Kad je 1991. napadnuta Hrvatska, slavni talijanski redatelj Paolo Magelli, koji je u to vrijeme već režirao nekoliko sjajnih predstava u Zagrebu, zatražio je domovnicu i postao hrvatski građanin.
Danas, 30 godina nakon prvog dolaska u Zagreb, brojnih nagrada i hit predstava, kao što su “Elektra”, “Velika magija”, “Vjera, ufanje i ljubav”, “Mjesec dana na selu”, “Revizor”, “Pentagram” i “Pir malograđana”, koje je režirao u raznim teatrima od Kerempuha i ZKM-a u Zagrebu do Dubrovnika, priprema novi komad u HNK.
Riječ je o predstavi “Žena”, koja nastaje prema dvjema dramama nepravedno zanemarenog ekspresionističkog pisca i dramatičara Josipa Kosora, u kojoj glavnu ulogu igra mlada Lana Barić.
Magelli je odigrao važnu ulogu u hrvatskom kazalištu: nekonformističkim, energičnim režijama domaćih i stranih klasika te suvremenih tekstova uvelike je revolucionirao naš teatar, a mnogi ga glumci smatraju jednom od najvažnijih figura u njihovu formiranju.
Uz to je kao deklarirani ljevičar, intelektualac i stanovnik svijeta sa strašću, bez dlake na jeziku, komentirao prilike na političkoj i kulturnoj sceni naše zemlje pa je tako postao poznat i izvan kazališne zajednice.
Osim što je radio kod slavnog Roberta Ciulija, u Ruhru u Njemačkoj, a zatim i u mnogim drugim europskim kazalištima, zadnjih šest godina bio je intendant Teatra Metastasio u rodnom Pratu u Toskani, a mandat je zaokružio gostovanjem Senekine “Medeje” u rimskom Koloseju.
Što vas je najviše fasciniralo kod pisca i dramatičara Josipa Kosora, koji je zanemaren u kazališnim krugovima i godinama nije postavljan u kazalištima?
Bavim se Kosorom već godinu dana i pročitao sam sve što je napisao. Fascinirao me je čovjek, rođen 11 kilometara od Drniša, koji je Slavoniju doživljavao kao burno panonsko more i cijeli se život želio vratiti pravome moru, što mu se i ostvarilo kad se oženio bogatom udovicom, koja mu je omogućila fantastičan život. Kosor je proputovao pola svijeta, od Amerike preko Beča, Berlina i Londona do Pariza, gdje se sredinom 20-ih godina, kad je nastajala francuska avangarda, kretao u krugovima vrhunskih europskih intelektualaca. Poznavao je Konstantina Stanislavskog i družio se sa Stefanom Zweigom. Kosor je bio puno igran u Europi, a malo u Hrvatskoj, bio je čak kandidat za Nobelovu nagradu. Gavella je riskirao da ga linčuju kad je u HNK postavio dva njegova komada. Bio je vrhunski intelektualac od kojeg bi Hrvatska mogla štošta naučiti. Zaljubio sam se u njegovo djelo i ne mogu vjerovati da ga je prekrio zaborav.
Koja je osnovna ideja vaše predstave ‘Žena’?
Nakon dugotrajnog čitanja i proučavanja Kosorovih tekstova dramaturginja Željka Udovičić i ja odlučili smo se za temu žene, koja je njega opsjedala na različite načine. Glavnu radnju uzeli smo iz njegova komada “Žena”, koji smo skratili tako da će funkcionirati kao svojevrsni prolog. Zatim smo likove iz tog komada projicirali u njegovu dramu “Café du dôme”, koju je napisao u Parizu. Sve se događa u dvije kavane – jedna je negdje u Dalmaciji, a druga u Parizu. Dakle, pratimo sudbinu jedne žene, no preko nje i sudbine svih žena iz perspektive velikog pisca, fokusirajući se na piščevo mišljenje o nama i o ovim prostorima, ali i o onom tzv. bolesnom, mitiziranom Zapadu.
Jednom ste izjavili da bi kazalište trebalo funkcionirati kao ‘la maison de la culture’.
