaelić.
