Kultura
548 prikaza

'Hrvatska neće puknuti kao što je pukla moja Grčka'

Christos Ikonomou
Kapitalno djelo grčkog književnika Christosa Ikonomoua danas je književni simbol grčke krize

Grčki pisac Christos Ikonomou nedavno je boravio u Hrvatskoj gdje je promovirao svoju najuspješniju knjigu. Zbirku kratkih priča "Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš" napisao je još 2004. godine i mnogi smatraju da je književni simbol grčke krize. U njoj pisac progovara o ljudima s periferije Atene, o najranjivijim skupinamaradnicima, umirovljenicima, mladim parovima ili djeci koje je recesija najviše pogodila. Unatoč svemu, zadržali su dostojanstvo, ponos i nadu u bolje sutra. Nakon što je prevedena na sve velike svjetske jezike, ova zbirka objavljena je upravo i u ediciji "Europom u 30 knjiga" izdavačke kuće VBZ.

"Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš" vaša je druga zbirka kratkih priča o radničkoj klasi, o malim ljudima koji se bore za vlastitu egzistenciju i tragaju za humanošću u okrutnoj stvarnosti. Jeste li inspiraciju pronašli u konkretnim ljudima ili događajima?

Nikad za svoje knjige ne tražim inspiraciju u nekoj konkretnoj situaciji. Ono što pokušavam učiniti je pisati o smislenim stvarima na smislen način. Pokušavam pisati o pitanjima života i smrti ili o tome što znači biti ljudsko biće u svijetu koji postaje, dan po dan, sve manje i manje human. Trudim se samo da to napišem tako da se čitateljima svidi, da se s mojim likovima mogu poistovjetiti bez obzira na to jesu li Grci, Hrvati ili bilo koji drugi narod.

Odrasli ste na Kreti. U kojem gradu i kakvo je bilo odrastanje na tom otoku?

Čitajući vašu knjigu stječe se dojam da su vaši junaci izolirani od društva na sličan način na koji su stanovnici otoka izolirani od ostatka svijeta. Odrastao sam u Chaniji, koji je drugi po veličini grad na Kreti, ali sam dobar dio života proveo i na drugim otocima. Ideja o sličnosti između društvene i otočne izoliranosti je vrlo zanimljiva. Uvijek sam osjećao da je ova vrsta izolacije doista fascinantna i istodobno zastrašujuća. Zapravo, ovo je jedna od glavnih tema u mojoj zadnjoj knjizi, koja je prvi dio trilogije o grupi bivših urbanih Grka koji su prisiljeni, nakon izbijanja ekonomske krize, preseliti se na Egejsko otočje.

Dio života proveli ste, kao i neki vaši junaci, u lučkom gradu Pireju.

Zapravo svi moji junaci žive uglavnom u mojoj mašti. Oni nisu stvarne ličnosti, ali su, barem se nadam, istinski. Naravno, samo bog može stvoriti iz ničega nešto, pa vjerujem da i neki od mojih likova dijele sudbinu te imaju osobnost stvarnih ljudi koje sam tamo sretao. Uostalom, kao što je jednom rekao i Raymond Carver – priče ne dolaze ni iz čega. Mora biti neka vrsta veze između stvarnosti i moje mašte u svakoj priči koju sam napisao.

Ipak, likovi u pričama žrtve su krupnog kapitala, poput recimo onih u priči "Komad po komad oduzimaju mi sav moj svijet" ili onoj koja se zove "Transparent" te se na kraju moraju pomiriti s neizbježnim. Jesu li te priče na neki način i alegorija odnosa Grčke i Europske unije?

Da budem iskren, ne vidim svoje junake kao žrtve krupnog kapitala. Možda oni to i jesu, ali ih ne gledam na taj način. Ja sam više za njih zainteresiran na osobnoj razini nego na kolektivnoj i ne mislim o njima kao o simbolu grčkog naroda. Doživljavam ih kao slomljene ljude koji pokušavaju sakupiti djelove svojeg života i ponovno ih sastaviti. Ti ljudi jesu pobijeđeni, ali oni, unatoč svemu, nisu gubitnici.

Čitatelju ipak ostaje poruka da kad je već sve izgubljeno, jedino što sigurno ostaje su nada i ljubav. Nije li to previše optimistično?

Nije mi namjera kroz svoj rad prenositi bilo kakve poruke. To je do čitatelja da odluči što je značenje svake priče koju pišem. Ono što želim učiniti je napisati priče koje prenose čitateljima određenu količinu euforije ili emocionalne, duhovne i mentalne stimulacije. Želim ih potaknuti da traže nepoznate ili skrivene aspekte njihova postojanja i redefiniraju odnos koji imaju sa sobom, sa svijetom i s drugim ljudima. To je ono zbog čega i postoji nada, a nada ima vrlo malo veze s optimizmom. Nada nije niti osjećaj niti apstraktni koncept. To nije nešto što postoji izvan nas ili daleko od nas. Nada nije politički slogan, reklamni trik niti termin iz self-help knjiga. Nada je naša vlastita kreacija. Mi kreiramo nadu onim što smo odlučili učiniti ili ne učiniti. Ona je možda najmoćnije oružje koje imamo protiv straha od smrti. Ona je otpor protiv tlačenja ljudskog duha, i to je upravo ono što ja pokušavam učiniti: govoriti u prilog životu, a ne u prilog smrti.