Dubravka Vrgoč je velika organizatorica, koja se profilirala kao velika poznavateljica europske kazališne scene. U menadžerskom i umjetničkom kontekstu ostvarila je kontakte s vrhunskim ljudima i bila je inicijatorica mnogih spajanja velikih europskih kazališnih kuća. Dakle, Dubravka donosi Zagrebu međunarodni, vrlo zanimljiv kazališni život. To je i uloga nacionalnih kazališnih kuća. Po mom mišljenju nacionalne kazališne kuće ne bi smjele biti zatvorene u voltaireskoj politici uređivanja vlastitog vrta tipa ‘Mrkve su rahitične, ali su moje’. Dakle, uloga HNK je u tome da predstavlja hrvatsku kulturu kao bitan dio Europe, kao što to danas čine velika nacionalna kazališta poput bečkog Burghteater i kazališta u Francuskoj i Njemačkoj, koji su puno investirali u međunarodnju suradnju i svoju internalizaciju. Treba težiti da budete bitan faktor na sceni ove male, za mene premale Europe.
Jednom ste izjavili da bi kazalište trebalo funkcionirati kao ‘la maison de la culture’. Jeste li to uspjeli ostvariti u Teatru Metastasio u Pratu, gdje ste zadnjih šest godina bili intendant?
Da, to je bila moja ideja vodilja i bilo mi je jako zanimljivo nakon toliko godina provedenih diljem Europe vratiti se u grad gdje sam rođen i gdje sam se počeo baviti kazalištem sa 17 godina, i tamo realizirati ‘kuću kuture’. Kazalište u Pratu ima 2700 mjesta u gledalištu, a u jednoj od njegove četiri zgrade utemeljio sam školu umjetnosti i zanata, u kojoj se proizvodilo sve, od cipela do dekora, a glumci su imali obavezu predavati u školama i fakultetima. Mislim da kazalište ne bi smjelo samo proizvoditi predstave nego bi trebalo biti pravi kulturni centar, koji bi 24 sata surađivao s cijelom zajednicom. Kazalište je važno jer utječe na razinu inteligencije nacije i zato mora biti svjetionik koji obrazuje okolinu, ali i aktivira ono najljepše u ljudima, od pisanja do glazbe i plesa.
Na što ste najponosniji u svome mandatu? Je li to prošlogodišnja izvedba Senekine “Medeje” u rimskom Koloseumu?
Tu sam predstavio radio u Sirakuzi na Siciliji, u jednom od najljepših grčkih amfiteatara na svijetu, gdje je i Eshil premijerno postavljao svoje tragedije. Bilo je 20 izvedbi, a na svakoj je bilo četiri i pol tisuće gledatelja. Zatim je talijanski ministar kulture izabrao tu predstavu za ponovno otvaranje rimskoga Koloseuma, koji je bio 15 godina zatvoren. Događaj je prenosilo 20 televizijskih kuća iz cijelog svijeta.
Svojedobno vam je ponuđeno da budete direktor Drame HNK. Zašto ste odbili tu ponudu? Pitam vas to zato što dio hrvatske kazališne zajednice smatra da stranci ne bi smjeli raditi kod nas, premda vi imate hrvatsku domovnicu...
Bez obzira na moju domovnicu, u Hrvatskoj me smatraju strancem. Govoriti da se ne bi smio dopustiti rad stranim redateljima u hrvatskim kazalištima je najveća budalaština koju čovjek može izgovoriti. Zagreb bi trebao biti sretan da dobije europske redatelje u svoja kazališta! Što se tiče HNK, rado bih se bio upustio u tu avanturu, ali ja nisam čovjek izdajica. U tom trenutku imao sam ugovor s kazalištem u Pratu, a do isteka mi je preostalo još 18 mjeseci. Dakle, nisam se mogao ponijeti neodgovorno i ostaviti Kazalište Metastasio u Pratu. Mislim da čovjek ne može kritizirati druge, a ponašati se kao i oni.
Kako tumačite kulturnu politiku u Hrvatskoj bivše Milanovićeve vlade, koja je srezala budžet za kulturu na minimalnih 0,49 posto?
