Koje su to tekstualne taktike koje ih čine nomadima i otpadnicima ili se to iščitava isključivo iz izvanknjiževnog? U čemu je, ako je, njihova subverzivnost?
Ja bih opet odmak od teorije primjerom. Na početku romana 'Kad magle stanu' Josipa Mlakića, glavni junak Hrvat nalazi se u bolnici gdje leži stradao u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, dolazi mu u posjet poznanik Hrvat, i on ga pozdravlja sa 'sabah hajrola'. U jednoj od Jergovićevih pripovijetki zagrebački susjedi u domoljubnom zanosu obožavaju novodoseljenog junaka koji se preziva Hrvat, ne znajući da je to vrlo često bošnjačko prezime iz okolice Sarajeva. Mislim da ne treba pojašnjavati subverzivnost ovakvih književnih motiva.
Jedan od načina građenja hibridnog identiteta je i pozivanje na popularnu kulturu; ne bi li po tom kriteriju taj prostor između bio širi i brojniji, ako zanemarimo mjesta rođenja i životne sudbine?
Kada bi on bio jedini kriterij, zasigurno bi prostor bio puno širi. Sužava se kada mu dodamo ostale (iskustvo, generacijske specifičnosti, životne vrijednosti itd.). Ono što je bitno jest činjenica da se radi o vrijednostima koje biramo (koju glazbu ćemo slušati, s kojim ukusom ćemo se identificirati, s kime povezati). Kod tradicionalne koncepcije nosite bespogovorno identitet koji vam je zadan i čije su granice prema drugim identitetima neprobojne. Pred vama je set vrijednosti koji ste dužni prihvatiti ako želite zaštitu, lagodnost, mogućnosti i dobit. Ako ne želite, onda se pozdravite s navedenima.
Što podrazumijevate pod bosanskim fatalizmom koji pronalazite kao jedno od zajedničkih obilježja pisaca kojima se bavite?
Prvi korak je izdvojiti određeno književno polje koje pokazuje prepoznatljive obrise. Drugi je odabrati uzorak ili predstavnike. I treći naći zajedničke karakteristike. Između Andrića, Jergovića i Mlakića bi stajao bosanski fatalizam kao motivski kompleks koji povezuje njihove tekstove. Konkretno, u tekstovima likovi pokušavaju premostiti jaz prema drugome prebacujući krivicu na neodređenu metafizičku snagu fatalističke neizbježne tragedije. Budući da su ti likovi pripadnici većinski religiozne zajednice, jasno je da se navedeni kompleks naslanja na neimenovani (istočni) grijeh i neizbježnu kaznu. Jednostavan mehanizam o kojem svaki pomniji čitatelj ima neodređenu predodžbu i zna ga prepoznati, samo ga još do sada nitko nije teorijski uobličio (osim, jednim dijelom, Zdenko Lešić, u tragično izgubljenoj knjizi početkom devedesetih, naslova Pripovjedačka Bosna).
Je li identitet uvijek nestabilna konstrukcija?
Uvijek. U kom to trenutku pojedinac može reći da je potpuno oblikovan? Identiteti su u neprestanoj izgradnji, konstantno im dodajemo zakrpe, prekrajamo ih i pokušavamo riješiti njihova proturječja. Određene ideologije žele ih prikazati kao homogene i trajne konstrukcije potiskujući njihovu vremensku komponentu i proturječja. Zadnji stadij je kada ih pokušavaju i naturalizirati. Hrvat ili Srbin ne samo da su nepromjenjive kategorije, one su i 'prirodne'. Zna se dobro što je prirođeno nama, a što njima. A što je to prirođeno i kako propisuju sasvim konkretne instancije moći. Otvorite današnje novine i pogledajte tko sebi uzima za pravo propisati što i tko je Hrvat. Te privilegirane pozicije treba destabilizirati.