Mislite li da velike ekonomske krize ostavljaju prostor za pozitivne osjećaje?

Očito je da u teškim situacijama na površinu izlaze negativni osjećaji, poput ljutnje, očaja, straha, mržnje... I sad ih imamo mnogo u Grčkoj. S druge strane, postoje ljudi koji se grčevito bore da ne budu preplavljeni takvim osjećajima. Ja sam jedan od njih. Nisam naivan, ali vjerujem da sam nakon svega ja taj koji moram odlučiti što želim raditi u životu i kako se trebam ponašatiželim li nešto stvoriti ili uništiti? Uvjeren sam da ništa ne mogu učiniti ako život provedem u strahu ili mržnji jer to nisu kreativne snage

Ovu zbirku priča počeli ste pisati 2004., mnogo prije nego što je kriza u vašoj zemlji dobila na zamahu. Kako ste već tada detektirali da nije sve tako bajno kako je tad izgledalo, da se izvan fokusa odvijaju procesi koji bi mogli poremetiti idilu?

Tajna se krije u tome što stalno pokušavam imati otvorene uši i oči za ono što se događa oko mene. Ako se vratimo u 2004., sjećam se da je u zemlji vladao osjećaj blagostanja i pozitivnog uzbuđenja: gospodarstvo je bilo na svojem vrhuncu, banke su šakom i kapom svima nudile kredite i hipoteke, pripremali smo se za Olimpijske igre u Ateni... No čim sam počeo pisati knjigu, shvatio sam da se sve te stvari odvijaju samo na površini, a ispod toga provlačili su se mnogo mračniji događaji. Mene nije zanimala površina, htio sam zagrepsti ispod nje. Htio sam, kao što sam rekao ranije, pisati o nepoznatim ili skrivenim aspektima društva i ljudi. Ipak, nisam se htIo ograničiti na Grke, htio sam da se s mojim pričama mogu poistovjetiti svi ljudi koji moju knjigu uzmu u ruke, bilo gdje u svijetu.

Boravili ste nekoliko dana u Hrvatskoj i vjerojatno su vam već rekli da je naša zemlja u sličnoj situaciji kao i vaša. Kako se Grci bore protiv kolektivne depresije? Vjeruju li da bi se nešto moglo promijeniti u skoroj budućnostida parafraziram naslov vaše knjige – da bi se moglo dogoditi nešto lijepo?

Jedna od stvari koja me najviše impresionirala tijekom boravka u vašoj zemlji je da me mnogo ljudi pitalo vjerujem li da će Hrvatska biti "sljedeća Grčka"? Rekao sam im da, osim nekih očitih sličnosti, ne mislim da bi Hrvatska ili bilo koja druga zemlja ikad mogla postati "sljedeća Grčka". Grčki slučaj ima mnoge jedinstvene aspekte, ali da bi se to objasnilo bilo bi potrebno napisati cijelu knjigu. Nisam siguran ni da u Grčkoj postoji nešto poput kolektivne depresije. Različiti ljudi osjećaju različito, a jedan od razloga za to je da oni imaju različite interese. Prije svega, ima mnogo onih koji nisu ozbiljno pogođeni krizom ili, u nekim slučajevima, čak od toga imaju velike koristi. Stvari koje se o Grčkoj mogu vidjeti na televiziji ili čitati na internetu nisu uvijek točne. U svakom slučaju, čak i ako se složimo s argumentima i činjenicom da u Grčkoj postoji kolektivna depresija, moram vam, nažalost, reći da većina mojih kolega i znanaca još nije pronašla način kako da se protiv toga bori, a čini mi se da u dogledno vrijeme niti neće. Dakle, ako tražite u nama utjehu, bojim se da ćete je morati pronaći negdje drugdje.

Ipak, čini mi se da je sličnost u tome što je i u Grčkoj, kao i u Hrvatskoj, na koljena bačena srednja klasa i ona više ne postoji. Je li to možda tema vaše sljedeće knjige?

Da, kao što sam rekao, već sam napisao upravo takvu knjigu. U njoj se upravo bavim i tom tematikom. Nadam se da će biti uskoro prevedena i na hrvatski.

Još prije samo godinu dana, za svojeg prvog mandata, premijer Cipras je bio grčki heroj, bio je simbol velikog "ne" bankarskom represivnom aparatu Europske unije. Na kraju, morao je kapitulirati i pristati na sve njihove uvjete. Nije li to bilo razočaravajuće?

Naravno, bilo je i više od razočaranja. Ali samo onima koji su doista vjerovali da bi se nešto moglo promijeniti i da bismo mogli izbjeći vraćanje kredita. Ali ima nas koji smo bili svjesni da se ništa neće promijeniti. I ova vlada, kao i sve bivše, jedino brinu o tome kako da ostanu na vlasti te će učiniti sve što mogu da to i ostvare.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.