Ta Bosna, izražena kroz prostor, vrijeme i jezik, bila je Andrićev dom, njegov stan i identitet, jezik, misao, sjećanje, ta Bosna bila je Andrićevo leglo, njegov duboki tamni brlog, koji je cijeloga života prevodio u nešto trajnije, u priču, književnu sudbinu i tekst. Sve dok se tog dana, skupa s Milicom, nije uselio u taj lijepi i prostrani stan u Ulici Proleterskih brigada 2a. Sljedećih petnaestak godina pisao je i uređivao svoje rukopise, pa onda jednog za drugim napuštao svoje započete a nedovršene romane. Žalostio se nad razornim snagama vremena u kratkom čovjekovom životu, govorio da više nema snage, da mu nije više ostalo dana za ikakav ozbiljan rad, žalio se da mu odlazi vid, ali ja sam, nakon preseljenja u svoj prvi stan i stvarnog početka života u Zagrebu, spreman povjerovati da se Andrić useljenjem u dodijeljeni mu stan konačno iselio iz svijeta koji je prethodno nastanjivao. Taj stan je u nekom smislu bio njegov grob. Sva buduća putovanja u Bosnu, a njegov ih čitatelj najviše pamti i poznaje kroz razgovornu knjigu Ljube Jandrića “Sa Ivom Andrićem”, bila su više ceremonijalna, kao da to naš čovjek koji se u dalekom svijetu proslavio dolazi da nas posljednji put obiđe, nikad više na tim putovanjima nije bio sam, a bez samoće nema doma, kuće, ni književnih istraživanja.
9907
prikaza
HRT objavljuje snimku moga glasa - kako im odbijam dati izjavu o tome jesam li četnik!
1/3
Ne krivim ja ni lijeve pravednike, ni desne mučenike - i jedni, i drugi poput onog logorskog koljača samo rade svoj posao!
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
