Ta Bosna, izražena kroz prostor, vrijeme i jezik, bila je Andrićev dom, njegov stan i identitet, jezik, misao, sjećanje, ta Bosna bila je Andrićevo leglo, njegov duboki tamni brlog, koji je cijeloga života prevodio u nešto trajnije, u priču, književnu sudbinu i tekst. Sve dok se tog dana, skupa s Milicom, nije uselio u taj lijepi i prostrani stan u Ulici Proleterskih brigada 2a. Sljedećih petnaestak godina pisao je i uređivao svoje rukopise, pa onda jednog za drugim napuštao svoje započete a nedovršene romane. Žalostio se nad razornim snagama vremena u kratkom čovjekovom životu, govorio da više nema snage, da mu nije više ostalo dana za ikakav ozbiljan rad, žalio se da mu odlazi vid, ali ja sam, nakon preseljenja u svoj prvi stan i stvarnog početka života u Zagrebu, spreman povjerovati da se Andrić useljenjem u dodijeljeni mu stan konačno iselio iz svijeta koji je prethodno nastanjivao. Taj stan je u nekom smislu bio njegov grob. Sva buduća putovanja u Bosnu, a njegov ih čitatelj najviše pamti i poznaje kroz razgovornu knjigu Ljube Jandrića “Sa Ivom Andrićem”, bila su više ceremonijalna, kao da to naš čovjek koji se u dalekom svijetu proslavio dolazi da nas posljednji put obiđe, nikad više na tim putovanjima nije bio sam, a bez samoće nema doma, kuće, ni književnih istraživanja.
Premda sam nekoliko prethodnih godina već proživio u Travnom, u Kopernikovoj ulici, trinaesti kat, na broju 5, Novi Zagreb sam počeo upoznavati tek kada sam se preselio u svoj stan. Ili tek kada sam otpočeo naseljavati njegovu aseptičnu prazninu. U nekoliko sljedećih godina ophodao sam cijeli Novi Zagreb, svojim ga koracima vrlo temeljito premjerio i s vremenom stekao precizno saznanje o njemu. Bilježio sam njegove zvukove i mirise, pješačeći niz Savu upoznao sam dubok i turoban vonj gradskog smetlišta na Jakuševcu, po više desetina puta obišao sam sve novozagrebačke pothodnike, koji prolaze ispod Avenije Dubrovnik i u kojima se, prema zamislima urbanista i arhitekata, trebao odvijati život; u nekim od pothodnika projektirani su prostori za dućančiće i obrte kao na skopskom Bitpazaru, od kojih je poneki životario, poput biljčice u dubokom smrtonosnom hladu, sve do početka novog tisućljeća, da bi onda do posljednjega nestali; prolazio sam između onižih pravokutnih montažnih zgrada, koje su stanovnici nazvali limenkama, dižući pogled u vrhove dvadesetokatnih tornjeva, kretao se popločanim stazama, išao asfaltnim pločnicima, pa šljunčanim stazama niz travnjake i parkove, divio se tome što tu nijedan put ne završava kao ćorsokak, i kamo god da se okreneš nekamo ćeš stići, prepuštao sam se savršenstvu urbanizma, divoti precizno zamišljenog i planiranog grada, dosanjanoj poetici prostora koji hodača proguta kao labirint, ali u kojem se nikad ne izgubi kao što se gubi u svim drugim labirintima. Zavolio sam Novi Zagreb, pomalo već prihvaćajući da je to moj grad, onaj koji sam za sebe odabrao, ali i koji me je sudbinom zapao. To je grad koji dobro razumijem, među čijim se stanovnicima slobodno krećem, grad koji je nastajao u vrijeme mog rođenja i djetinjstva i u koji su upisani sentimenti, ideje i moralitet epohe u kojoj sam odrastao. Tu sam se, u Novom Zagrebu, opraštao sa onim stvarnim Sarajevom, u koje ću, dok god mi mati bude živa, nekoliko puta godišnje odlaziti. Ali bez obzira na te odlaske, kako sam kupio stan, tako sam se najednom ukotvio. Nisam to planirao. Ustvari, uopće o tome nisam razmišljao i dugo mi je trebalo da shvatim što se dogodilo.