Mislim da je bivša vlast izgubila izbore zato što nije marila za kulturu niti za školstvo, a odnos prema zdravstvu nije gradila na socijaldemokraciji. Mogli su puno više uštedjeli da su prodali milijune automobila i otpustili milijune tajnica, sekretara i podsekretara, pomoćnika i zamjenika u državnoj i lokalnoj administraciji, nego što su rezali kulturu. Pametna i inteligentna nacija razumije da proračuni za zdravstvo, kulturu i školstvo trebaju rasti svake godine i da se takvom politikom investira u budućnost države. Kada neka vlada siječe ta tri segmenta, tad se zna da joj se bliži kraj. Slovenija izdvaja za kulturu 1,52 posto, što je tri puta više od Hrvatske, Austrija 2,4 posto, Francuzi 2,5 posto, dok Njemačka izdvaja ogromni novac za kulturu – budžet tri, četiri teatra u Berlinu velik je kao budžet cijele Hrvatske. Na žalost, Hrvatska se veže za prevaziđeni amerikanizirani politički koncept u kojem se kultura tretira kao potrošnja, nešto što košta i od čega se ne može živjeti. To je posve krivo.
Kako komentirate izbor novog ministra kulture, konzervativnog povjesničara, koji antifašizam smatra floskulom, nikad se javno nije odredio prema NDH, a usko je surađivao s udrugom U ime obitelji?
To je poprilično zabrinjavajuće. Nisam čitao njegove radove, jer mislim da je život kratak, ali znam da su povjesničari često ljudi režima i falsifikatori povijesti. Čitao sam samo njegove intervjue u kojima je govorio o antifašizmu i homoseksualnosti i mogu reći da apsolutno ne dijelim njegove stavove. Kad bih ga nazvao ultrakonzervativcem, bio bih jako ljubazan prema njemu. Njegovi stavovi o tim temama nespojivi su s današnjim vremenom. Ne razumijem što on zagovara. Trebamo li eliminirati homoseksualce iz našeg društva? Također ne razumijem tu njegovu negaciju antifašističkih vrijednosti, koje Hrvatska objektivno ima, kao ni govor mržnje, kada se s televizije Z1 ‘upozorilo’ građane da paze kad prolaze pored pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu da ih svećenici ne zakolju. To me je ponukalo na razmišljanje o Drugom svjetskom ratu u kojem je poginulo više od 60 milijuna ljudi. Dvije godine nakon završetka rata sastali su se neprijatelji, predstavnici zaraćenih strana – njemački kancelar Konrad Adenauer, te premijeri Italije Alcide De Gasperi, Francuske Robert Schuman i Belgije premijer Paul Henry Charles Spaak, koji su se rukovali i praktički osnovali Europsku zajednicu. Dakle, to se dogodilo nakon masakra u kojem je ubijeno više od 60 milijuna ljudi. A što se događa u Hrvatskoj? Podjele, ideološko zaoštravanje... Pitam se kad će se u Hrvatskoj krenuti naprijed? Nikada.
Što mislite kako će se ta vijest o novom hrvatskom ministru kulture odraziti na status Hrvatske u Europi?
Koliko sam čuo od prijatelja iz Sarajeva, ljudi su konsternirani njegovim izborom jer je u svojim knjigama rehabilitirao pojedine hodže, koji su tijekom rata surađivali s ustašama. Ne mogu tvrditi iz prve ruke, ali vjerujem svojim kolegama u Bosni, koji su značajni kulturnjaci te zemlje. Dakle, prvo je reagiralo Sarajevo, a mislim da će preko Sarajeva taj glas doći i do Europe, gdje će sigurno biti burnih reakcija. Mislim da bi novi ministar kulture trebao razjasniti svoje stajalište.
Od sredine ‘80-ih godina prošlog stoljeća režirate u Hrvatskoj, pratili ste sve naše promjene i poznajete situaciju. Kako iz sadašnje perspektive vidite ovih 25 godina samostalne Hrvatske?
Čini mi se kao da u Hrvatskoj nema volje da se krene naprijed i investira u budućnost. Hrvatska je kao mašina koja krene na taj put, a onda stane, pa opet krene, pa opet u rikverc. Mislim da ima naprijed-nazad motoriku, koja ne omogućuje ostvarenje hrvatskog sna. On zato ostaje utopija.
Što biste nam poručili?
Hrvatska bi trebala krenuti u otvaranje malih kazališta širom zemlje, od Samobora i Karlovca, preko Pule i Šibenika do Požege, Vinkovaca i Vukovara kako bi postala kazališno značajna zemlja. Treba se zapitati što rade građani tih gradova navečer nakon 19 sati i jesu li vrijedni da imaju bogatiji kulturni život koji će ih ispuniti. U skladu s onom Krležinom ‘Sačuvaj me, bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture’, pitam se gdje je ta hrvatska kultura. Treba manje govoriti o kulturu a više raditi u kulturi.