Ovom knjigom načinjete i klasično shvaćanje književnog kanona i otvarate prostor drukčijim raspodjelama pisaca i djela. Smatrate li se u tome smislu pionirom ili dijelom nekih znanstvenih krugova?
Malo smo šetali između kanona, ideologije i identiteta zato što je književni kanon koncipiran tako da propagira set ideoloških vrijednosti, a on je opet postavljen u službi nacionalnog identiteta. Tako je u svakoj književnost, potrebno je samo prihvatiti to polazište i iz njega ponovno čitati tekstove. U zapadnoj je teoriji to definirano prije par desetljeća, afirmirano ponovno u kontekstu postkolonijalne teorije, kod nas svega par autora. Ima nas, ali opet premalo. To svakako nije preporučljiva tema ako se želite skloniti u neku instituciju ako su sve zahvaćene valom retradicionalizacije.
Ovdje je prije svega riječ o književnosti i građi se pristupa metodom književnog znanstvenika, no zapravo nije samo to. Očekujete li širu reakciju, mišljenja kako je to provokacija protiv tradicionalnih postavki (nacionalnog) identiteta općenito?
Nisam imao na umu provokaciju niti očekivao kakvu reakciju. Imao sam samo pomalo idealistički osjećaj da radim ispravnu stvar, da je ovakva knjiga potrebna. Da bi ona mogla doprinijeti ublažavanju negativnih tendencija u kulturi i šire. Možda je taj moj doprinos u širim okvirima jedva vidljiv, ali je najviše što ja mogu dati. I za što, kada se pridoda i književni rad na sličnom tragu, plaćam već godinama ogromnu cijenu nesigurne egzistencije, mene i moje obitelji. Bilo bi sigurno lakše i meni i njima da sam išao drugim putem.
Što je, povijesno gledano, donijelo zatvaranje autora u nacionalne paradigme?
Nije problematično zatvaranje autora u nacionalne paradigme. Nekako morate urediti neobrađenu šumu u kojoj se nalazite, to je razumljivo. Problem je kada ignorirate činjenicu da se radi o ideološki uvjetovanim i proizvoljnim kriterijima koji se mogu mijenjati, te kada odbijate uvažiti tu uvjetovanost cijelog koncepta. I postavljate stvari na 'prirodnim, urođenim i nepromjenjivim postavkama'. Mislim (i moguće da sam u krivu) da takav stav ne brani, nego suprotno, šteti književnim djelima, znanosti o književnosti općenito. A da ne govorim koliko je štetno kada se takva perspektiva ugrađuje u narative o urođenim karakteristikama pojedinih identiteta. Oni neizbježno vode u stagnaciju u svakom smislu (kulturnom, znanstvenom, pa ako hoćete i duhovnom), a onda i u antagonizam prema drugim identitetima. Jer, logično, ako smo mi 'prirodni' i ako nam nešto 'prirodno' pripada, onda su oni drugačiji i oni koji se s time ne slažu – neprirodni. Izopačeni.
Ova je knjiga svakako nastavak onoga što ste istraživali u svojim romanima drugim sredstvima. Iako znanstvena, ona je vjerujem na neki način i autobiografska. Priča o prostoru za otpadnike je i vaša priča?
Čudno je govoriti o znanstvenom tekstu kao o sasvim osobnoj stvari. Objašnjavati da to nije samo stvar obične znanstvene znatiželje, nego da sam osobno upisan u taj tekst jednako kao i u romane koje sam objavio. Dugo sam se bavio tom temom, tekst pred vama je za više od stotinjak stranica kraći od originala. Pisao sam ga izvan lagodnosti sustava, u krajnje nepovoljnim uvjetima, odvajajući posljednje raspoložive sate i sredstva. Ono što me u svemu tome gonilo jest prepoznavanje vlastite pozicije među spomenutim otpadnicima, izrodima i kopiladi. Nepripadanje ne bih romantizirao ili idealizirao; to je nužda na koju je čovjek prisiljen kada su mu jedine ponuđene opcije duboko moralno kompromitirane.