Poznavao sam ga i iz knjiga, telefonskih imenika, reklamnih prospekata, s crno-bijelih fotografija Toše Dapca, sa zalista punih oglasa u poštanskim almanasima i željezničkim redovima vožnje, iz privatnih arhiva i osobnih dokumenata, iz novinskih dokumentacija i javnih biblioteka, po kojima sam još od gimnazijskih dana kopao provodeći svojevrsnu autohipnozu Zagrebom kao mjestom potpune fascinacije i krajnjeg užasa. Iza “Rute Tannenbaum” stajalo je dublje osobno iskustvo i šire saznanja o mjestu i temi nego i u jednoj prethodnoj mojoj knjizi. Pritom, zbog nečega sam bio uvjeren da pišući o krajnjem djetinjem užasu, o izdaji, o unutarnjem mraku i o Holokaustu, ujedno pišem i svoju ljubavnu posvetu Zagrebu. Mislio sam da će ova knjiga Zagrepčanima biti važna i da će je zavoljeti, a možda da će i mene zavoljeti preko nje. To će biti posljednji put da ću misliti o tome kako će imaginarna čitateljska ordija dočekati neku moju knjigu. O takvim stvarima razmišljati škodljivo je po književnost, a zna donijeti i životna razočaranja.
Ta zagrebačka knjiga, koju vjerojatno ne bih pisao da u Zagrebu nisam kupio stan, donijela mi je jada i muke, i nekih ozbiljnih socijalnih problema. Do tada sam uglavnom ostajao nevidljiv. O mojim knjigama na HRT-u se nije govorilo, niti se o njima pisalo u državnim novinama i po književnim časopisima, ali sam ipak mogao mirno živjeti nekim svojim životom i u svojoj dugotrajnom privremenosti. S “Rutom Tannenbaum” započinju hajke na HRT-u, koje povremeno znaju biti po život opasne, jer stižu sve do pred kućni prag i bivaju praćene potjernicama s fotografijom i televizijskom snimkom. U jednom trenutku će, bilo je to već 2011, u središnjem televizijskom dnevniku HRT-a biti objavljena i snimka moga glasa - kako im odbijam dati izjavu o tome jesam li četnik!
Meni, međutim, biva zanimljivo to kako su kupovina stana i strasno prikupljanje predmeta koji su tu da posvjedoče o mom postojanju i pripadanju doveli do takvih reakcija. Ne krivim ja ni lijeve pravednike, ni desne mučenike - i jedni, i drugi poput onog logorskog koljača samo rade svoj posao! - nego mi je zanimljivo ono što sam ja učinio, nesvjestan pritom ne samo onoga što radim, nego i vlastitih motiva i razloga. Za razliku od Ive Andrića, koji je s navršenih šezdeset i šest pristao da mu bude dodijeljen stan, i to je učinio tek kada se vjenčao za dobro društveno situiranu, od optužbi za tuđinstvo i stranstvovanje zaštićenu beogradsku gospođu - koja je, istina, rodom iz Bosanskog Šamca, ali to nitko ne pamti! - ja sam tridesetak godina prerano kupovao svoj stan. Da sam pričekao, ovo mi se jamačno ne bi događalo, jer ne bih sebe doveo u priliku da se na mene s takvom bijesnom strašću okomljuju lijevi i desni urođenici. Njima bih ostao tuđ, kao što je Andrić Beogradu tako dugo mogao biti tuđ, a moja bi se književna tema razvijala u nekom drugom pravcu i na drukčiji, ovog trenutka meni nepoznat način, koji ih svakako ne bi ovako iritirao. Problem s hrvatskim urođenicima ću steći kada se i sam odomaćim pa se počnem ponašati kao urođenik.
