Ruši li film predrasude i o muškarcima kojima je društvo nametnulo neke uloge ili pravila u ponašanju, kao što je primjerice ona da muškarci ne plaču?
Strašno bi mi bilo zanimljivo promatrati kako bi se razvijao čovjek, a i društvo kad im nitko ne bi rekao nakon rođenja: 'Ti si žena, a ti si muškarac'. Bilo bi divno vidjeti što bi se dogodilo s takvim društvom za 20 godina. Dakle, što bi jedno biće koje ima kurac, a ne zove se muškarac, dopustilo sebi u svojem emotivnom životu, a što bi jedno drugo biće koja ima pičku, a ne zove se žena, dopustila sebi u svojem emotivnom životu.
Jer ta činjenica da se neki muškarac u nekom društvu treba ponašati u skladu s određenim pravilima koja su postavljena pred njega samo zato što je muškarac za mene je čista laž. To je sakaćenje jednog divnog bića. Žene i muškarci imaju puno veći, širi, snažniji i slobodniji spektar doživljaja, mogućnosti življenja i emocija od onoga što im društvo, religija ili sustav kreiraju. Muškarci plaču. Divno je kad si muškarci, kao i žene, dopuste suze, ranjivost, slabost, nježnost, hrabrost ili raspad, s partnerom ili u prijateljskom odnosu s nekim tko ima ljubavi, pažnje, strpljenja i odgovornosti za to.
Što mislite kako će branitelji u cijeloj regiji reagirati na film s obzirom na to da govori o ratnicima na nov i drukčiji način na koji se dosad još nije govorilo na filmskom platnu u regiji?
Ovaj film ne ćaska, on govori o konkretnoj boli, o nečemu što puno branitelja koje znam osjeća i nosi ili je nosilo u sebi, od gubitka prijatelja, zarobljavanja pa do vrlo zajebanih situacija. Nije to lako jer su neke od tih stvari jako duboke. Jako bolne. U tim trenucima trebala nam je podrška, da nas netko vidi, podrži, razumije bez osude.
Poziva li film na pomirenje branitelja s nekad zaraćenih strana?
Film poziva na suočenje sa sobom i vlastitom boli, a onda se iz toga počinju prepoznavati ljudi. Ljudima nije prirodno da ratuju. Reći ćete mi da me povijest opovrgava. Ali većinom su ratovali interesi pojedinaca koji su kreirali vjerovanja, a ne ljudi. Određena vjerovanja čine identitete. Nekad mogu biti divna vjerovanja, nekad pogubna i razarajuća. Ratovi u ime boga, religije, ratovi jer netko vjeruje da je superiorniji, otimačine u ime nafte, u ime oslobođenja drugih. Vjerovanja...
Je li naše društvo spremno da čuje takvu priču o braniteljima?
Film smo radili iz srca. Iskreno, bez figa u džepu. Zajedno. Ušli smo u prostor o kojem se ne govori javno, jer u njemu nema prostora za manipulaciju. Osoban je. Ljudski. Iskren. Bolan. Topao. Ranjiv. U prostor u kojem čovjek vidi čovjeka bez maske. U prostor u kojem smo se tijekom rada i priprema prepoznali kao ljudi, koji dijele nešto jako intimno jedni s drugim. Sve više prepoznajem da je taj prostor ljudskog, umjetničkog prepoznavanja iznimno bitan za rad.
Bili ste branitelj. Zadnjih godina o braniteljima se vode rasprave, od broja branitelja u registru do stanovitih braniteljskih udruga koje pokušavaju s ultradesnih pozicija bitno utjecati na politiku. Mislite li da se Ministarstvo branitelja na adekvatan način brine o braniteljima?
Da, bio sam branitelj. Sad sam umjetnik.
Kako komentirate što su stanoviti branitelji razapeli šator u Savskoj, u središtu grada, ispred Ministarstva branitelja, traže i određena prava? Odašilje li film i njima određenu poruku?
Film je umjetnost. Ovaj film je ranjiv. Na trenutke snažan i nježan. Ne znam je li to poruka, ali je dio ljudskosti.
Dio branitelja stalno kuka te od države traži veća prava i više mirovine, smatrajući da njihov braniteljski status nije adekvatno nagrađen. Istodobno, drugi su se odlično uklopili u društvo, osnivaju razne udruge i tvrtke te pridonose zajednici. Dotiče li se film i konkretnih problema branitelja?
Na trenutke se izriču iznimno jake replike u filmu. Pogotovo iz perspektive branitelja koji na razočaravajući način percipiraju današnju stvarnost.
Možete li ipak komentirati one branitelje koji traže više statuse i koji se miješaju u politiku?
Pitanje je sustava koji im to omogućuje, kojem je to potrebno, koji u tome vidi korist ili osjeća strah, koji manipulira ljudima koji su prošli rat.
Ali stanoviti branitelji i braniteljske udruge s ultradesnog spektra uporno se bave nama, kao što je bilo u slučaju tzv. koordinacije braniteljskih udruga koje su htjele srušiti HAVC. Dakle, pokušavaju postati relevantan faktor u društvu.
Milanovićeva vlada im je dala legitimitet kad nisu riješili slučaj sa šatorašima. Nažalost.
Možete li pojasniti taj teatar koji gledate s ljudima koji loše glume svoje uloge?
Gledajte, sitcom koji sam donedavno pratio je scenaristički iznimno zabavan. Karakteri su nevjerojatni. Žena u crvenom koja glumi predsjednicu kolonije u ime jedne puno veće sile je divan karakter. Njezine epizode su urnebesne, snimanje ispred ograde Bijele kuće, proguravanje medu predsjednicima, ludilo. Scenaristima svaka čast. Sezona od prije dvije godine je bila među najboljima, kad su scenaristi odlučili uvesti lik premijera koji ne zna jezik kolonije kojoj je premijer.
Fenomenalna ideja. Lik ministra kulture koji misli da je 1942., a ne 2016. godina. Sjajno, zavidim na idejama scenaristima. Premijer iz sjene koji gubi moć. Kreativna ideja. Predložio bih im da jednu od sljedećih sezona prebace u Remetinec zajedno sa svim ovim karakterima. Mislim da bi bilo iznimno zanimljivo vidjeti kako bi se razvijali odnosi u zatvoru. Kako bi se snašli. Čisto da se razbije monotonija te da se promijene interijeri.
