"Hrvate čine imbecilima, tako se njima lakše vlada"

Nemam pretenzija da budem grčki učitelj tuđih života, ali moram citirati Darija Foa, čiju sam predstavu "Sedmi, kradi malo manje" gledao kao klinac u Toskani, gdje lik Sedmog čitamo u evangeličkom smislu kao sedmu zapovijed – ne kradi! Pitali su ga što je to kultura, a on je odgovorio da je kultura imati žuljeve na rukama i znati da ih imaš, dakle, znati tko si. To je odgovor Ani Lederer. Ako je neko gay on ima svijest o tome i on je realnost u nekom sustavu, a grad je šarolika grupa ljudi, koja je komponirana od predstavnika različitih grupacija među kojima ima i konzervativaca i ultra konzervativaca, ali ima i naprednih, zatim religioznih i nereligioznih ljudi. Svatko od nas očekuje od tog grada nešto i ona nema pravo ukinuti dotaciju za Zagreb Pride. To je kultura, jer je dio naše kulture. Kultura je prije svega način življenja, a nisu to glupe knjige. Glupe i pametne knjige su dio naše intelektualne prtljage. To je pitanje našeg osobnog izbora.

Jednom ste izjavili da vas je Zoran Milanović jako razočarao jer ga uopće nije zanimala kultura, pogotovo ne kazalište. Mislite li da i premijer, recimo Plenković, treba pokazati razumijevanje za razvoj kulture i potaći kulturne aktivnosti, ili je dovoljan rad ministra kulture?

Davor Visnjic (PIXSELL)

Milanović nije ništa znao o kulturi, ali me je pripremio na to da će Renzi u Italiji izgubiti. Mislim da nije dovoljan rad ministra kulture. Pogledajmo razliku: zadnja ozbiljna vlada u Hrvatskoj bila je ona Račanova, a da budemo iskreni, čak i prvi period Sanaderove vlade, a sve poslije je za mene budalaština. Jedna od prvih Sanaderovih pogrešaka, sad ne ulazim u ono za što je sudski procesuiran, bila je što je reducirao budžet za kulturu. Račanova ideja, s Vujićem, bila je ići putem Austrije jer je u vrijeme te administracije povećan budžet za kulturu. Onda je Milanović drastično srezao budžet za kulturu, što je ministrica Andrea Zlatar dopustila, a danas smo na minimumu. Mislim da je danas budžet za kulturu u Hrvatskoj u postocima neznatno veći od Albanije. To je po meni dokaz da se ide putem imbecilizacije naroda. To je strategija jer se imbecilima valjda lakše vlada i manipulira.

Vide li se već sada posljedice te imbecilizacije?

Naravno, pogledajte samo betonizaciju Dalmacije i ugrožavanje prirodnih resursa! To je refleksija jednog naroda koji je izgubio umjetnički senzibilitet i nema veze s kulturom, dakle, prekinuta je veza između naroda i kulture. Profesorica i pedagoginja Maria Montesori je rekla: Ako hoćeš promijeniti neki narod promijeni školstvo i za 15 godina imat ćeš novi narod i novu intelektualnu situaciju koja je spremna ići nekim drugim putem. Svi govore o Vukovaru, a ja pitam je li nekome palo na pamet da tamo izgradi kazalište, art kino ili muzej, koji nema veze s pištoljima i mitraljezima, dakle, bez sjećanja na prošlost? Da donese u Vukovar jednog Picasa? Ja bih poslao sve one političare, koji nisu ništa napravili za Vukovar, da s obiteljima za kaznu žive tri, četiri godine u Vukovaru pa da vide kako taj grad izgleda u osam navečer. Isto je u Vinkovcima, Požegi. Umjesto da revitaliziraju ono što je u Hrvatskoj bilo dobro kao što je bila jaka kulturološka mreža kazališta i kulturnih institucija u manjim mjestima, ide se na uništavanje. Prvo se ciljano uništila radnička klasa čemu je najviše pridonio Milanovićev SDP, a sad je na redu uništenje srednje klase.

Prošlog je tjedna izbio skandal jer se pronio glas da gradonačelnik Zagreba želi u dosluhu s vodstvom Hrvatskog glazbenog zavoda prodati tu najstariju i najugledniju glazbenu instituciju privatnom kapitalu kako bi se u njoj smjestio hotel.

To ne mogu vjerovati! Duboko se nadam da to nije istina jer ako jest, bit će barikada.

U Rijeci ste proljetos postavili Pirandellove "Gorske divove", koji su realizirani u sklopu projekta "ReOtkrivanje Europe". Pretpostavljam da ste tu predstavu postavili iz političkih razloga?

"Divovi s planina" je moja omiljena predstava iz mladosti, koja je svojedobno otvorila Bitef. Sad sam je radio u suradnji s omrznutim Oliverom Frljićem, a projekt je financirala Europska unija s 200.000 eura. Realizirao sam je s pet manjinskih teatara – Talijanskom dramom iz Rijeke, Slovenskim kazalištem iz Trsta, Njemačkim kazalištem iz Temišvara, Mađarskim teatrom iz Subotice i Albanskim teatrom iz Skoplja. To je genijalni tekst, koji govori o kraju umjetnosti i agoniji teatra, te u filozofskom smislu ukazuje da jezik nije barijera nego sloboda. Također, manjine predstavljaju vježbanje demokracije. Predstava se paralelno igrala na pet jezika, a zatim smo nastupali u svim tim centrima, gdje sam držao predavanja o Pirandellu i fašizmu. Taj tekst je Pirandello napisao već 1936. godine nakon što je dobio Nobelovu nagradu i već izašao iz desničarskog, fašističkoga kruga, te ušao u pesimističnu fazu, kad je razmišljao o novom čovjeku. Bio je potpuno siguran da će taj novi čovjek biti u neskladu s tehnološkim napretkom, najveći barbar kojeg je čovječanstvo vidjelo. Mislim da je bio u pravu.

Vidite li naznake fašističkih ideja u današnjim ultrakonzervativnim strankama i pokretima Europe?

Goran Stanzl/PIXSELL

Naravno, vidim ih u Poljskoj, Srbiji, Mađarskoj, pa i Hrvatskoj te u Beču, koji je centar novog fašizma, jer nemojmo se zavaravati - Beč je uvijek bio glavni grad Balkana. Na kraju krajeva, Hitler je bio Austrijanac. Ali ovo je vid opasnijeg fašizma: oni prijašnji fašisti su nosili oznake i uniforme, i znalo se tko je neprijatelj i koga moraš potući. Bili su odvratni, ali su bili ljudi. Danas je fašizam prikriven, apstraktan, a šamaranje zraka nema nikakvog efekta, a oni poslije gađaju puškom. Neka Hasanbegović otvoreno kaže što želi!

Kako se možemo boriti protiv tog fašizma?

Time se možemo baviti sve manje i manje jer je sve manje love, a oni su pronašli metodu zatvaranja pipe, ali na kraju će sve to, kako kaže Pirandello, nestati. Tome smo jako blizu. Drugo, reakcije i otpor naše inteligencije, umjetnika i obrazovanih ljudi te sveučilištaraca je jednak nuli. Puno kava i ogovaranja, a ništa akcije. Umjesto da cijelo zagrebačko glumište spusti zastore i kaže da neće igrati dok reduciranje slobode bude važeća platforma i dok Ana Lederer ne povuče svoju izjavu. Hoćete biti planetarno popularni? OK, bit ćete prva vlast na svijetu koja će ukinuti kazalište! Svuda kontrola i strah, a svojedobno su glumci u HNK digli glas protiv komunizma i odbili igrati predstavu "Ostavka". Dakle, može se.

U Zagreb ste stigli sredinom ‘80-ih. Možete li usporediti ondašnji Zagreb, koji je tada u kulturnom smislu bio vrlo napredan s ovim današnjim gradom kojeg je zahvatio val neokonzervativizma?

Mislim da paralelno idu dvije priče i dvije ogromne dekadencije iako povijesno potpuno različite. Jedna je vezana za Beograd, koji je tada bio vrlo internacionalni grad i gdje je nacionalizam bio potpuno marginaliziran. Drugi je bio Zagreb, koji je bio rafiniran kao Kobali šeširi, duboko intelektualan, gdje se po nekim kućama još govorilo njemački i u kojem je kulturni rafinman bio na istoj razini kao u Beču, ako ne i na višoj. Kad sam došao u Zagreb 1985. godine po noći nije bio otvoren niti jedan kafić! Do Univerzijade 1987., pokrenuli smo mnoštvo stvari. Političke strukture su mislile da smo ludi. Mislim da je Celestin Sardelić, veliki političar kojeg je Zagreb potpuno zaboravio, bio najviše zaslužan za to. On je bio kao gladijator i borio se kao lav, jer je bio manje oprezan negoli tadašnji službeni politički establišment. Tako sam ga ja doživio. Zagreb je tada bio u strašnom usponu, a to se sve prekinulo s ratom. Nećemo sada o ratu, to smo apsolvirali, ali dat ću vam jednu usporedbu iz prirode koja je vrlo poučna. Moj prijatelj Jan Fabre je imao djeda biologa koji se cijeli život bavio termitima. Taj njegov djed znanstvenik imao je prijatelja u Ljubljani, koji se bavio mravima. I oni su se cijeli život dopisivali. Dakle, termiti su 20 do 30 puta inteligentniji od mrava, no oni su milijunima godina u manjini. Zagreb je u osamdesetima bio rijetki grad gdje su još vladali termiti, a onda su došli mravi iz raznih krajeva Hrvatske i proždrli termite. Odnosno, postavili ih na njihovo mjesto - mjesto manjine.

Gdje ste vi danas na svom životnom putu?

Goran Stanzl/PIXSELL

Između Firence, Zagreba i Dortmunda, ali imam i neke usputne stanice, recimo, nakon HNK idem u Budimpeštu gdje ću prvi put postaviti tekst "Maratonci trče počasni krug", dakle ono što Mađari zaslužuju. Onda me čeka dug koji moram Sarajevu, gdje sam prije rata dobio pet nagrada za "Tri sestre" kao najbolju predstavu, a nakon rata još dvije, no još nikad nisam režirao u Sarajevu. Neću vam reći naslov da mi netko brzopotezan odavde ne ukrade ideju. Nakon toga idem u Skoplje, Portugal...